Dugo nisam bio u “Išaretu”. Iznenadio sam se jer, osim domaćina i posluge, gotovo nikog nisam poznavao. Zar toliko dugo nisam bio?!
Sjedoh u ćošak, za stol s jednom stolicom.
Stol do mene bio je pun. Jeli su pečenje od kog su ostale samo kosti i pili iz malih čaša providno piće. Neki su nastavili s kriglama. Za stolom je bio neobičan razgovor.
– I kevće i laje, kako kad.
– Zbilja izgleda tako.
– Pokazuje zube.
– I jezik...
– I reži.
– Znam ja: kusov.
– Nije kusov, a nije ni kudrov. Sjetit ću se. Samo malo...
I onda su zašutjeli. I zamislili se.
Neodoljivo prepoznatljiv prizor.
– Zeljov?!
Niko nije rekao ništa.
– Stvar je neodoljivo uočljiva i neprirodna za nekog...
– Bokser?
– Buldog?
– Doga?
Šutnja.
– Mastif?
– Vučjak?! Njegov izgled i nastup...
Nastao je tajac. Činilo se da su svi zadovoljni. Ipak, to je kratko trajalo. Dok su prezalogajili ono što je ostalo.
– Tornjak?
– Ne, to je divan pas. Naš. Čuvar naših ovaca.
– A barak?
– Dobar je i on. Naš lovac.
Opet su zašutjeli.
– Džukac?
– Džukela, bolan!
– Pasković. Pasković nad paskovićima. To objašnjava sve. Zar ne?!
To je rekao čovjek koji je očito u tom društvu bio autoritet.
I činilo se da je napokon sve to o čemu su se domišljali okončano.
Pomislio sam da je vrijeme za odlazak i ustao.
Čovjek koji je vodio glavnu riječ za susjednim stolom okrenuo se, pogledao me kao da me dobro poznaje i prijateljski se obratio. I on se meni učinio poznat, ali nikako se nisam mogao dosjetiti.
– Slušaš šta mi pričamo. Nikad ne bi pogodio o čemu je i o kome riječ...
– Nisam mogao da ne čujem. Kao u onoj Čehovljevoj priči Konjsko prezime. Ipak, vjerujem da znam o kome govorite. I zašto na taj način. Sigurnije je, a sigurnost je uvijek dobra. Pogotovo kad je riječ o nekom takvom...
– Izgleda da si stvarno pogodio.
– Mislim da nije ni bilo teško. Čim sam shvatio da nije riječ o psima, nego o ljudima, to jest o jednom čovjeku takvih osobina...
– Zaista briljantno. Impresioniran sam...
– Nije to ništa. Pasković nije vrsta psa, nego neko čiji se karakter podudara u ponašanju s pojedinim od živopisnih primjeraka koje ste spominjali.
– Zaista?
– Zaista.
– A pseće prezime?!
To je rekao jedan od onih za stolom. Želio je pažnju i drhtao iščekujući komentar. Oči su mu bile nespokojne kao kod očajnog kockara u nekoj igri.
Nisam znao šta bih na to rekao. Zaustio sam da kažem kako to više podsjeća na Bulgakova nego na Čehova, više na pseće srce nego na konjsko prezime, ali onda shvatih koliko je to besmisleno. Jer on očito nije znao ništa o sudbini Poligrafa Poligrafoviča Šarova. Niti išta o njegovoj neobičnoj životnoj priči. Zato ne rekoh ništa. Jer se i nije imalo šta.
I tako iziđoh iz “Išareta” razgovarajući u sebi s Čehovom. I s Bulgakovom, naravno. Čovjek o kojem je zaista bila riječ u maloj gostioničkoj inscenaciji nije mi više ni pao napamet.
Na izlasku se skoro spotaknuh zbog poledice. Umalo sam nagazio na avlijanera koji je radoznalo virio unutra između razmaknutih zavjesa. Očigledno su ga grijale one uredno složene kosti na stolu. Zaista bi ih rado zagrizao.
Kad sam izgubio ravnotežu, on me za trenutak pogleda, samo za trenutak, ali trenutak u kom su se vidjeli njegovi preci u stasu i u obliku glave.
Čitav rodoslov u tom pokretu.
Riječ avlijaner im nije pala napamet, pomislih. Ipak se drže svog nazovipoređenja.
Boja psa se nije mogla razaznati. Kao zaprljana zastava koju je neko podigao iz bare.
Bio je prljav i umoran. Gladan.
Pogled na kosti bio je mnogo primamljiviji.
To je govorio njegov rep kojim je neodlučno, ali nekako neurotično mlatarao.
Takva je bila slika ulaza u “Išaret”, koji sam s nekom nelagodom ostavljao.
Nisam se nijednom okrenuo.
