Nekad davno, jako davno, u gradu koji mi je neko vrijeme bio dobrohotno pribježište, kasno navečer, umoran od cjelodnevnog rada, umoran od hroničnog nesna, u polutami moje samotne sobe, na komadu papira koji mi je bio prvi pri ruci, ispisao sam redove koji slijede, hitro, u dahu, krupnim, lijepo oblikovanim slovima, a sad, skoro trideset godina poslije, kad se naša svekolika zbilja evidentno i, zašto ne reći, zastrašujuće brzo preoblikuje, savršeno jasno uviđam da sam tu kratku, nepretencioznu proznu crticu naprosto morao ispisati i ostaviti kao trag, kao bjelodan dokaz jednog vremena i jednog ambijenta u kojem sam se zaista osjećao, pa i doslovno, kao kod kuće. Evo zapisa:

Teški su ti sati između tri i šest u kvartu Dženet Abad. Ne valja tada zaspati – probudi se čovjek mokar, ali baš mokar, teško se razabire onako slipav, prvi sumrak liči mu na praskozorje, pomisli da je prespavao dan i noć, uspaniči se, jadan, da kasni na posao, sad će vozač Reza, samo što nije, ili, još gore, možda je već bio, zvonio, trubio, čekao i na koncu otišao.

Ne vrijedi tada ni čitati ili pisati nešto: knjiga sklizne, a ruka klone: jake su turobne misli u samotnoj sobi između tri i šest, mnogo jače od bilo kakve knjige, pa se takav koprca, hrve s pomamljenom tjeskobom u sebi, spreman je svašta napraviti da je se rastosilja, ona se, pak, ne da, steže sve jače, bolnije, nemilosrdnije: brze su tada odluke i listom budalaste, a kajanje dugo i beskorisno.

Poslije šest već je lakše. Vrelina splasne, do tada osunčani balkon utone u prijatan hlad, pa je lijepo predvečer sjediti na njemu i posmatrati kako obližnji Banafše park najednom živne, ispuni se žamorom, povicima, smijehom, grajom djece, mirisom kokica, kuhanih i pečenih kukuruza i kebaba koji peku na velikim pokretnim roštiljima.

Rijetko navečer odem u Banafše park. Znaju me svi u kvartu, pa ne mogu sjesti s mirom, pozdravljam i otpozdravljam na sve strane, djeca prekidaju igru, prilaze mi, gledaju nijemo i začuđeno u mene kao da sam upravo aterirao odnekud s nebesa, stariji me ljubazno pozivaju za sofru prostrtu na travnjaku, prihvatam sa šakom na grudima, ne želim ih uvrijediti, pitaju svašta, znaju za Bosnu i rat u Bosni, teško im je bilo, vele, zbog stradanja nedužnog naroda, a kada doznaju kako se zovem, iskreno se čude i bivaju još prisniji, jer tako se zove i šesti po redu šiijski imam, značajna i markantna historijska ličnost, učvrstio je za svog vakta postulate šiijske pravne škole, refleksije njegovog teološkog nauka snažno su kroz stoljeća utjecale na svekoliku svijest u Perziji, pa tako ostalo do danas.

Često me, tako, postide svojom toplinom i dobrotom, pa se nakon takvih susretanja vazda zapitam da li bih u obrnutom slučaju i ja prema njima iskazivao toliko tople predusretljivosti i... da, da, pokunjeno samom sebi vazda priznam da ne bih, sigurno ne bih, jer divan je ovo, predivan narod, tako i toliko divan da se katkad upitam nije li se dobrota cijelog svijeta okupila baš ovdje, u ovom kršu i kamenjaru koji zovu i zemljom Arijevaca.

Kasna je, topla noć. Husein kuca na vrata komšija Skalonijevih, čujem kako nešto šapuće s Paolom i Flores, upozorava ih na nešto, a potom čujem, sasvim jasno, kako stari domar zaključava ulazna vrata. I njegove korake čujem, trome, teške. S naporom se i uz bučna othukivanja  uspinje do svog stana u potkrovlju.

Vidim, komšije Azarovi se dižu, sijelo je gotovo. Flores se primirila, napokon. Paolo šuti ili spava. Vreva u parku splašnjava, majke u naručjima nose pozaspalu djecu, odlaze kućama. Sjedim, mirno, spokojno. Ispijam preostali gutljaj kahve, palim cigaretu i, premda jako umoran, strpljivo čekam sjetnu lirsku pjesmu, pjevanu uvijek iz istog muškog grla, poravno, poput naše sevdalinke, nenametljivo, bez ikakvih ukrasa, bez kitnjastih koloratura...