Na društvenim mrežama se ponekad pojavi metafora koja pogodi suštinu preciznije nego desetak detaljnih analiza. U slučaju lika i djela Denisa Bećirovića ta riječ je – hologram.
Ta projekcija, taj hologram smješten u kancelariji bošnjačkog člana Predsjedništva, nit miriše, nit smrdi, a pogotovo ne proizvodi političku težinu ili iza sebe ostavlja neki značajan trag. Hologram Denis se pali po potrebi, najčešće pred kamerama i u formi otvorenih pisama, a kada zvanice napuste prostoriju gasi se do sljedećeg nebitnog protokolarnog povoda. Jedini period kada je duže upaljen jeste predizborno vrijeme.
U Bećirovićevom hologramskom mandatu nema ni elementarne političke supstance, a kamoli vizije ili promišljene strategije. Kako je već precizno pisao Stav, Bosna i Hercegovina je tri godine bez strategije vanjske politike, dok se Bećirović "bavi ozbiljnim državnim poslovima" koji nekako ostaju nevidljivi javnosti i nemaju nikakav pozitivni uticaj u diplomatiji lii međunarodnom statusu države. Štaviše, pozicija Bosne i Hercegovine je nikad gora.
Vanjska politika, koja bi morala biti jedno od ključnih polja djelovanja člana Predsjedništva, svedena je na fraze, protokol i ispraznu retoriku koja ne prelazi granice sponzorisanih objava na društvenim mrežama. Nema stvarne inicijative, nema kontinuiteta, nema borbe za interese države u trenutku kada su oni najugroženiji. Postoji samo isprazni narativ i simulacija aktivnosti, bez ikakvih stvarnih rezultata.
Bećirovićev, a time i bošnjački, politički problem nije u njegovom imidžu partijskog aparatčika, harizmi razrednog blagajnika ili odsustvu verbalnih retoričkih sposobnosti. Njegov problem jeste potpuna politička ispraznost, inertnost i bezidejnost koju je pokrivao iluzijama kako je on "ozbiljan“, "državnički“ i "akademski racionalan“ korektiv haotične politike u BiH. U praksi se pokazalo da iza te fasade koju je tako dugo farbao uglavnom ne stoji ništa osim pasivnosti. Čak i u rijetkim trenucima kada je bio zaista bio aktivan Bećirović je bio politički maligan, kao prilikom usvajanja zakona o prebivalištu.
Dok secesionistički projekti jačaju iz dana u dan, dok se otvoreno ruši ustavni poredak, dok se bošnjački životni prostor dovodi u pitanje, dok se strani centri moći sve drskije mješaju u politički, energetski pa čak i sigurnosni prostor Bosne i Hercegovine Bećirovićev odgovor je frazeologija, parolaštvo i dosadni birokratizam bez ikakvog političkog naboja. Čini se kako mu je osnovni cilj da se nikome ne zamjeri, pa ni onima koji otvoreno rade protiv naše države.
Takva Bećirovićeva praksa nije incident ili neka faza u njegovom političkom djelovanju. Trideset i dvije godine političke ublehe, kako ga s pravom opisuje Stav u jednom od svojih članaka: od salonskog opozicionara, preko vječnog moraliste, do ultimativnog uhljeba u Predsjedništvu...na kraju se pokazalo da sav taj politički staž, doslovno odrastanje i žuljanje stražnjice po zastupničkim foteljama i klupama, nisu nekako proizveli ni hrabrost, ni odlučnost a ni sposobnost da se konačno preuzme odgovornost.
Bećirović prima ogromnu platu, uživa sve privilegije funkcije koju obnaša, piše patetična otvorena pisma, neprestano govori o državi ali je nekako nikada ne brani. Ne brani je politički, ne brani je diplomatski, ne brani je čak ni simbolički. Njegova politika je politika stalnog odsustva: odsustva stava, odsustva konkretne akcije i odsustva inicijative.
U međuvremenu, stvarni čovjek iza holograma bošnjačkog člana Predsjedništva bavi se nečim drugim što ga izleda istinski animira. Putovanja, uživanje u statusu i lagodnosti funkcije dok je država bez glasa i lica koje bi on morao biti. Bećirović je sveo funkciju bošnjačkog člana Predsjedništva na dekor kojim finansira privatni komfor.
Kao politička pojava, Denis Bećirović je zaista nešto najpribližnije hologramu. On djeluje kao simulakrum, imitacija, ne toliko kopija koliko falsifikat bošnjačkog člana Predsjedništva. Tu nema političara, državnika još manje a autentičnog bošnjačkog predstavnika nikako, tek projekcije nastale u političkim laboratorijama SDP-a: vizuelno prisutne ali suštinski prazne.

