Svaki put kada javnost potrese priča o mladom čovjeku koji više nije mogao nastaviti dalje, društvo se na kratko suoči s pitanjem koje je mnogo veće od pojedinačnog događaja. Pokušavamo pronaći razlog, okolnost ili trenutak koji bi objasnio kako je neko ko je imao planove, obaveze, porodicu, prijatelje i budućnost pred sobom došao do granice preko koje više nije mogao. Međutim, takve situacije rijetko je moguće objasniti jednom okolnošću. Posebno kada govorimo o mladim ljudima koji se nalaze u obrazovnom sistemu koji od njih zahtijeva kontinuiranu izdržljivost, visok nivo odgovornosti i sposobnost da se prilagođavaju pravilima koja često nisu prilagođena njima.

Visoko obrazovanje se već dugo posmatra prvenstveno kroz prizmu rezultata. Položeni ispiti, ostvareni prosjek, broj bodova, prolaznost i završetak studija u predviđenom roku postali su mjerila uspjeha koja su jednostavna za evidentiranje, ali ne govore gotovo ništa o tome kroz šta student prolazi da bi do tog rezultata došao. U takvom sistemu lako se zaboravlja da iza svakog indeksa postoji osoba sa različitim sposobnostima, okolnostima, porodičnim odnosima, ekonomskim mogućnostima i psihološkim kapacitetima.

Problem nije u tome što se od studenata očekuje ozbiljan rad. Zahtjevno obrazovanje mora podrazumijevati disciplinu, odgovornost i određeni nivo odricanja. Problem nastaje onda kada se zahtjevnost počne poistovjećivati sa stalnim pritiskom, a sposobnost da se pritisak izdrži postane neformalna mjera vrijednosti pojedinca. Student koji uspijeva pratiti tempo smatra se uspješnim, dok se poteškoće onih koji ne mogu pratiti isti ritam često posmatraju kao njihov lični nedostatak, a mnogo rjeđe kao signal da nešto nije dobro postavljeno u samom sistemu.

Posebno je važno o ovome govoriti kada je riječ o studijima koji od mladih ljudi traže višegodišnji intenzivan rad. Medicina je jedan od najočitijih primjera, ali nije jedini. Studenti brojnih fakulteta istovremeno pokušavaju zadovoljiti akademske zahtjeve, finansirati vlastito školovanje, raditi uz studij, održavati porodične i društvene odnose i graditi predstavu o tome šta će biti njihov život nakon diplome. Od njih se očekuje da sve to usklade, često bez dovoljno fleksibilnosti i bez razvijenih mehanizama koji bi omogućili da se studentu pomogne prije nego što problem postane ozbiljan.

U tome se vidi jedna od slabosti tradicionalnog pristupa obrazovanju: sistem je uglavnom dizajniran tako da procjenjuje ono što je lako izmjeriti. Lakše je evidentirati broj položenih ispita nego procijeniti koliko je student iscrpljen. Lakše je postaviti rok nego razumjeti zašto neko mjesecima ne uspijeva funkcionisati na istom nivou. Lakše je studenta poslati na ponovno polaganje nego analizirati zbog čega veliki broj ljudi ne uspijeva savladati određeni dio programa. Takav pristup ne mora nužno biti posljedica nebrige. Često je riječ o administrativno i institucionalno ukorijenjenom načinu razmišljanja u kojem se individualne okolnosti smatraju izuzetkom, a ne dijelom obrazovne stvarnosti.

Zato pitanje nije treba li od studenata očekivati više, nego šta obrazovni sistem treba učiniti kada student više ne može dati više. Tu se zapravo vidi njegova kvaliteta. Dobar sistem nije onaj u kojem svi bez izuzetka uspijevaju pratiti isti tempo, nego onaj koji prepoznaje da ljudi nemaju iste mogućnosti, iste kapacitete ni iste životne okolnosti, a ipak im omogućava da ostvare svoj potencijal.

Promjena bi zato morala početi mnogo ranije od trenutka kada student dođe u ozbiljnu krizu. Potrebno je razvijati dostupne i funkcionalne službe podrške, ali i mijenjati način na koji se razgovara o neuspjehu, odustajanju, ponavljanju godine i traženju pomoći. Ako student nekoliko puta padne isti ispit, odgovor ne bi smio automatski biti samo novi rok. Ako neko počne izostajati, povlačiti se ili naglo gubiti akademski učinak, institucija bi trebala imati način da takvu promjenu registruje i ponudi podršku. To ne znači da fakulteti trebaju preuzeti odgovornost za svaki problem koji student ima, već da obrazovna ustanova mora biti dovoljno razvijena da prepozna kada akademski problem više nije samo akademski problem.

Obrazovanje bi trebalo biti prostor u kojem čovjek razvija svoje sposobnosti, a ne mjesto u kojem postepeno uči da vrijedi samo kada ispunjava određeni standard. Razlika je suptilna, ali važna. Kada se vrijednost studenta godinama vezuje za prosjek, ocjene i brzinu napredovanja, svaki neuspjeh može početi izgledati kao lični poraz, a ne kao sastavni dio procesa učenja. U takvom okruženju student ne uči samo gradivo. Uči i šta društvo očekuje od njega kada nije najbolji.

Zbog toga reforma obrazovanja ne bi trebala biti ograničena na promjene nastavnih planova, uvođenje novih tehnologija ili prilagođavanje tržištu rada. Sve su to važni elementi, ali obrazovni sistem mora odgovarati i na mnogo jednostavnije pitanje: kakve ljude želimo da proizvede? Ako je cilj samo proizvesti što više diplomiranih stručnjaka u što kraćem roku, onda će efikasnost uvijek imati prednost nad čovjekom. Ako je cilj obrazovati sposobne, odgovorne i stabilne ljude, onda se mora priznati da proces obrazovanja nije samo prenošenje znanja i provjera njegovog usvajanja.

Možda je zato vrijeme da prestanemo uspjeh obrazovanja mjeriti samo brojem diploma koje iza njega ostaju. Jednako važno pitanje trebalo bi biti koliko je mladih ljudi kroz taj proces prošlo sa osjećajem da imaju podršku, da smiju pogriješiti i da njihova vrijednost ne zavisi od jedne ocjene, jednog ispita ili jedne godine studija. 

A upravo se kvalitet jednog sistema najjasnije vidi onda kada čovjek prestane moći funkcionisati po njegovim pravilima. Tada nije dovoljno pitati zašto on nije mogao izdržati. Potrebno je pitati i zašto je sistem bio postavljen tako da se od njega očekivalo da izdrži po svaku cijenu.