Pada snijeg. Sitan, mokar. Gledam kroz prozor u zasniježene mahalske krovove, bljuzgave avlije, opustjelu ulicu, u “zimsku čaroliju” koja mahaljanima, onim starijim napose, unosi zebnju u srca jer ogrjeva, bezobrazno skupog, nikad dovoljno za naše teške, preduge zime, toliko teške i duge da u proljeće, a za nas proljeće počinje krajem aprila, džematile duboko i s olakšanjem othuknemo, što bi značilo – dobro je, Bogu hvala, dobro je, još jednom smo uspjeli, poteško, ali ipak uspjeli.

Djece, pak, na ulici i bočnim, strmim sokacima, pogodnim za sankanje, ni za lijeka nema, otišla su odavno skupa s roditeljima iz mahale i besperspektivnog grada koji im, njihovim uglavnom visokoobrazovanim roditeljima, osim Biroa za (ne)zapošljavanje, nije ponudio ama baš ništa, pa su se, promućurno i na vrijeme, tiho, bezmalo preko noći, počeli iskradati, rasipati diljem svijeta i organizirati živote koji, u odnosu na ono što su ostavili iza sebe, imaju glavu i rep, u najkraćem, posloženi su, a najjasnije se to vidi kada za ljetnih mjeseci, solventni i osiljeni od bonluka, posjete “voljenu” mahalu. Tada nekako neprirodno srdačno grle i ljube ostarjele majke, presjede kao na iglama pet-šest dana u avlijama, a potom nakon za njih, da se i to uočiti, jako zamornog glumatanja vedrine i razdraganosti, s olakšanjem othuknu, baš kao i mi krajem aprila, i napuštaju sumorni i nepripadajući im ambijent u koji, da ne moraju, nikad više ni privirili ne bi.

I dalje gledam kroz prozor. U dvojbi sam da li izaći iz kuće u ovaj i ovakav dan. Nikakva me nužda ne tjera da izlazim na vodnjikavim snijegom prekrivenu ulicu, ali, a počesto mi se to dešava, nemam dovoljno hljeba, a kako, opet, moj sin također počesto zna nenadano navratiti, bojim se da za ručak dovoljno hljeba za obojicu neće biti. Otud dvojba.

U susjednoj avliji komšija M., oskudno odjeven, prekriven mokrim snijegom, promrzlim, kao krv crvenim rukama, testerom reže debelu bukovu granu. M. je demobilizirani pripadnik ARBiH i “demobilizirani” logoraš. Živi sam, tiho, nenametljivo, jedini mu je prihod mizerna invalidnina i, premda narušenog zdravlja, nikad se ni na šta ne žali. Dobar, drag mi čovjek.

M. izreza bukovu granu, potom oblice – iz kojih, jasno to vidim, curi voda – vješto iscijepa na polovine i četvrtine i unese ih u kuću. Gledam sve to i pitam se kako će mu poći za rukom cjepanice natopljene vodom zapaliti u peći. No, desetak minuta poslije iz odžaka na njegovoj kući ugledah gust, plavičast dim. Uspio je. Ko bi znao kako.

Vidim, M. nakratko izađe iz kuće da provjeri vuče li odžak. Sasređeno gleda u gusti, plavičasti dim, pa kada se valjda uvjerio da odžak vuče baš onako kako treba, protrlja ruke, od studeni ili zadovoljstva, ne znam, i vrati se unutra.

U kući tik do moje žučna, preglasna supružnička rasprava, ko zna koja po redu, a povod je uvijek isti: muž puši u kući, a ženi to smeta.

– Ali, dozvolila si mi, šta ti je sad odjednom – molećivo će E.

– Jesam, ali promijenila sam mišljenje – odbrusi mu N.

– Zašto?

– Eto, zato!

– To nije nikakav odgovor!

– Znam da nije, ali može mi se i to s pravom! Kuću si mi usmrdio, Bog ti pamet dao!

– Pa, ženo Božija, star sam, hafifan, bolji se od mene ukopavaju, ništa više od života nemam, a ti bi i cigare da mi ukineš?!

– A, ne, ne, neće ti to proći! Ne pali to kod mene, dragi moj! Uostalom, zbog čega uopće ova rasprava?! Nema više pušenja u kući i tačka! Kraj priče!

– Pa, šta ću sad?!

– Puši u avliji!

– Na ovoj studeni?!

– Nisam ja kriva zbog toga!

– Mogu li makar u kupatilu?! Otvorit ću prozor!

– Ni govora!

– Ni to ne daš?!

– Sušim veš u kupatilu, čovječe! Ima sve da se usmrdi od tvojih cigara!

– A mogu li makar...

Nisam ih više slušao. N. će sigurno popustiti i dozvoliti mužu da puši u kući. Uvijek tako bude, do sljedeće zabrane i nove rasprave.

Spušta se mrak.

Iz kuće nisam izlazio.

Snijeg i dalje pada, sitan i mokar.

Ložim vatru i pristavljam vodu za kahvu.

Bacam kratak pogled na opustjelu ulicu.

Osim automobilskih, ljudskih tragova na njoj nema.

Ni moj sin nije navratio u nenadanu posjetu, a moja je bojazan bila neosnovana, hljeba je, ipak, bilo dovoljno, za obojicu.