Nove knjige, pročitane knjige, studije, eseji, kritički prikazi... Eto šta sam, u najkraćem, čitao tokom neuobičajeno tihog i mirnog ramazana (doduše, potrudio sam se da bude tako i isključio sve i sebe iz svega što bi me, sasvim izvjesno, moglo uznemiriti), a, pored ostalog, ponovo sam pročitao kritički prikaz romana Beguni poljske spisateljice Olge Tokarczuk, tekst koji je u meni, baš kao i u  svojedobnom prvom čitanju, izazvao identično, nimalo lijepo prisjećanje na stanovitu osobu i davno prohujalo vrijeme, no o tome nešto kasnije.

Autor kritičkog prikaza, pojašnjavajući šta su i ko su beguni, veli ovako:

“(...) Beguni ili stranci, kako su nazvani u Pravoslavnoj enciklopediji, su oni koji se vječito premještaju u prostoru i na taj način izmiču đavolu jer je, shodno njihovom vjerovanju, svako zadržavanje u mjestu izlaganje sebe njegovim moćima. (...)”

Čitam i ovo:

“(...) Svako prihvatanje i pristajanje na zakucanost u sistem jednom zasvagda propisanih normi, kanona, dogmi, konvencija – vrsta je gašenja života, nasilje nad vitalnošću i ljudskošću. Beguni su, dakle, protagonisti zdrave anarhične utopije. (...)”

Na koncu, o ovom meni neznanom, nepročitanom književnom tekstu određuje se i autorica i, pored ostalog, veli:

“(...) Taj je svijet imao mrvu slobode koju smo mi izgubili. Nama prezimena služe za kontrolu identiteta. Anarhisti su svojoj djeci namjerno nadijevali komplikovana imena da bi otežali kontrolu sistemu, a mi smo danas numerisani ljudi. I ne samo što smo numerisani nego smo se, kao savremenici postreligijskog društva, prometnuli u vjernike novih religija – nauke i ekonomije, jer one su sada glavne determinante naših života i one definiraju svijet od početka do kraja, kao što je to nekada radila religija. (...)”

Nimalo impresioniran, ostavljam kritički prikaz po strani. Ništa osobito, tek jedna u nizu antiglobalizacijskih i antikonzumerističkih tirada i, pride, podobro nadojena blasfemijom.

Dakle, ostavih tekst, a slika Mirne, negdašnje mi djevojke (davno smo bili skupa i, budući nespojivih priroda, brzo se razišli), ponovo mi bljesnu pred očima.

Sjećam se, tokom, a i nakon prvog čitanja ovog prikaza, začuđeno sam se pitao otkud mi i zašto najednom pred očima slika u zaborav temeljito arhivirane Mirne, ali ovog puta ne, sve mi je jasno: Mirna je bila onovremena “begunka”.

Samoživa, egoistična, neprestano se “premještala u prostoru” i, preokupirana isključivo sobom, vješto izbjegavala bilo kakvu za nju zahtjevnu obavezu i odgovornost te još vještije manipulirala emocijama, tuđim dakako.

Posljednji put vidjeli smo se prije petnaest godina. Slučajno, nenadano, a i naš razgovor je bio takav – grčevit, usiljen, prazan. Jedan od onih koje je najbolje izbjeći, ali takvo šta nije bilo moguće, naprosto smo naletjeli jedno na drugo, sudarili se.

Ukratko, dok sam je i slušao i ne slušao, ispričala mi je svoju “begunsku” priče i ta šupljara, koliko se sjećam, ide ovako: početkom rata promptno se ispalila u Sloveniju, zavrnula nekog njom opčinjenog tipa (u šta ne sumnjam, Mirna je jako lijepa žena), udala se za njega, a koji je, kako mi tada reče, divan i brižan: kuha, pere, pegla, usisava, ide u kupovinu, brine o djeci, vozi ih u školu i na treninge, a nju, kroz poluosmijeh dodade, raspamećeno voli.

Reče mi i to da muža ne voli previše, ali zadovoljna je njegovim ponašanjem i nema namjeru mijenjati ga.

Prioriteti su joj karijera, putovanja i očuvanje mladalačkog izgleda.

– A porodica – upitah.

– Šta porodica?

– Je li ti porodica na listi prioriteta?

– Pa, ne baš. Isuviše je to zamorno za mene, a i stresno. Muž sve to radi, znaš!

– Ne, ne znam. I ne razumijem. Djeca te ne zanimaju?

– Ti to nešto meni nabijaš na nos?

– Ama, jok. Samo pitam.

Naravno, dobro sam znao da Mirna voli samo sebe, pa me saznanje da ne voli vlastitu djecu uopće nije iznenadilo, ali ne rekoh ništa.

– Hoćemo li – prekidoh kratku i mučnu šutnju.

– Da, mogli bismo poći.

Otpratio sam je do auta, poželio sretan put i otišao uz duboki uzdah olakšanja. I to žurno, dugim koracima, bez zadržavanja u mjestu, da se, ne daj mi Bože, ne bih izlagao novim silama zla i svekolikog mraka, mraka iz kojeg sam se upravo uspio nekako iščupati.

Još žustrije pružih korak.