Kasno je popodne. Devetnaesti po redu ledeno hladni januarski dan. Suha, ljuta zima. Sjedim za kuhinjskim stolom, pijem čaj, gledam u zalazećim zlatnožutim zrakama jarko osunčane visove Ilinčice, nevelikog brda koje natkriljuje jugoistočni dio grada, i, a znam i zbog čega, bljesnu mi odnekud iz dubina podsvijesti u zaborav potisnuta nejasna, maglovita slika i umah se uobliči u kristalno jasno prisjećanje na jedan davnašnji razgovor s mojim dragim drugom Bekirom. Mjesto dešavanja: njegova također i nažalost odavno zakatančena limarsko-bravarska radnja u koju sam, kao u kakav tih, miran i okrepljujući egzil, srazmjerno često i rado dolazio. Tog dana, godine mi neznane, jer, rekoh već, poodavno je to bilo, u radnju je ušla povisoka, ljepuškasta djevojka i, onako vedra, zapravo sva u ozarenju, vehementno nam predočila izvjesnu inicijativu - iznenađujuću, mučnu, raspamećenu. Uzgred i nažalost, te neznane mi djevojke više nema, otputovala je na pravedni svijet, slučajno sam to doznao ovih dana. Otud i ovo prisjećanje, svojevrstan literarizirani hommage, pa makar i simboličan, toj bezimenoj, neznanoj mi djevojci, a sve to skupa, koliko se sjećam, a dobro se sjećam, bilo je ovako:
- Znanja, vještine, sposobnosti- rekoh.
- Šta je s tim- reče Bekir.
- Takvo šta u ovom gradu nikom nije potrebno, zapravo od toga i takvih se zazire, a kad govorim o zazoru mislim prije svega na rigidnu optiku političkog establišmenta. Dakle, a evidentno je to u praksi, u svakoj prilici, na svakom mjestu, ti kvalifikativi su za njihove posjednike istodobno brutalno diskvalificirajući. To je ključni problem s ovim gradom, zato ljudi odlaze. Negdje sam, ne znam tačno gdje, u, možda, nekom mom novinskom članku ili eseju, ne mogu se sjetiti, napisao da je biti obrazovan Tuzlak u Tuzli najgora moguća referenca. Najgora, dakako, za one koji isključivo znanjem, vještinama i sposobnostima nastoje egzistencijalno se realizirati. Prema tome…
U tom trenutku na vratima radnje pojavi se visoka, ljepuškasta djevojka i, ispostavit će se, u mentalnom smislu ne baš u potpunosti „sva svoja“. Osmjehnu se i reče:
- Dobar dan! Moje poštovanje! Prikupljam potpise za dobrog, pametnog prijatelja! To se zove peticija, znate!?
- Dobro. I?- suho reče Bekir.
- Pa, kad skupim dovoljan broj potpisa on će ući u Parlament Bosne i Hercegovine!
- Djevojko, na taj način ne može se ući u Parlament. Nego, de ti meni reci, je li te taj tvoj prijatelj poslao da prikupljaš potpise ili ti to, onako, po svojoj pameti?
- On, on! Kad skupim dovoljno potpisa on će ući u Parlament da ih malo izruži i tako to, znate!?
- Koga?
- Pa, te u Parlamentu! Samo sjede i primaju velike plaće! Ništa ne rade!
- A on neće veliku plaću? Samo želi da ih izruži?
- Hoće on veliku plaću, ali želi i da ih izruži! Zar to nije lijepo?!
- Draga djevojko, ne znam ko te je poslao, ali ko god da je ili me zeza ili je veća dileja od tebe. Hajde, živa bila, napusti radnju!
- Ali, kako…!? Pa, peticija, potpisi, to je važno…!
- Dobro, dobro, polahko, smiri se. Slušaj! Idi sad kući, ali pravo kući, popij kakvu tabletu za smirenje i odmori malo. Bit ćeš ti dobro, ne brini. Eto, tako. Hajde sad, neka ti je sa srećom!
Zbunjena djevojka pogleda nas u nevjerici, čisto, nevino, djetinje, zausti da kaže nešto, no odustade, okrenu se i snuždeno ode. Gledam za njom. I bi mi je žao.
Vidim, žao je i Bekiru. Svjestan je da je bio pregrub prema njoj, a mogao je i morao drukčije, obzirnije, taktičnije, jer, dobro to zna Bekir, tako se ne ophodi s tevećelijama, grijeh je, u najmanju ruku, neuljudno, pa šuti, kaje se, pokunjen je, ničim izazvan povrijedio je u vremenu i prostoru pogubljenu djevojku, a nije to smio, nipošto nije.
- Ponekad razmišljam o Tolstoju - prekidoh mučnu šutnju.
- Zašto - tiho izusti.
- Pobjegao je od kuće. Star, bolestan, teško pokretan, osamdeset dvije su mu bile, u poznim godinama, dakle, bježi od kuće i skončava u nekoj od civilizacije skrajnutoj željezničkoj stanici. Od koga i od čega je bježao? Ili, još određenije, kamo i kome je bježao? Šta ti misliš?
- Od sebe je bježao. Svi mi to katkad poželimo, pa i pokušamo.
- Tačno. Isto to, ma koliko suludo izgledalo, pokušava ova djevojka. Ne postoji nikakav dobar i pametan prijatelj za kojeg skuplja potpise. To je njena uobrazilja, ali u toj uobrazilji, i ti si to sigurno uočio, osjeća se dobro, osjeća se angažiranom, bitnom, korisnom, nekome potrebnom… Žao mi je što nisam stavio potpis na taj njen papir.
- I meni. I, pride, pogriješio sam, a nipošto nisam smio. Vidio si izraz njenog lica?
- Da.
- Jako mi je žao zbog toga.
- Možda budeš imao priliku izviniti joj se, a i potpisati „peticiju“.
- Eh, kad bi to bilo tako jednostavno. Ne znam ni ko je, ni šta je.
- Možda već sutra istim povodom navrati u tvoju radnju.
- Misliš?
- Nisam siguran, ali čini mi se sasvim mogućim.
Bekir me kratko pogleda i tiho, s olakšanjem othuknu. Zašutjeli smo.