Uprkos velikim političkim transformacijama, poput pada carskog režima, uspona i sloma boljševizma te raspada Sovjetskog Saveza, ruske imperijalne aspiracije, koje su se simbolički protezale od Tihog okeana na istoku do Jadranskog mora na zapadu, nisu nestale. One su u postsovjetskom periodu dobile novu ideološku artikulaciju kroz savremene geopolitičke doktrine. Aleksandar Dugin u djelu Osnovi geopolitike (1997) zagovara viziju u kojoj se svijet dijeli između kopnenih sila (“tellurokratija”) i pomorskih sila (“thalassokratija”). Duginova koncepcija geopolitike nije samo deskriptivna, već otvoreno normativna i strateška, jer se Rusija u njegovom tumačenju pojavljuje kao jezgro “eurazijskog” kopnenog bloka čija je historijska misija da spriječi dominaciju liberalnog Zapada predvođenog Sjedinjenim Američkim Državama i NATO savezom. Zato on zagovara izgradnju alternativnog geopolitičkog poretka kroz jačanje ruskog uticaja u postsovjetskom prostoru, povezivanje s državama koje dijele antiatlantske interese te korištenje političkih i društvenih pukotina unutar zapadnih društava.

Ovakav revizionistički okvir nalazi svoju političku potvrdu i u diskursu Vladimira Putina. Već 2005. godine u godišnjem obraćanju Federalnoj skupštini raspad SSSR-a opisao je kao "najveću geopolitičku katastrofu stoljeća". Naglašavao je da su milioni ruskih građana ostali izvan teritorije Rusije. U eseju iz 2021. godine o "historijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca" Putin dodatno reinterpretira sovjetski raspad kao "disoluciju historijske Rusije". Time otkriva težnju obnove ruske moći i reintegracije prostora u moskovsku sferu utjecaja.

Danas se ove imperijalne ambicije ne ostvaruju prvenstveno putem klasičnih vojnih invazija, kakvima svjedočimo u Ukrajini, već se sve češće provode kroz nekonvencionalne strategije poznate kao hibridno ratovanje. Upravo na Zapadnom Balkanu, gdje etničke podjele, slabe institucije i ekonomske ranjivosti stvaraju pogodno tlo, hibridne taktike poput dezinformacijskih kampanja i cyber napada postaju ključni instrument ruskog utjecaja. Ruska strategija koristi i direktne metode putem medijskih platformi poput Sputnika ili Rybara, ali i indirektne kanale kroz posredničke aktere. U tom smislu Srbija i Republika srpska, zajedno s pravoslavnom crkvom i pro-ruskim organizacijama, predstavljaju ključne poluge utjecaja koje Moskvi omogućavaju destabilizaciju bez otvorene konfrontacije sa Zapadom.

Bosna i Hercegovina danas formalno nije u ratu. Nema frontova, nema mobilizacije, nema tenkova na granicama. Ipak, teško je govoriti o stabilnom miru. Političke krize se proizvode gotovo ciklično. Institucije se blokiraju, javni prostor je zasićen propagandom, a društvo ostaje zarobljeno u atmosferi permanentne nesigurnosti, što u neku ruku doprinosi i emigraciji stanovništva, a posebno iseljavanju Bošnjaka iz Republike srpske. Upravo u toj zoni između mira i otvorenog sukoba djeluje savremeni fenomen hibridnog ratovanja, strategije u kojoj se država ne ruši vojnom invazijom, već dugotrajnim podrivanjem iznutra.

Republika srpska kao kanal ruskog utjecaja i destabilizacije

Rusko hibridno djelovanje u Bosni i Hercegovini ne funkcioniše bez domaćih posrednika. Najvažniji kanal tog utjecaja nalazi se u političkom prostoru Republike Srpske, gdje se godinama razvija diskurs koji osporava državnost Bosne i Hercegovine, delegitimizira zapadne integracije i proizvodi stalnu institucionalnu krizu, pri čemu javni prostor sve češće postaje mjesto otvorenih prijetnji i pritisaka usmjerenih čak i prema ambasadorima zapadnih država. Od sredine 2000-ih, a naročito nakon što je Bosna i Hercegovina intenzivirala saradnju s NATO-om, ruska podrška secesionističkim i antidržavnim narativima postaje sve vidljivija. Moskva koristi međunarodne forume poput Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija (UNSC) i mehanizme u okviru Vijeća za provedbu mira (PIC) kako bi pružila političku zaštitu liderima koji blokiraju reformske procese.

Milorad Dodik je u tom smislu ključni akter. Njegove česte posjete Moskvi, sastanci s Vladimirom Putinom i javno demonstriranje “strateškog partnerstva” nisu simbolički gestovi već dio šire geopolitičke igre. Dodikova politika konstantno koristi institucionalne mehanizme veta i blokade kako bi spriječila donošenje odluka na državnom nivou, od vanjske politike do sigurnosnih reformi. Jedan od najočitijih primjera jeste kontinuirano osporavanje NATO puta Bosne i Hercegovine. Republika srpska insistira na “vojnoj neutralnosti”, često pozivajući se na konsultacije sa Srbijom, iako je vanjska politika ustavna nadležnost države. Takav stav nije samo političko pitanje već strateški instrument. Blokiranje NATO integracije direktno odgovara ruskim interesima, jer Zapadni Balkan ostaje prostor u kojem se može održavati geopolitička nestabilnost, ali i svojevrsni pregovarački poligon preko kojeg Moskva može trgovati sa Zapadom i koristiti regionalne krize kao instrument šire strateške politike.

Ruska hibridna strategija i iskorištavanje regionalnih slabosti

Ruske obavještajne agencije poput FSB-a i GRU-a blisko sarađuju sa srpskom BIA. Razmjenjuju informacije, sprovode zajedničke operacije za slabljenje državnih institucija i ciljano podržavaju lokalne aktere koji žele pridružiti teritorije pod dominacijom Srba. Podrška političarima poput Milorada Dodika podstiče aneksionističke aspiracije u Bosni i Hercegovini, često dovodeći državu do ruba unutrašnjeg konflikta i postupno podrivajući Dejtonski sporazum, te pritom zarobljava svijest građana u osjećaju da nema izlaza iz dugotrajne krize i stanja u kojem se država i njeni građani nalaze, održavajući tezu koju Dodik kontinuirano promovira, da je Bosna i Hercegovina neodrživa i vještačka tvorevina.

Ciljane medijske kampanje, manipulirani medijski kanali i instrumentalizacija nacionalističkih narativa proizvode nepovjerenje u EU i NATO strukture. Ove informacijske operacije destabilizuju političke odluke i pripremaju teren za hibridne intervencije. Istovremeno, Srbija ubrzano modernizuje svoje oružane snage, oslanjajući se na kombinaciju ruske i zapadne vojne tehnologije. Posebnu pažnju izazvale su isporuke raketa KH-31, koje su, uprkos postojećim ograničenjima, dopremljene kroz zračni prostor NATO i EU država. Kombinacija stare sovjetske tehnologije i moderne zapadne opreme povećava operativnu fleksibilnost i regionalnu nesigurnost. Paralelno s tim, primjetni su i politički napori usmjereni na blokiranje ili usporavanje modernizacije Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, čime se dodatno produbljuju sigurnosne asimetrije u regionu.

U Bosni i Hercegovini dvije rafinerije su u vlasništvu ruskih interesa (Zarubezhneft). Ova kontrola omogućava Rusiji ciljano utjecanje na snabdijevanje gorivom, cijene i ekonomsku stabilnost, čime se vrši politički pritisak na državu. Zatim, ovisnost Bosne i Hercegovine o ruskom plinu ostavlja zemlju ranjivom na uticaje Moskve, što bi se izgradnjom Južne interkonekcije moglo značajno smanjiti kroz diversifikaciju izvora snabdijevanja i ulaganja američkih kompanija.

Moskva posebno iskorištava dva lokalna fenomena, pogoršanje demokratskih standarda, posebno u Srbiji gdje Aleksandar Vučić upravlja autoritarije od 2012. godine, i Dodikove politike koje podrivaju ustavni poredak Bosni i Hercegovini. Rusija često djeluje kroz lokalne tenzije, a ne direktno orkestrira sukobe. Autoritarne vlade u Srbiji i Republici Srpskoj preuzimaju elemente kremljanskog modela upravljanja, uključujući kontrolu medija, suzbijanje opozicije i zarobljavanje institucija. Oba lidera održavaju bliske lične veze s Putinom. U Republici srpskoj je usvojen zakon o stranim agentima koji ograničava rad nevladinih organizacija i nezavisnih medija. Rusija koristi religijske i kulturne veze, posebno pravoslavlje, za širenje utjecaja. Tokom sastanka u Kremlju 22. aprila 2025, kojem su prisustvovali patrijarh Kiril i mitropolit Irinej, istaknuta je ideja duboke povezanosti srpskog naroda i Rusije, dok su zapadne politike prikazane kao neprijateljske. Porfirije je tom prilikom zahvalio Putinu na podršci i naglasio da se stav Srbije prema Kosovu, Republici srpskoj i Crnoj Gori oblikuje u skladu s ruskim interesima. Oligarsi bliski Kremlju podržavaju crkvu dok demokratski potezi bivaju predstavljeni kao nemoralna zapadna dekadencija. Rusija efektivno koristi društvene mreže i regionalne medije za širenje dezinformacija ciljajući srpsku publiku.

Bošnjačka diverzifikacija vanjske politike i strateške zamke

U posljednje vrijeme sve se češće ističe koncept diverzifikacije vanjske politike, koji su pojedini, za sada marginalni, politički i akademski krugovi među Bošnjacima interpretirali kao potrebu za jačanjem odnosa s Rusijom. Takav pristup temelji se na pretpostavci da bi Bosna i Hercegovina time mogla ostvariti određene strateške koristi, po uzoru na model koji primjenjuje Srbija.

Bošnjačka pogreška leži u tome što se u prošlosti nije uspjelo uspostaviti stabilnije diplomatske kanale prema Rusiji, posebno kroz posredovanje prijateljski orijentisanih država poput Turske. Ni sama Ambasada Rusije u Bosni i Hercegovini nije stvorila pretpostavke za bolje odnose, jer se više bavila prijetnjom nego dijalogom. Važno je naglasiti da EU i NATO integracija Bosne i Hercegovine nije rezultat neprijateljstva Rusije niti mržnje prema njoj, već pokušaj rješavanja unutrašnjih i regionalnih pitanja koja se tiču bošnjačke zajednice i države u cjelini.

Svaka pretjerana usmjerenost ka Rusiji mogla bi se pokazati opasnom zamkom. Diverzifikacija vanjske politike može biti korisna, ali mora biti balansirana, saradnja s Rusijom je moguća, no prioritet i dalje ostaje očuvanje strateške sigurnosti, regionalne stabilnosti i kontinuiteta euroatlantskog puta.

Bosna i Hercegovina kao laboratorija hibridne destabilizacije

Bosna i Hercegovina je postala ultimativno polje testiranja “Srpskog svijeta”, laboratorija hibridne destabilizacije gdje ravnoteža između mira i kolapsa visi o koncu svaki dan. Republika srpska se pojavljuje kao najopasniji instrument, oružje destabilizacije i potencijalnog raspada. Republika srpska već nastoji da funkcioniše kao paralelna država, odbacujući državne institucije, upravlja vlastitim policijskim i sudskim sistemima i tretira Sarajevo kao stranu prijestolnicu. Svaki jednostrani čin narušava ustavni okvir Bosne i Hercegovine i faktički pretvara državu u konfederaciju. Ustupci se ne smiju činiti radi kratkotrajnog mira, jer svaki dugoročni kompromis jača srpsku hegemoniju u regionu, što nije u interesu ni Bosne i Hercegovine ni same Hrvatske, koja se tokom 1990-ih također suočila sa srpskim teritorijalnim pretenzijama. Srbi u Republici srpskoj i Srbiji teže da postanu dominantna regionalna sila, što bi moglo izazvati ozbiljne sigurnosne i političke probleme u cijelom regionu. Trenutno dejtonski okvir predstavlja prepreku onima koji žele manipulirati granicama, ali i dalje svjedočimo namjernom razgrađivanju državnih institucija. Nažalost, ovaj proces ne proizlazi isključivo iz secesionističkih projekata Republike srpske, već se dodatno produbljuje i unutrašnjim slabostima unutar bošnjačkog političkog korpusa, koje su se posljednjih godina dodatno intenzivirale.

Kako se kriza produbljuje, SAD i EU bivaju ponovno uvučeni u ulogu medijatora u sukobu koji vjerovatno nisu mogli potpuno riješiti. Zapadne države često ne reaguju aktivnije zbog konkurentnih strateških prioriteta, složenosti lokalne politike, ekonomske i energetske zavisnosti od Rusije, te zbog teškoće u kontramjerama protiv hibridnih prijetnji. Svaka ustupka u ime kratkoročnog mira jača one koji profitiraju od nestabilnosti. Dodik i njegovi zaštitnici u Beogradu i Moskvi mogu uskoro dobiti novu političku pokrivenost. Čak i tihi znak iz Washingtona može se tumačiti kao dopuštenje, što bi bio devastirajući signal povlačenja iz post-Dejtonskog opredjeljenja koje je održalo jedinstvo Bosne i Hercegovine i spriječilo obnovu sukoba trideset godina.

Potkopavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i sankcije Miloradu Dodiku

SAD su Milorada Dodika prvo stavile na crnu listu 2017. godine jer je aktivno ometao provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma koji garantira mir, državnu suverenost i funkcionalnost Bosne i Hercegovine. Dodik je često govorio o prenošenju nadležnosti sa državnih institucija na entitetske i o mogućoj secesiji Republike srpske, što se protivi Dejtonskom okviru.

Američko Ministarstvo finansija označilo je Dodikove poteze kao destabilizujuće, posebno kada je poticao usvajanje zakona koji su suprotni odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i težnjama multietničke države. U posljednje vrijeme sankcije su izrečene pojedincima koji su učestvovali u organizaciji obilježavanja “Dana Republike srpske” 9. januara, koji je Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio neustavnim.

Sankcije su proširene i na Dodikov porodični i politički patronacijski sistem, uključujući članove porodice i poslovne subjekte, zbog zloupotrebe javnih resursa. Cilj sankcija bio je poslati poruku protiv separatizma koji podriva mir, obeshrabriti kršenje zakona i međunarodnih sporazuma, te smanjiti korupciju i narušavanje državnih institucija.

Međutim, krajem oktobra 2025. godine SAD je uklonio sankcije određenim Dodikom i drugim zvaničnicima Republike srpske, što je izazvalo različite reakcije, te još jednom razgolitila nemoć i nerad bh. diplomatije. Ovakva odluka je oslabila međunarodni pritisak na ključnog destabilizirajućeg aktera. Ojačala je Dodikovu poziciju u Republici srpskoj. Olakšala je realizaciju ruskih strateških ciljeva, zatim smanjila kredibilitet međunarodnog leveragea i potencijalno pogoršala unutrašnju političku situaciju u Bosni i Hercegovini.