– Mršav si – reče mi komšija Enver.
– Pa eto...
– I ostario si, nekako naglo.
– Hvala ti, Envere. Uvijek si znao naći poneku lijepu riječ za mene.
– Nema na čemu. Kako su ti djeca?
– Dobro. Čujemo se, ponekad i vidimo.
– Bio sam u Frankfurtu.
– Kod sina?
– Da.
– Kako je on?
– Dobro. Zapravo iznenađujuće dobro, s obzirom na to gdje je i u čemu je.
– A u čemu je?
– Ne bih htio biti pregrub... Pa, tako, u nekoj je vrsti limba.
– Da, znam o čemu pričaš, boravio sam u Frankfurtu neko vrijeme.
– Radio si tamo?
– Ne, put me je nanio. Duga priča.
– Znači, ništa ti ne moram pričati?
– Nema potrebe. Osim ako ti imaš nešto...
– Ma kakvi. Osupnut sam. Nikad ja tamo ne bih živio, ama nikad.
– Ni ja.
– A pogledaj ovo!
– Šta?
– Ovu našu mahalu. Mir, tišina, zelenilo posvuda, cvrkut ptica, mada nije dobro što je sve spalo na nas stare. Nema smjene generacija, znaš?
– Znam.
– Pišeš li?
– Moram.
– Da, to ti je zanat. Je li teško izmišljati te priče?
– Kako kome. Meni nije.
– Pa, kako ti to?
– Evo ovako.
– Kako?
– Ovo je priča.
– Ovaj naš razgovor?
– Da.
– E jest ti i priča...
– Ako sam dobro zapamtio, maloprije si rekao ovo: “Pogledaj ovu našu mahalu! Mir, tišina, zelenilo posvuda, cvrkut ptica, mada nije dobro što je sve spalo na nas stare. Nema smjene generacija, znaš?“
– I šta s tim?
– Mnogo si rekao u malo riječi, to je umijeće.
– Kako to da shvatim? Kao kompliment?
– Naravno. Znaš li šta je floskula?
– Fraza.
– Frazetina. Često možemo čuti riječi koje ne znače ništa. Recimo, ova je šupljara najučestalija: “Pustimo institucije da rade svoj posao.” Šta to znači? Ništa. Zašto bismo pustili nekog da radi svoj posao koji svakako i treba raditi? To je nonsens. A ti si, opet, u svega nekoliko riječi rekao skoro sve o našoj mahali. To je umijeće. Mudrost, zapravo.
– Hvala ti.
– Odoh.
– Mršav si.
– Pa eto...
– I ostario si, nekako naglo.
– Hvala ti, Envere. Uvijek si znao naći poneku lijepu riječ za mene.
– Nema na čemu.
