Živimo u zanimljivim vremenima, sasvim u skladu s onom poznatom izrekom, ili kletvom – Dabogda živio u zanimljivim vremenima! Skoro svakog dana dočekuju nas događaji od historijskog značaja, koji sa sobom donose mogućnosti geopolitičkih pomjeranja od globalnog značaja. Padaju, ili se spremaju da padnu, vlade u donedavno stabilnim zemljama, kao što su Njemačka, Francuska ili Velika Britanija. Neke od ovih zemalja nalaze se i pred ekonomskim bankrotom. Vode se ratovi, u Ukrajini i na Bliskom istoku, s potencijalom da se pretvore u Treći svjetski rat.
Malo zatim, uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, sklapa se primirje između Izraela i Hezbollaha, kojim bi se Hezbollah praktično odrekao svih vojnih prednosti koje je ostvario na terenu, a Izrael bi dobio prijeko potrebnu priliku da predahne i da se okrene samo uništavanju Gaze. I nije poznato kakav je zapravo tekst ugovora koji su potpisali niti je poznato da li ovaj tekst možda sadrži neke “neprijatne” odredbe o kojima Izrael i SAD ne žele da govore. Što je još čudnije, u takvom kontekstu zaglušujuća tišina dolazi iz Teherana. Previše je nepoznanica i svakog se dana dodatno umnožavaju.
Istovremeno, bespovratno se raspada postojeći globalni poredak, definiran u obliku anglo-američke hegemonije, a još nema jasne naznake kakav bi ga poredak mogao zamijeniti i kada. Ipak, upitajmo se koji su – u takvim, zanimljivim vremenima – oni ključni događaji, u svijetu, ali i u Bosni i Hercegovini i da li ih nešto povezuje. Tačnije – da li ih nekako možemo logički povezati, izuzev toga što čine ova vremena zanimljivim.
Bez mnogo dvoumljenja, može se reći da je jedan događaj na globalnom planu privukao najviše pažnje nezavisnih stručnjaka, mada ne i strogo kontroliranih medija, te da vjerovatno upravo ovaj događaj sa sobom nosi i najdalekosežnije implikacije. Riječ je, naravno, o lansiranju hipersonične ruske rakete srednjeg dometa “Orešnik”, koja je pogodila i uništila ogromni podzemni kompleks za proizvodnju raketa “Juzmaš” u ukrajinskom gradu Dnjepropetrovsku. Ova raketa nije imala nuklearnu bojevu glavu, te se stoga formalno tretira kao konvencionalno oružje, ali proizvela je destrukciju sličnu onoj koju proizvodi nuklearno oružje, bez “sporednih efekata” kao što je radijacija.
S druge strane, događaj koji je bio najznačajniji za Bosnu i Hercegovinu – ali također ima implikacije koje mogu biti potencijalno opasne za cjelokupan svjetski pravni poredak – bio je, bez sumnje, pokušaj da se na Evropskom sudu za ljudska prava obori prvostepena presuda u “Slučaju Kovačević”. Ovaj pokušaj zasnivao se na posve neočekivanom zaokretu u praksi samog Suda, o čijim ćemo pravnim i političkim aspektima govoriti u drugom dijelu teksta. Vratimo se prvo na globalni plan.
Lansiranje ruske rakete “Orešnik” predstavlja ogroman tehnološki proboj i preokret, ravan onome koji je nastupio kada su Sjedinjene Američke Države prvi put upotrijebile nuklearno oružje pri kraju Drugog svjetskog rata u napadima na japanske gradove Hiroshimu i Nagasaki. Ili, kako je to jednostavno rekao nekadašnji vodeći analitičar američke obavještajne službe CIA Larry Johnson, “Orešnik” je game changer. Ovu hipersoničnu raketu, koja leti brzinom od 10 maha (brzina zvuka pomnožena sa deset), ne može zaustaviti niti jedan sistem ili oružje koje posjeduje bilo koja druga država na svijetu, uključujući i Sjedinjene Američke Države.
Istovremeno, ova se raketa na određenoj tački orbite rastavlja na šest projektila, od kojih svaki, istom brzinom, nastavlja samostalnu putanju unutar koje se može nezavisno navoditi prema cilju, a zatim se svaki od ovih projektila rastavlja na šest bojevih glava koje samostalno pogađaju metu. Dakle, “Orešnik” praktično nosi 36 bojevih glava. I svaka od njih djeluje ogromnom kinetičkom energijom, s obzirom na brzinu od 10 maha kojom udara u cilj, a također sadrži i tzv. metalni eksploziv – Hekstol, koji se aktivira trenjem kakvo pri udaru stvara takva kinetička energija te, na koncu, oslobađa energiju ekvivalentnu onoj koja se oslobađa pri nuklearnoj eksploziji.
No, ovolika kinetička energija također bez problema probija bilo kakvo utvrđenje predviđeno da izdrži nuklearne udare, bez obzira na to koliko debele betonske zidove to utvrđenje ima i koliko se duboko nalazi pod zemljom. Tako je i kompleks u Dnjepropetrovsku, bez obzira na debljinu zaštitnih zidova od 5 metara i bez obzira na sloj zemlje od 30 metara ispod kojeg se nalazio, kao i na površinu od dva kvadratna kilometra koju je imao – jednostavno dematerijaliziran. A sve to nije izazvalo nikakvu radijaciju i nikakve druge štetne efekte na površini zemlje ispod koje se utvrđeni proizvodni kompleks nalazio. Štaviše, i ruski ministar odbrane Belousov je svom američkom kolegi Austinu unaprijed najavio koji će cilj ruska vojska gađati, obavještavajući ga da je u pitanju nenuklearno oružje, kako bi demonstrirao u kojoj mjeri je nemoguće da bilo kakva protivraketna odbrana – ukrajinska ili američka – djeluje protiv “Orešnika”, čak i kada je unaprijed poznat cilj ka kojem se ova raketa kreće.
Profesor emeritus sa MIT-a u Bostonu Theodore Postol, nuklearni fizičar koji je u SAD-u poznat kao najveći autoritet u oblasti raketne tehnologije, otvoreno je priznao u svom prvom komentaru nakon što je vidio snimke udara koje je izazvao “Orešnik”: “Ja ovo nikada ranije nisam vidio i ne znam ništa o tome.” I Postol je, kao i Johnson, naglasio da je u pitanju game changer. Jer ovim oružjem, koje ima domet do 5.000 kilometara, Rusija može uništiti sve američke i NATO baze na tlu Evrope koje sadrže nuklearno oružje. Time cijelo evropsko krilo NATO-a može praktično biti razoružano za maksimalno 12 minuta, koliko je potrebno da “Orešnik” doleti do Velike Britanije.
S obzirom na to da se u američkom i britanskom vanjskopolitičkom i vojnom establishmentu već godinama uveliko razgovara o mogućnosti nanošenja preventivnog nuklearnog udara protiv Rusije, te da su Rusi takve prijetnje očito posve ozbiljno shvatili, i Johnson i Postol upozoravaju da je krajnje vrijeme da se takve ideje zauvijek odbace, jer sada je Rusija ta koja posjeduje tehnološku superiornost i koja ima mogućnost nanošenja “predupređujućeg” udara (pre-emptive strike) konvencionalnim, ne-nuklearnim oružjem, ali koje praktično jednim udarom može uništiti čitav evropski dio nuklearnog arsenala NATO-a uskladištenog na kopnu. A Rusija posjeduje i slične hipersonične rakete većeg dometa, koje mogu ugroziti strateške objekte na teritoriji SAD-a.
No, pitanje je koliko ova trezvena upozorenja stručnjaka mogu naići na razumijevanje anglo-američke vanjskopolitičke elite, s obzirom na njenu naviku da svoju nekadašnju tehnološku superiornost posmatra kao vječnu i nepromjenljivu i da sve svoje strateške protivnike posmatra kao inherentno inferiorne, poričući i samu mogućnost da ih ovi protivnici u bilo čemu nadmaše – čak i kada se to već uveliko događa, kao u slučaju kineske industrijske i trgovinske superiornosti, ili kada se to već dogodilo, kao u slučaju ruske vojno-tehnološke superiornosti izražene kroz demonstraciju djelovanja “Orešnika”.
Sadašnja faza poricanja od strane ovih elita, uz minimiziranje efekata koje je “Orešnik” proizveo, stoga je veoma opasna za globalnu sigurnost, jer su one praktično povjerovale u vlastitu propagandu i odvojile se od realnosti s kojom se uveliko susreću i još vjeruju da mogu kreirati stvarnost po svojoj slobodnoj volji. S druge strane, ruske političke i vojne elite također pate od manjka razumijevanja logike svojih anglo-američkih kolega, vjerujući da ih racionalnim argumentima mogu privoljeti na deeskalaciju, iako su ovi drugi već uveliko izašli iz sfere racionalnosti i svako racionalno upozorenje posmatraju kao blef ili znak slabosti; dakle, kao zeleno svjetlo za dalju eskalaciju.
Takvo nerazumijevanje logike protivnika dovodi do dubokih međusobnih nesporazuma, koji svijet mogu odvesti u smjeru istinskog globalnog rata. Ipak, demonstracija nadmoći “Orešnika” predstavlja suštinski game changer, čak i ako ovo oružje ne bi bilo upotrijebljeno na širem planu – naravno, pod uslovom da elite na Zapadu prestanu odbijati da prihvate da se sada suočavaju s jednim posve novim faktorom, protiv kojeg još dugo neće moći da razviju odgovarajuću odbranu.
U svakom slučaju, htjeli to neki sada priznati ili ne, svijet je izašao iz faze nuklearnog balansa i ušao u fazu postnuklearnog disbalansa. Ako je nuklearni balans podrazumijevao relativnu stabilnost, uz mnoštvo tenzija, postavlja se pitanje – da li novonastali postnuklearni disbalans nužno podrazumijeva nestabilnost ili, pak, relativnu stabilnost pod hegemonijom tehnološki superiornije sile.
A na domaćem, ali istovremeno i panevropskom planu, također se pojavio svojevrstan game changer, koji nam demonstrira da se u ovom trenutku u potpunosti raspada međunarodno-pravni poredak kakav smo do sada poznavali. Iako je prethodno donio nedvosmislenu prvostepenu presudu u “Slučaju Kovačević” (kao i tolike druge presude koje jasno govore o tome da je ustavni poredak u Bosni i Hercegovini diskriminatoran za sve građane koji ne pripadaju tzv. konstitutivnim narodima), Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu dopustio je da se drugostepeni postupak odvija u obliku orkestriranog, izlobiranog obaranja te presude, pod krajnje neregularnim i nelegalnim uvjetima. Jer, izuzev samog Slavena Kovačevića, kao podnosioca tužbe protiv Bosne i Hercegovine, u čiju korist je prvostepena presuda bila donesena, svi ostali učesnici drugostepenog postupka su se pred Sudom u Strasbourgu pojavili pod nelegalnim okolnostima.
Na prvom mjestu treba reći da je učešće predstavnika Republike Hrvatske u procesu koji se tiče isključivo ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine bilo u potpunosti nelegalno, pa čak i apsurdno: da je Slaven Kovačević, kao državljanin Republike Hrvatske, podnio tužbu protiv ove države i njenog ustavnog poretka i da je ta tužba prihvaćena u prvostepenom postupku, onda bi Republika Hrvatska imala pravo poslati svoje predstavnike pred Sud u Strasbourgu; ovako, njihovo prisustvo i obraćanje Sudu bilo je apsolutno nelegalno i pravno apsurdno, a predstavljalo je i direktan udar na suverenitet Bosne i Hercegovine.
Imajući u vidu takav stepen nelegalnosti, koji je Evropski sud za ljudska prava ovom prilikom odobrio kao normalnu sudsku praksu, teško je izbjeći zaključak da je Sud zapravo pružio direktnu podršku Republici Hrvatskoj u njenom pokušaju podrivanja i rušenja suvereniteta Bosne i Hercegovine, s ciljem krojenja izbornog sistema u Bosni i Hercegovini u skladu sa željama Republike Hrvatske. Zapitajmo se stoga – kakvog smisla ima sam pojam suvereniteta nakon drugostepenog postupka u “Slučaju Kovačević” i da li je tom prilikom ubijena ne samo ideja suvereniteta nego i ideja legalnosti, pa čak i ideja međunarodnog prava, s obzirom na to da se unutar međunarodnog prava suverene države nužno pojavljuju kao osnovni faktori. Napokon, da li je ubijena i ideja samog Suda, s obzirom na to da je Sud ovaj put prihvatio i pravno nedopustivu novčanu donaciju Republike Hrvatske u iznosu od 100.000 eura? Znači li to da se na ovom Sudu od sada presude mogu slobodno kupovati, na slobodnom sudskom tržištu?
Na drugom mjestu, pojavljivanje pred Sudom u Strasbourgu pravnog zastupnika Visokog predstavnika Christiana Schmidta također je bilo u potpunosti nelegalno. A također je – u nešto manjoj mjeri nego pojavljivanje predstavnika Republike Hrvatske – predstavljalo i udar na suverenitet Bosne i Hercegovine. Jer, prema Aneksu 10, kao dijelu Daytonskog mirovnog sporazuma, a u kojem je određen mandat Visokog predstavnika, nije dopušteno da se Visoki predstavnik miješa u ustavna pitanja Bosne i Hercegovine.
Mandat Visokog predstavnika podrazumijeva samo implementaciju i nadzor implementacije ovog sporazuma. Uplitanje Visokog predstavnika u bilo koja pravna pitanja izvan ovog mandata stoga je nelegalno, pa tako i slanje njegovog plaćenog pravnog zastupnika pred Sud u Strasbourgu. Naravno, Christian Schmidt je već ranije izlazio izvan okvira jasno definiranog mandata Visokog predstavnika i ulazio u sferu izmjena ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, prilikom nametanja diskriminatornog Izbornog zakona, kao i prilikom jednodnevnog suspendiranja Ustava radi nametanja sadašnje vladajuće koalicije. No, on zbog takvih pravnih prekršaja nije snosio nikakve sankcije Vijeća za implementaciju mira (Peace Implementation Council, PIC) iako je zbog težine ovih prekršaja morao biti hitno smijenjen.
Već takva praksa ukazuje na prešutnu podršku pokušajima rušenja pravnog poretka uspostavljenog Dejtonskim mirovnim sporazumom, i to upravo od strane onih država, članica PIC-a, koje su Ujedinjene nacije ovlastile da štite sam sporazum i njegov pravni poredak. Međutim, prihvatanje Evropskog suda za ljudska prava da se pravni zastupnik Christiana Schmidta pojavi pred Sudom u slučaju koji nema nikakve veze s njegovim mandatom iz Aneksa 10 demonstrira da na nivou jednog dijela međunarodne zajednice (zemlje-članice PIC-a i zemlje-članice Evropske unije) postoji konsenzus da se Opći okvirni sporazum sklopljen u Daytonu primjenjuje selektivno i da se time postepeno učini irelevantnim i nevažećim. Da li ovakav pravni presedan podrazumijeva to da nijedan međunarodni sporazum više nema garanciju opstanka, ako postoje politički interesi na nivou najmoćnijih zemalja da se takav sporazum jednostavno zaobiđe? I opet – šta nam preostaje od samog koncepta međunarodnog prava ako se ovakav presedan usvoji kao redovna pravna praksa?
Napokon, pojavljivanje delegacije Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava također je obavijeno velom nelegalnosti. Naravno, kao tužena strana, Bosna i Hercegovina ima pravo poslati svoju pravnu delegaciju u procesu u kojem se preispituje pravna utemeljenost njenog trenutnog ustavnog poretka. Međutim, pojavljivanje pred ovim Sudom jedne od članica delegacije Bosne i Hercegovine, Monike Mijić, nakon što joj je odavno istekao mandat da pravno zastupa Bosnu i Hercegovinu, također predstavlja pravni apsurd, iako apsurd nešto nižeg reda u odnosu na prethodno navedene pravne apsurde koje je prihvatio i “legalizirao” Evropski sud za ljudska prava. I u ovom slučaju parcijalni politički interesi – da se pošalje članica delegacije s nalogom da zastupa samo jednu političku opciju unutar BiH (HDZ BiH), a ne Bosnu i Hercegovinu kao suverenu cjelinu – prevagnuli su nad pravom kao takvim. I to je ovaj put podržao Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu i time također doveo u pitanje sam koncept prava.
Kada se uzmu u obzir sva navedena kršenja pravnih principa ove evropske pravne institucije, nameće se pitanje – da li je drugostepeni postupak u “Slučaju Kovačević” održan pred Sudom u Strasbourgu zapravo onaj game changer kojim se praktično ukida koncept međunarodnog prava, pa čak i sam koncept prava kao takvog? Naravno, takvo pitanje nužno nas dovodi do još jednog pitanja – ako se raspada međunarodni pravni poredak, znači li to da se kakav-takav poredak može uspostaviti jedino političkim konsenzusom najmoćnijih, dakle, silom? I da li će sila biti jedini argument u budućnosti?