Ljeto. August. Svjež, prozračan dan. Sjedim, poslije džume, s drugom M., a on mi veli ovo:

– Sve ovo predugo traje. Trideset godina, čovječe! Previše, zaista previše za ionako kratak ljudski život. Znaš, ranije sam razmišljao na način, i činio mi se sasvim suvislim, kako skupa s mojim biološkim starenjem stari, odnosno sazrijeva, i sveukupni ambijent oko mene i kako će protokom vremena taj, hajde da tako kažem, nedozreli sociopolitički pejzaž biti posloženiji, kultivisaniji, plodonosniji; kako ćemo u potonjim godinama, za deceniju-dvije, čvrsto stati na noge, u svakom smislu, kao narod prije svega, ubirati, dakle, plodove svog rada, organizirati naše živote i živjeti bez grča, zebnje, unutarnje tjeskobe, bez, je li, a tome nas je rat brutalno poučio, raspamećujućih egzistencijalnih improvizacija od danas do sutra.

Međutim, tri decenije su prošle i ništa od onoga čemu sam se nadao, zapravo, realno očekivao, nije se desilo, ama baš ništa. Zašto, zaboga? Pa Tuzla je čudesan grad! Samoodrživ grad! Bog nam je dao sve! Ili skoro sve! Imamo toliko soli da serbes možemo posoliti cijeli Balkan! A gdje je ostalo? A ostalog je mnogo, premnogo! O čemu se onda ovdje radi? Ko nam to producira... Uh, izvini, mučna i podrazumijevajuća priča... Izvini, malo me je, znaš... Ali, ako te već nisam ugnjavio, još samo ovo: odavno sam uočio, a nije mi, je li, ni bilo teško, da ovdje, u ovom gradu, ima podosta onih kojima su se “nadanja” ostvarila, pa i iznad njihovih očekivanja, ali također i to da takvi likovi nisu mogli bahnuti tek tako, jer takvi kakvi jesu, sami po sebi, beznačajni su i neodrživi, neko ih je snažno podupirao, a ti neki smo mi, niko drugi do mi. Eto! Šta kažeš?

– Kupio sam drva prošle sedmice.

– Tipično za tebe. Nisam iznenađen. Ali hajde de, pa, eto, živ bio, reci mi ima li ikakve veze to što si rekao s ovim o čemu sam pričao?

– Ima. Niko od komšija nije mi pomogao u poslu, mada sam s njima u korektnim odnosima. Namučio sam se dok sam ta drva smjestio u podrum. Vidjeli su da je posla mnogo, da zbog bolnih leđa svako malo pravim pauzu, ali, ipak, niko ništa, baš ih briga. Gledaju i šute. Nezainteresirano. Ono, tvoja drva, tvoja stvar, šta mi imamo s tim. Tad sam shvatio da su se, barem u mom okruženju, horizontalni međuljudski odnosi, odnosi koje bih, u najkraćem, mogao nazvati refleksnim altruizmom, suštinski preoblikovali i poprimili krajnje bešćutne forme ponašanja, komšijskog ponašanja, čega, koliko do jučer, u kolektivnoj psihologiji moje mahale nije bilo. Ti ljudi, ljudi s kojima sam odrastao, naprosto nisu više isti. Promijenjeni su. U ovom mikroprimjeru sve je sadržano. To je naša realnost.

– Pa upravo o tome i ja govorim! Ljudi su se...

U tom trenutku našem stolu priđe zajednički nam usputni poznanik, pozdravi nas i upita može li nam se pridružiti.

– Naravno, bujrum!

– Kako ste, ljudi? Kako se živi?

– Evo, kahva, razgovor i tako... A ti – rekoh.

– Ma, onako, ali, dobro je, gura se nekako. Nego, nešto gledam, a sve i da hoću nemoguće je to ne uočiti... Pa, ljudi, ovaj je grad propao, ništa više ovdje nema!

– Zar baš? Koliko vidim, ti ne izgledaš nimalo ruinirano. Naprotiv, svjež si, uhranjen, skockan k’o iz radnje, a po finom bakarnom tenu rekao bih da si se friško vratio odnekud s mora. Nešto mi tu nije... –  reče M. i presiječe ga pogledom.

– Pa, dobro, jesam bio na moru, ali...

– Kako li se ti nosiš sam sa sobom – opet će M.

– Kako to misliš?

– Prije no što si došao, pričao sam o onima čija su se “nadanja” ispunila, pa i iznad njihovih očekivanja, a i da su takvi, konkretno takvi poput tebe, sami po sebi beznačajni i neodrživi i da vam glavu iznad vode već decenijama čuvaju oni čija elementarna očekivanja niste ispunili niti imate namjeru ispuniti ih. Dakle, ti si klasični beskorisni parazit, pa otud i moje pitanje kako se nosiš sam sa sobom.

– Kako se usuđuješ?! Sa mnom ne smiješ tako razgovarati! Nikom to ne dopuštam, ali nikom! Je li ti jasno?! Je li?!

– Vidi, vidi! Pa ti si čak i emotivan! Dobar, dobar, bit će nešto od tebe, pa makar u nekom drugom životu! A sad, hajde, tutanj! Tu šupljaru o propaloj Tuzli ćaći svom pričaj, meni nećeš! Hajde, sikter!

Lik preblijedi, podiže ruku, kažiprst zapravo, zausti nešto da kaže, pa, očito shvativši da nastavak verbalne vatre neće za njega dobro svršiti, odustade, diže se i žurno ode.

– Dobro si ti njemu ovo, ali ipak...

– Šta? Pretjerao sam?

– Jesi. Mogao si biti za nijansu blaži.

– Hm...Uredu, jesam malo pretjerao, ono, ponijelo me, ali nisam bio sočno vulgaran i, sve u svemu, rekao sam ono što jeste. Šta misliš, prašta li se ovakav istup?

– Što se njega i njemu sličnih tiče, čak je bogougodan.