Kada se u novembru 1910. godine na maloj željezničkoj stanici Astapovo ugasio život Lava Nikolajeviča Tolstoja, svijet je oplakivao književnog diva. No, malo je ko tada istinski razumio unutrašnji vulkan koji je tog starca, u njegovoj 82. godini, natjerao da pobjegne od sopstvenog doma, bogatstva i porodice. Tolstoj nije bježao samo od ljudi; on je trčao ususret onome što je cijelog života nazivao "čistom Istinom". Ta potraga, duga i mučna, na kraju ga je dovela do vrata islama – vjere koju je smatrao najrazumnijim i najuzvišenijim odgovorom na ljudsku egzistenciju.

Danas nam se može činiti neobičnim da autor Rata i mira, tog "modernog Homerovog epa", gaji tako duboke simpatije prema islamskom učenju. Ipak, za Tolstoja to nije bio hir starosti, već logičan ishod puta započetog još u mladosti. Još 1844. godine, kao mladi student na Univerzitetu u Kazanju, Tolstoj je na Odsjeku za orijentalistiku uronio u arapski i turski jezik. Njegova mašta bila je natopljena pričama iz Hiljadu i jedne noći, a njegovo vojničko iskustvo na Kavkazu urezalo mu je u pamćenje sliku muslimana kao  čestitih i hrabrih ljudi nepokolebljive vjere, što će kasnije majstorski opisati u liku Hadži Murata.

Međutim, Tolstojeva fascinacija islamom bila je duboko teološka i socijalna. Živeći u carskoj Rusiji, okružen sjajem, ali i krutošću Pravoslavne crkve, počeo je osjećati duboki jaz između onoga što je Isus (Isa, a.s.) propovijedao i onoga što je crkva praktikovala. Za Tolstoja su koncepti poput Trojstva, svetaca i komplikovanih ceremonija bili tek „nerazumljive misterije“ koje sakrivaju suštinu Boga. Upravo tu se rodila njegova naklonost prema islamu. U pismima Jeleni Vekilovoj, Ruskinji čiji su sinovi željeli preći na islam, pisao je bez oklijevanja: „Koliko god to bilo čudno reći, za mene je islam neuporedivo uzvišeniji od hrišćanstva.“ Smatrao je da bi svaki razuman čovjek, oslobođen predrasuda, radije izabrao jasnu sliku jednog Boga i Njegovog Poslanika nego teološke lavirinte u kojima se crkva izgubila.

Tolstoj nije bio samo posmatrač; on je bio i predani istraživač. Godine 1908. objavio je zbirku pod nazivom Muhammedovi (a.s) hadisi kojih nema u Kur’anu. Birao je one izreke koje su govorile o milosti, ljubavi, radu i skromnosti.

Divio se Poslaniku Muhammedu s.a.v.s., ne samo kao vjerskom vođi, već kao društvenom reformatoru. Za Tolstoja, koji je patio zbog ogromne nepravde i siromaštva ruskog seljaka, islamski principi zekata, zabrana lihvarenja (kamate) i reforma nasljedstva bili su svjetionici socijalne pravde. Divio se tome što je islam, vijekovima prije modernog doba, dao ženama pravo na nasljeđivanje i izbor muža, te uspostavio etiku ratovanja koja je štitila nejake.

Njegova radikalna iskrenost imala je visoku cijenu. Crkva ga je ekskomunicirala, proglasivši ga bezbožnikom, dok su ga prijatelji i porodica počeli smatrati "ludim" ili "opasnim revolucionarom". Usamljen u svojoj veličini, Tolstoj je tražio sagovornike širom svijeta, a jedan od najvažnijih bio je veliki egipatski muftija Muhammed Abduh. Njihova prepiska svjedoči o susretu dva uma koji su, uprkos različitim polazištima, prepoznali istu suštinu monoteizma.

Likovi iz njegovih romana, poput Pjera Bezuhova, zapravo su odrazi samog Tolstoja – aristokrata koji u bogatstvu pronalaze samo prazninu, a mir traže u jednostavnosti i služenju drugima. Pred kraj života, taj nemir je postao konačan. Odlazeći u smrt, odbačen od pravoslavaca kao "đavo" i od liberala kao "mistik", Tolstoj je u jednom od svojih posljednjih pisama uputio molbu koja i danas odzvanja: "Molim Vas, gledajte na mene kao sljedbenika Muhameda (a.s.)  i bit će sve u redu."

Danas, vijek nakon njegove smrti, Tolstojeva veza s islamom nas podsjeća da je on bio više od književnika. Bio je čovjek koji je vjerovao da se vjera ne mjeri zlatom kupola, već čistoćom srca i jednostavnošću istine. Na stanici Astapovo možda je umro ruski plemić, ali se rodila legenda o tragaču koji je u Muhammedovom s.a.v.s. učenju pronašao utočište od svijeta koji je izgubio dušu.