Prvi vrhbosanski nadbiskup, doktor Josip Stadler (24 januar 1843, Slavonski Brod – 8. decembar 1918, Sarajevo), jedna je od najkontroverznijih ličnosti u novijoj historiji Bosne i Hercegovine. Bio je voljen i hvaljen, ali i u isto vrijeme meta žestokih napada i kritika. Stadler je, prema mnogim istraživačima njegovog djela, kriv za pokušaj istiskivanja franjevaca, za izjednačavanje hrvatstva i katolištva, osoba koja je odmah po dolasku u Bosnu rekla “A sada na posao”, a posao je, smatraju mnogi, bilo pokrštavanje muslimana i pokatoličenje pravoslavaca. Oni koji ga brane o tome ne daju reći ni slova i tvrde da ne postoje dokazi za tako teške optužbe.
Kada je ondašnji papa Leon XIII odlučio da Sarajevo postaje središte nove Vrhbosanske nadbiskupije, ta je nadbiskupija proglašena kao “prva među drugim sjedištima koja postoje ili će se uspostaviti u pokrajini Bosni i Hercegovini”. Dodata su još tri sjedišta, dva nova u Banjoj Luci i Mostaru i treće Mrkanskotrebinjsko središte, za čijeg je upravitelja postavljen dubrovački biskup. Mostarskoj biskupiji, po želji pape Leona XIII, dodaje se i naslov “Duvanjska” po uspomeni na biskupsko sjedište u Duvnu, koje je tu bilo prije doseljenja Slavena.
Franjevci nisu bili oduševljeni vijestima o novom ustroju te su takvu odluku doživjeli kao presudu protiv njih. Smatrali su da drugi dolaze na njihovo mjesto “brati plodove”, koje su oni stoljećima mukotrpno pripremali i često su se među njima mogle čuti izreke kao “o nama, ali bez nas” ili “baština naša dopade strancima”. Nisu više mogli predlagati kandidate za biskupsku službu, odnosno franjevci više nisu mogli biti biskupi, a i više nisu bili jedini kler u Bosni i Hercegovini, piše Stipe Trogrlić sa splitskog Filozofskog fakulteta.
Nakon odluke o osnivanju nadbiskupije, počelo se razmišljati o kandidatima za nadbiskupsko mjesto u Sarajevu. Sveta stolica je na sjednici kardinala u Rimu u septembru 1880. pristala dopustiti Beču da odabere kandidata za sarajevskog biskupa, a svi koji su bili uključeni u proces obnove hijerarhije slali su prijedloge. Zagrebački nadbiskup Mihalović preporučio je Josipa Stadlera, dok je biskup Strossmayer predložio četvoricu kandidata, svećenike iz Bosne fra Grgu Martića, fra Marijana Tuzlančića, fra Martina Nedića i fra Jaku Balatića. Sveta stolica je odbila prijedlog da prvi sarajevski nadbiskup bude neko od franjevaca.
Prijedlog o Stadleru je prihvaćen od cara te je Stadler krajem juna 1881. pozvan u Beč, gdje se susreće s ministrom Szlávyjem da bi razgovarali o crkvenim pitanjima. Nuncij je 24. juna obavijestio Rim izvještavajući da je dvor zadovoljan sa Stadlerom kao kandidatom za nadbiskupsku poziciju. Dva mjeseca kasnije, 25. augusta 1881, austrijske vlasti službeno su obavile vijest o odabiru kandidata i trebala je samo još službena potvrda pape, koja je brzo stigla.
Nadbiskupija je službeno osnovana 2. septembra 1881. godine te je odmah potom započeo kanonski proces imenovanja Josipa Stadlera. Stadler je 15. oktobra 1881. položio zakletvu pred nuncijem u Beču, a ministar Szlávy je izrazio želju da službeno posvećenje nadbiskupa bude što prije kako bi se izbjegla zima, zbog ionako loših puteva do Sarajeva, ali i zbog što skorijeg otvaranja sjemeništa. Službeno imenovanje i uvođenje u biskupsku službu obavljeno je 20. novembra. U rodni Slavonski Brod Stadler stiže 10. januara, vozom dolazi do Zenice i 14. januara stiže u Sarajevo, gdje je 15. januara ustoličen za prvog vrhbosanskog nadbiskupa.
Po dolasku u Sarajevo priređen mu je svečani doček, a smjestio se u današnjoj Titovoj ulici na broju 47. Petnaestog januara 1882. zvanično je postao prvi katolički nadbiskup novoosnovane nadbiskupije Vrhbosanske. Svečanost je održana u drvenoj kapelici na obali Miljacke, blizu današnje Latinske ćuprije, a službi je prisustvovao i tadašnji poglavar Bosne i Hercegovine, knez Wűtenberg. Riječi kojima je započeo svoju službu bile su: “A sad počinje posao.”
Prvi zadatak koji je Stadler postavio pred sebe bila je gradnja crkve u Sarajevu. Dugo se tražilo zgodno mjesto i onda je odlučeno da se gradi na mjestu na kojem se nalazi danas čuvena sarajevska Katedrala. U to je doba to bila jedna vrsta tržnice, mjesto ispunjeno drvenim kućicama u kojima su muslimani prodavali meso i voće. Stadler je pokupovao od brojnih suvlasnika njihove dijelove u kućicama u tadašnjoj Ferhatbegovoj mahali te dobio na dar stari han koji je tu stajao. Dao je sve te kuće srušiti i već u jesen 1882. postavljeni su temelji, kamenom iz Da Rivinog kamenoloma, iz dijela grada koji se danas zove Dariva, današnjoj katedrali, po zamisli arhitekte Josipa Vancaša. Gradnja katedrale okončana je za dvije godine.
Gotovo u isto vrijeme Stadler počinje gradnju gimnaziju u Travniku koja je bila zamišljena kao središte odgoja katoličke omladine u Bosni i Hercegovini. Gradi i sjemenište u Sarajevu s Crkvom Sv. Ćirila i Metodija, osniva žensko vjersko društvo “Služavke Maloga Isusa” i dom “Betlehem” za djecu bez roditelja. U vrijeme svog biskupskog mandata preveo je i napisao brojna djela te pokrenuo časopise i političke listove poput Hrvatskog Dnevnika.
Kada je Stadlerov politički angažman u Bosni u pitanju, jasno je da je on radio na tome da Bosna postane jedan entitet ujedinjen s tadašnjom Dalmacijom i Hrvatskom. Jedan od brojnih dokaza za to jeste delegacija koju je predvodio u Beču 1908. godine. Zvanično, krenuli su se zahvaliti caru Franji Josipu na aneksiji. Stadler je spremio govor u kojem je naumio pričati o svojoj želji ujedinjenja Bosne, Dalmacije i Hrvatske, ali mu je bilo zabranjeno održati taj govor jer je to tada bilo u suprotnosti s interesima krune. Po povratku u Zagreb sastao se s predsjednikom Starčevićeve stranke prava Josipom Frankom kako bi pokazao svoju naklonost toj partiji koja je tražila pripojenje Bosne Hrvatskoj.
Također, tokom Prvog svjetskog rata, u isto vrijeme kada na tome intenzivno počinju insistirati Mađari, i Hrvati u Bosni su počeli raditi na projektu spajanja Bosne s Hrvatskom, a na čelu tog projekta, po Stadlerovoj želji, bio je tuzlanski advokat Ivo Pilar. Ta su Stadlerova nastojanja okončana s neuspjehom. Nekako u isto vrijeme, u jesen 1918. godine, proslavio je Stadler pola stoljeća svoje službe. Umro je osmog decembra iste godine, sedam dana nakon nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ipak, ono po čemu će možda ponajviše Stadler ostati upamćen jeste njegova navodna uloga u pokrštavanju, odnosno pokatoličavanju tadašnjih Bošnjaka, muslimana i pravoslavaca. Neki od istraživača koji su se bavili Stadlerovim životom tvrde kako je on došao u Bosnu koju uopće nije razumio, čak ni običaje i religijsku praksu ovdašnjih katolika. Također, smatraju da je mislio kako će njegova “svakako intelektualno superiornija skupina” pridobiti muslimane i pravoslavce za katolicizam.
Philippe Gellez u svom radu Vjerska preobraćenja u Bosni i Hercegovini, objavljenom u Historijskim traganjima, na sve moguće načine brani Stadlera od takvih tvrdnji. Gellez piše kako su, kada se saznalo za slučajeve konverzije dviju mladih muslimanki Saje Đukić i Uzeife Deliahmetović, tadašnje muslimanske elite pokušale da pred Franzom Josephom instrumentaliziraju ova dva događaja protiv Stadlera i Zemaljske vlade. U raspravama je Zemaljska vlada optuživana da ne održava neutralnost prema konverzijama i da radi za račun Katoličke crkve.
Kada se saznalo za slučaj Đukić 1881/1882. godine, izvjesni broj muslimana podnio je zahtjev za iseljeničku dozvolu, smatrajući, između ostalog, da je Zemaljska vlada podupirala Katoličku crkvu na njihov račun. Diplomatski krugovi tada su se zabrinuli za to i otomanska Ambasada u Beču žalila se Zemaljskoj vladi. Isto je bilo deset godina kasnije, 1891. godine, kada su sarajevski muslimani poslali deputaciju u Beč da bi protestirali protiv katoličenja muslimanke, piše Gellez.
Pravoslavci također glasno govore o konverzijama i u tom se govoru oslanjaju na izvještavanje antiklerikalno nastrojene štampe. U to doba francuski konzul u Sarajevu govori o Stadleru kao o “prepredenom i antipatičnom jezuitu”, a u časopisu Srbin izlazi niz tekstova u kojima stoji kako Bosni prijeti masovno i prisilno katoličenje koje sprovodi Stadler, a Vlada to podržava. Cijela se stvar upoređuje sa španskom inkvizicijom navodeći kako katolici otimaju djecu od roditelja pravoslavaca i muslimana da bi ih prisilno pokrstili. Stadler je u časopisu predstavljen kao porobljivač koji se bavi “trgovinom” djece i djevojčica koje šalje u samostane u Dalmaciji i za to dobija goleme sume novca. No Gellez tvrdi da u svojim istraživanjima nije našao dokaze za takve tvrdnje.
Ipak, otmica maloljetne Fate Omanović iz sela Kuti kod Mostara i njeno pokrštavanje ostat će uvijek sjenka koja prati svaki pomen Stadlerovog imena. Podsjetimo, kako je to detaljno istražio Hasan Eminović u jednom od brojeva Stava, dolazak Stadlera za vrhbosanskog nadbiskupa doveo je do usložnjavanja međuvjerskih odnosa jer je djelovao radikalnim i agresivnim metodama, što je pospješivalo osjećaj nesigurnosti muslimanskog stanovništva.
Nisu bile rijetke pojave otmica muslimanske djece i djevojaka koje su sklanjane po crkvama, pokrštavane i udavane za katolike. Historija je zabilježila više takvih slučajeva, među kojim su bili slučajevi otmica Fate Begović iz Travnika, Nure Brajine iz Karaule, supruge i djeteta Sulejmana Gišića iz Busovače, Abdulaha Vrselja iz Slavonskog Broda, Mustafe Arnautovića iz Slavonskog Broda, Šerifa Baručije iz Guče Gore, Alije Salkića iz Viteza, Emine Pozder iz Cazina, djeteta Muje Dulaša, Saje Đukić s Blizanaca kod Čitluka... Međutim, slučaj otmice i pokrštavanja Fate Omanović najpoznatiji je i o njemu se najviše govorilo.
Oteta je s noći 2. na 3. maj 1899. godine, a mostarski Bošnjaci su 5. maja 1899. organizirali protestni skup u povodu njene otmice i pokrštavanja, brzo je formiran odbor na čelu s mostarskim muftijom Alijem Fehmijem ef. Džabićem, koji je bošnjačkom protestu protiv politike pokrštavanja dao organiziran karakter. Iz ovog protesta je nastao pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju, kojim je začeto moderno političko djelovanje u Bošnjaka. Pregovori između okupacione vlasti i pokreta trajali su sve do osnivanja MNO (Muslimanske narodne organizacije), koja je dalje u svom programu slijedila identične zahtjeve, a sam muftija Džabić protjeran je u Tursku 4. marta 1902, gdje je i umro u Istanbulu 12. augusta 1918. godine.
Mostarski su Bošnjaci od gradskih vlasti odmah zatražili hitnu intervenciju, na što im je šutnjom odgovoreno. Zemaljska vlada im je nešto kasnije jednostavno odgovorila da je pokrštavanju muslimana najviše kriv slab vjerski odgoj. Kako nadležne vlasti nisu pokazivale nikakav interes da traže nestalu Fatu, istragu su, shodno mogućnostima, provodili sami Bošnjaci. Prilikom Fatine otmice poginuo je jedan mostarski policajac musliman koji je pokušao da ih zaustavi.
Kako Fata nije pronađena i vraćena, poslije četveromjesečnog rada i prikupljanja materijala odbor mostarske dvanaestorice izradio je dvije predstavke: jednu na ministra Kalaja, koju mu je predao 14. oktobra 1899. u Beču, a drugu na cara Franju Josipa 19. oktobra u dvoru u Budimpešti, u kojima su ocrtali sve nepravde i progonstva koje muslimani podnose sa strane okupacione vlade. Jedan od najuočljivijih simbola djelovanja odbora dvanaestorice bili su zalaganje na opismenjavanju muslimana i izgradnja vjerskih objekata u onim mjestima gdje ih ranije nije bilo.
Decenijama kasnije Fata Omanović kao Darinka Prijatelj će posjetiti svoju rodbinu u Mostaru i za jedan tadašnji list pojasniti šta joj se desilo. Rekla je da ju je pozvala u kuću komšinica Mara Šimišić, koja ju je zatim predala dvojici nepoznatih muškaraca i oni su je odveli tadašnjem katoličkom biskupu u Mostaru Buconjiću. I onda je odveli i smjestili u samostan časnih sestara u Imotskom i tu držali 10 godina. “Pričale su mi dvije časne sestre da su, kad su kupile novac po selima, srele i mog oca i da im je i on dao dar, pričajući kako i on ima kćer u časnim sestrama i da mu je to drago.” A njen otac je već bio odavno mrtav.
Fata je zatim prebačena u samostan u Splitu, a kasnije u Trst, odakle bježi i odlazi u Ljubljanu, gdje se zaposlila kao kuharica. Tu se upoznala i udala za Slovenca Franca Prijatelja i imali su sina Niku. Fata Omanović kao Darinka Prijatelj umrla je u Ljubljani 2. januara 1967. godine. O tome je mostarske muslimane pismom od 3. juna 1972. obavijestio Adil Begović, predsjednik Odbora Islamske zajednice u Ljubljani. On je posjetio Fatina sina dr. Niku Prijatelja, koji mu je saopćio datum majčine smrti. Fatin brat Halil umro je mjesec dana prije Fate, dok je polubrat Ramo tada još živio u Vrapčićima kod Mostara.
