Ne znam kako se to dogodilo. Jednog sam se dana zagledao u golemu kartonsku kutiju. Vidio sam nešto u njoj. Bio sam radoznao dječak. Vjerovao sam u nju i kutija je počela oživljavati. Bilo je to u hodniku naše velike stare kuće. Sjedili su moja mala sestra i brat, neki naši rođaci i prijatelji, a odrasli su povremeno zavirivali.

Vrhunac je bio kad sam je iznio u avliju, pokraj jorgovana, i uvijek je bilo mnogo djece iz komšiluka koji su je pratili.

Svako bi došao sa svojom stolicom. To je bila ulaznica. Bio sam u tom malom teatru zaista sve: i upravitelj i tekstopisac i redatelj i izvođač. Mirise tih večeri i danas ponekad osjetim u nosnicama. Bili su to lijepi dani za kutija-teatar.

Jednog dana teatar je izišao iz svoje kutije. Događao se ispred u nečemu što je bilo između najave i objašnjenja zbivanja, kao dodatna predstava ili predstava u predstavi. Imitatorski dar mi je mnogo pomogao u tom i otvorio čitav jedan novi svijet.

Igrao sam sve.

Male prizore iz neke vrste commedia dell'arte (nastala iz raznih teatarskih izvora, ta komedija majstora od zanata ostavila je mnogo veće naslijeđe. Iz Italije se proširila u Francusku, kao italijanska komedija, a živi i danas u Britaniji kao lutkarski fenomen). Ko zna kako se našla kod nas. Umjetnost improvizacije uvijek je privlačna. I činjenica što je Rugantino, naprimjer, živio u blizini mamno ga je u improvizaciju uvlačila. Svi su ga na toj maloj pozornici s uzbuđenjem prepoznavali i nisu skrivali svoje mišljenje. Naravno, bili su tu i Pantalone i Kapetan, kao i Kolombina i Isabela. I ostali likovi i prizori su imali svoje uzore iz komšiluka. Čak i ako to ne bi bilo u trenutku posve jasno, izazivalo je osmijeh. I smijeh. Neobuzdani smijeh.

Tad sam napisao dramski tekst (sačuvao se, kojeg li čuda!). Ipak, bio je prevelik da bih ga izvodio u cijelosti. Odigrao sam možda neki prizor. Tekst se zove Moron Osvajač (dopuštena su sva moguća tumačenja naslova). Zbiva se u neimenovanoj zemlji negdje u Aziji. Naivizam kojim je protkan govori mnogo o vremenu i mom tadašnjem pogledu na svijet.

Kasnije sam zapisao nekoliko tekstova. Prgavi janjičar je mnogo godina potom izvođen na posve drugom mjestu i s drugim ljudima. Najambiciozniji je bio Pjevač, zamišljen kao velika tragikomedija, šekspirijansko-molijerovska, koji je ostao nedovršen. Nikad nisam u potpunosti shvatio zašto se to dogodilo. Međutim, stara teka u kojoj sam ga zapisivao u putnom je kovčegu s drugim uspomenama iz tog vremena. Možda ću pokušati otkriti pozadinu te priče. Shvatiti što je u toj groteski zaustavilo njenu intrigu. I pronaći zaboravljeni završetak?

A komedijanti o kojima govorim nastavljaju svoj život svugdje gdje su ljudi i pozornice na kojima mogu biti uočeni. Prirodno je što se njihova prisutnost osjeti kod Marina Držića. Živjeli su istodobno i odgovarali svako na svoj način tom vremenu. Mnogo je tih dodira kojekuda. Mnogo tragova i utjecaja. Kad je tako kod mladog Krleže, to je već stvar uvjerenja. Kod Agathe Christie i lutke uvijek skrivaju nešto tajnovito i odgovor na ključna pitanja istrage. Ipak, kao kruna mi se u svijetu književnosti čini roman Théophilea Gautiera Kapetan Fracasse, koji sam čitao s velikim zadovoljstvom i sad ga se tako sjećam.

Teatar Rugantino Ivice Vidovića i Gordane Gadžić nastavlja živjeti svoj život iako osnivač Ivica više nije s nama. Ostarjeli su sa mnom i gledaoci kutija-teatra. Ne znam pamte li ono što su gledali u ljetnim večerima kao što pamte miris jorgovana koji je bio zaštitni znak teatra.

Vjerujem da pamte, kao što pamte i one iz našeg dijela svijeta koje su vidjeli na maloj pozornici preobražene u sebi odgovarajuće lutke. Neki su izazivali smijeh, drugi šutnju i prezir. Ustručavam se ovdje spomenuti njihova imena iako su ih u onim trenucima svi dobro znali, ustručavam se iako ih odavno više nema. Možda baš zato.

Najednom sam se probudio u snu.

Na ruci mi je bila glava i poprsje Kapetana (sam sām ga načinio). Kapetan je bio bijesan, optuživao me i urlao. Razjapljenih usta mlatarao je rukama. Sve su to pokretali moji prsti.

I oglašavao sam se. Čuo sam se u snu. Čuo sam svoj hrapavi, duboki glas trbuhozborca. I osjetio opasnost u njemu.

Nije to bila krpa od lutke nego razjareno okrutno stvorenje. Sve je to bilo u tamnoljubičastoj boji i opojnom mirisu jorgovana. Pomislio sam kako je Kapetan nalik Milesu Gloriosusu, odnosno Hvalisavom vojniku. Zaista, to je isti lik koji se provlači kroz stoljeća i uvijek je to onaj isti kojeg je Plaut napisao. Tako je valjda i kod ostalih karaktera (kako ih je nazvao Teofrast i pomno opisao i analizirao).

Improvizacija im uvijek dodaje svježinu trenutka u kojem oživljavaju. Možda je zato njegov pojačani bijes razumljiv.

Tu je naravno i jorgovan. Kad god ga vidim i osjetim mu miris, sjetim se tih dana i zaboravljenih predstava kutija-teatra u kojima su ispričane priče o ljudima iz naših sokaka. Žive su, kao kod svakog teatra, dok ih se gledaoci, slučajno ili u vezi s nekom asocijacijom, ponekad sjete.

Nikad nisam prestao sanjati taj san. I sad, dok se u Tuzli izvodi nova postavka Probe, sanjam kako će se lutke iz teksta probuditi i pokazati svoj suspregnuti karakter, odjevene u naše narodne nošnje kao što svuda čine stoljećima.