Bitka za Tuzlu zbila se tokom vojnih operacija koje je Austro-Ugarska poduzela u cilju okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine.
Carska okupaciona vojska napredovala je u zaposjedanju Bosne i Hercegovine, naselja su širom zemlje redom padala, no pojedini džepovi otpora bili su izuzetno ustrajni.
Dio tuzlanskih Bošnjaka bio je za to da ako ne može ostati Osmansko carstvo, neka dođe za vlast druga velesila, dok je dio bio spreman braniti Bosnu od svakog napadača. Kod onih koji su se protivili zaposjedanju vođe su bili Hadži Hašimaga Mutevelić, muderis Tosun-efendija Kifić, Salih Tučić i drugi. Posljednji osmanski paša u Tuzli, Muhetin-paša, bio je interniran u svojoj kući.
Nekoliko dana trajalo je međuvlašće dok nije postavljen novi vođa. Na mjesto starješine postavljen je Alijaga Talirević iz Zvornika. Naoružani zvorničani s vojno opremljenim pukom iz Tuzle spremali su se dočekati austrougarski napad. Djecu i žene sklonili su u tuzlansku okolicu pa su u kasabi ostali samo odrasli koji su se mogli boriti, mada je bilo i onih koji su prikupljali potpise u korist dolaska austrougarske vlasti.
Na Tuzlu su 8. augusta 1878. godine krenuli šest austrijskih bataljona, jedan eskadron konjice i tri baterije, svaka s po osam topova, odnosno 5.000 pješadinaca, 130 konjanika i 24 topa. Borbe su započete 9. augusta oko deset sati. U Tuzli se u tom momentu nalazilo približno 3.000 branilaca. Glavni organizator odbrane bio je glasoviti pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić, koji je tog dana došao iz Sarajeva.
Žestok otpor zaustavio je nadiranje austrougarske vojske. Napadi su nastavljeni i u noćnim satima, a odlučujuće borbe započele su rano ujutro 10. augusta 1878. godine na Moluhama. Branioci južnog dijela fronta na Moluhama imali su znatne uspjehe dok je na sjeveru fronta austrougarska vojska uspjela prodrijeti do Tušanjskog potoka. Odlučnom odbranom, austrougarske trupe prestale su s napadima u poslijepodnevnim satima. Tuzlaci su tog dana popunjavali jedinice koje su se suočile s gubicima u ljudstvu.
Muftijine trupe stalno su napadale na okupatorske bočne položaje u pravcima Tušanj-Moluhe i Mosnik-Miladije. Austrougarski komandant feldmaršal Capari morao se povući sve do Doboja, gdje je uspio zaustaviti Šemsekadićeve napade.
Na mjestu na kojem se vodila glavna bitka, na prostoru današnjeg stadiona Tušanj, ležali su mnogi mrtvi i teško ranjeni okupatorski vojnici, izmiješani s poginulim braniocima, koji su poginuli jurišajući na položaje Caparijeve vojske. Poražena je jedna od najmodernijih divizija srednje Evrope.
Pregrupiranim austrougarskim snagama, s čak dva korpusa, Capari je ponovo krenuo u ofanzivu, te je 16. septembra osvojio Gračanicu, 19. septembra Lukavac a potom 22. septembra i Tuzlu.
Crno-žuta zastava zalepršala se na tuzlanskoj tvrđavi i vojna muzika odsvirala je himnu, a malo poslije odjeknuo je plotun. Strijeljan je Salih Tučić, tuzlanski sahadžija, najbliži saradnik pljevaljskog muftije Šemsekadića. Odmah su zatvoreni: hadžija Hašim-aga Mutevelić i njegov brat hadži Alijaga, zatim hadži Mujaga Ćilimković i Hašim-aga Hadžiefendić.
Austrougarska okupacija trajala je četrdeset godina, tri mjeseca i sedam dana.
(Izvor: historija.info)
