Ovog ljeta, za kratkog susreta s meni dragim M. M., porijeklom iz Koraja, doznao sam da u ovom mjestu čuvene česme Dajankuše više nema.

– Kako nema?

– Nasilno je presahla. Njeno je izvorište preusmjereno.

– Ko je to učinio?

– Nažalost, barem sam tako čuo, “izvođači radova” su domicilni poslušnici, poslušnici onih koji su pokušali zatrati nam trag.

Skamenjen, ne rekoh ništa. I on zašuti. Iste večeri prisjetih se da sam nekad i negdje, pišući o Koraju, ponešto rekao i o Dajankuši, pa se dadoh u potragu za tim tekstom. I nađoh ga. Evo šta sam, uz ostalo, zapisao:

U Koraju sam. Tmuran, prohladan dan. Dok koračam glavnom cestom iz koje se račvaju putevi ka mahalama, a ima ih šest, osim što po ko zna koji put ustvrđujem da je sve oko mene novo, neprepoznatljivo (što, opet, uopće nije čudno, četnici su ovo mjesto tokom ljeta 1992. godine opljačkali, spalili i sravnili sa zemljom) i osjećam i uočavam da je život, svekoliki, pulsirajući život, u ovoj nesretnoj čaršijici gotovo pa presahnuo: na ulici i u avlijama nigdje nikog, ama baš nikog.

Dok se iz centra mjesta spuštam u Donju Mahalu, s nakanom da obiđem mezaristan i moje pretke s majčine strane ukopane u njima, povremeno zastajkujem, gledam u novoizgrađene kuće, listom prazne, estetski rogobatne, okovane u beton i željezo, u “postmodernističko ruho” potpuno neuklopljivo u prostornu matricu i negdašnju tipično bosansku ambijentalnost mjesta, uviđam da to više nije niti može biti onaj stari Koraj, Koraj koji sam neizmjerno volio i, opčinjen njegovom ljepotom, uvijek mu se vraćao i radovao. Stoga, ne bih li nekako samog sebe zavarao, oborih glavu i krenuh dalje.

Stižem u Donju Mahalu, također opustjelu i načičkanu novoizgrađenim, nenastanjenim kućama. Uzgred, hroničari vele, napose Alija Hamzić, da je ova mahala najstarija u Koraju, sudeći bar po džamiji, Atik se zove, izgrađenoj 1516. godine.

Kako su džamije bile prvi objekti koje su Osmanlije gradili nakon (a i prije) zvaničnog osvajanja Bosne, tako je i Donja Mahala u početku bila centar čaršije, s trgom i pazarnim danom. U godinama koje su slijedile izgrađen je sibjan-mekteb i medresa te je ova mahala bila i duhovno-prosvjetno središte mjesta.

U neposrednoj blizini džamije, s njene istočne strane, nalazi se česma Dajankuša, najpoznatije izvorište “žive” vode u Koraju i okolini, a koja je, kako hroničari vele, izgrađena istodobno s Atik džamijom.

Prema šturim usmenim predanjima, ova je česma zadužbina izvjesnog Dajanli Mustafe, pratioca (?) sultanove vojske, koji je upravljao i džamijskim vakufom, pa je po njemu dobila ime.

Iz sačuvanog i čitljivog natpisa iznad nje da se doznati da je obnavljana 1856. godine i posljednji put 1904, po nalogu izvjesnog Sulejman-bega Ajanovića.

Inače, opet, vele, česma je izgubila dosta od svog prvobitnog izgleda, a građena je od tesanog kamena s bazenom ograđenim velikim kamenim pločama gdje je bila isklesana godina njenog podizanja te natpisi ispisani arapskim pismom (nije poznato kakvog sadržaja) obrubljeni dekorativnim crtežima. Kako god, postoji i danas.

Netremice gledam u rečenicu: Kako god, postoji i danas. Teško mi je. M. M. zasigurno još teže, rođen je u Koraju, a evo i zapisa Alije Hamzića o tome, kritika zapravo:

“Danas nasilno presahla, ostavljena sama sebi, napuštena, zapuštena, prevarena, unesrećena, umukla od stida... Ubijena je tradicija, historija, identitet sredine i simbol života pod nebom korajskim. Tuga i bol mještana za česmom s kojom je srastao njihov život, odrastanje i stasanje. Nema više Dajankuše. Putnik namjernik neće se više moći okrijepiti od ljetne pripeke, odahnuti i oslušnuti umilnu melodiju žubora hladne vode. Ovo mistično mjesto neće više biti izvor inspiracija pjesnicima i slikarima da svojom umjetničkom imaginacijom obogate duhovni profil korajskog čovjeka i pošalju univerzalnu poruku o neodvojivosti ljudske duše i životnog prostora, okruženja za koji je vezan, u kome bitiše. Ono što nikome na um nije palo tokom proteklih pet stoljeća, osmislila je i realizirala poslijeratna generacija barbara i kao takvi ostat će upamćeni kao simbol ljudskog bezumlja, primitivizma, vandalizma, oholosti, egoizma... Sramota! Ne, Korajci to nisu zaslužili. Ustanimo u odbranu Dajankuše, oživimo je!”

Nekoliko je “nejasnoća” u ovom kratkom i ne baš uspjelom zapisu, no Aliju, pojašnjenja radi, nisam zvao. Nisam se usudio. Jer potvrdi li mi ono što je rekao M. M. odbolovat ću i, bojim se, precrtati Koraj za sva vremena. Eh, a sad iskreno: odmah sam shvatio o čemu je ovdje riječ, ali, ipak, želim vjerovati, želim makar nadati se da nije tako, da sam dezinformiran, da griješim... A Dajankuša? Šta s njom? Pa, borit ćemo se, evo i na ovakav način, a bit će što biti mora.