U novembru 2011. godine, šest mjeseci nakon početka rata u Siriji i nakon neuspjelog pokušaja posredovanja, Arapska liga je iz svog članstva isključila tu zemlju dok je velika većina njezinih članica stala na stranu pobunjenika koji su tada pokušavali svrgnuti Bashara al-Assada. Sirijski vođa jedva da je mrdao iz zemlje i u inozemstvo skoro da nije odlazio cijelo desetljeće osim da zahvali svojim glavnim saveznicima (Rusiji i Iranu) na njihovom angažmanu na bojnom polju koji je okrenuo odnos snaga naglavačke i omogućio mu da danas kontrolira dvije trećine zemlje.

Dvanaest godina kasnije, Asad je nedavno primio egipatskog ministra vanjskih poslova Sameha Shoukryja u Damasku. Shoukry nije samo najrelevantniji egipatski gost od početka rata, već predstavlja i zemlju sa historijskom težinom i bliskog saveznika Sjedinjenih Država koje se protive bilo kakvoj normalizaciji odnosa sa Asadom. Sedam dana nakon razornog zemljotresa koji je pogodio Turkiye i Siriju, koji je u Siriji odnio oko 6000 života, egipatski čelnik Abdelfatá al Sisi telefonirao je Asadu prvi put otkako je preuzeo vlast prije gotovo 10 godina. Isto je učinio i kralj Bahreina, Hamad Bin Isa al Khalifa.

Zemljotres je doveo i do prve posjete Siriji šefa jordanske diplomatije Aymana Safadija. Novi je to korak u približavanju utjelovljenom u ponovnom otvaranju graničnog prelaza. Sultan Omana, Haitham bin Tariq Al Said, primio je Asada kao i svakog drugog vođu, na crvenom tepihu. Prije tri godine sultanat je vratio svog ambasadora u Damask koji se povukao 2012.

“Damask pokušava iskoristiti humanitarnu katastrofu za izlazak iz međunarodne izolacije. Ubrzo nakon zemljotresa, javna reakcija režima nije bila iskazivanje saučešća svim sirijskim ljudima pogođenim tragedijom, već instrumentalizacija kako bi se pokušao postići de facto legitimitet za Assada u međunarodnoj areni," kazala je nedavno Lina Khatib, direktorica programa za Bliski istok i sjevernu Afriku pri Chatham House think tanku.

Assad je 2011. gušio mirne proteste nstale u okviru Arapskog proljeća sve dok kriza nije prerasla u oružani sukob koji je prouzročio oko 500.000 mrtvih i protjerao 13 miliona Sirijaca iz njihovih domova. Asadove su snage umiješane u brojne slučajeve ubistava i mučenja Sirijaca, koristile su hemijsko oružje i bacale kasetne bombe na civilna područja.

To što se sada rukuje sa brojnim liderima ne predstavlja zaokret od 180 stepeni već ubrzanje trenda koji je već evidentan posljednjih godina. Osim logične solidarnosti u teškim vremenima, nekoliko je arapskih prijestolnica prije nekoliko godina došlo do zaključka da je Asad praktično dobio rat (ne kontrolira sjever, ali kontrolira najnaseljenije dijelove) i da će i dalje biti na vlasti, tako da je vrijeme za prihvaćanje realpolitike. Drugi mu nikada nisu okrenuli leđa, poput Libana, Iraka, Alžira ili Sudana, čiji se tadašnji predsjednik Omar al Bashir prvi iz jedne arapske zemlje sastao s njim od 2011. godine.

Saudijski ministar vanjskih poslova princ Faisal bin Farhan obznanio je ovu novu dinamiku prošlog mjeseca na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji: “Postoji sve veći konsenzus, ne samo unutar Vijeća za saradnju u Zaljevu, već u arapskom svijetu, da status quo nije održiv”. Bin Farhan je istakao potrebu "da se u jednom trenutku uspostavi dijalog s vladom u Damasku, kako bi se postigli barem najvažniji ciljevi, posebno s humanitarnog stajališta i povratka izbjeglica".

Ono što nije spomenuo - a također ima veliku težinu - jest volja da se Sirija udalji od tutorstva Irana, velikog strateškog neprijatelja Rijada.Ključ je u koncesijama, samtraju analitičari koji dodaju kako zaljevske zemlje pokušavaju utvrditi cijenu i profitirati iz reintegracije zemlje.

Ujedinjeni Arapski Emirati prednjače u ovom zaokretu. Oni su prešli put od podrške pobunjenicima i izbjegavanja fotografiranja sa Asadom do zajedničkog slikanja 2022. nakon ponovnog otvaranja ambasade. Ministar vanjskih poslova Abdullah bin Zayed već se tri puta sastao sa Asadom u Damasku.

Abu Dhabi zagovara okupljanje arapskih prijestolnica koje su "odlučile bezuvjetno obnoviti veze [s Damaskom] kako bi se suprotstavile utjecaju Irana", kaže Khalifa, koja razlikuje dva druga pristupa. Jedan, predvođen Egiptom, imaju oni "koji bi htjeli normalizirati odnose, ali se ne žele previše udaljiti od stajališta Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije".

Washington daje Kairu više od milijardu eura svake godine i žmiri na kršenje ljudskih prava, dok je Rijad jedan od njegovih glavnih finansijera. Upitan u Damasku o mogućoj obnovi veza, egipatski ministar vanjskih poslova pojasnio je da je njegova posjeta "prvenstveno humanitarna".

Katar, jedan od glavnih sponzora pobunjenikai Saudijska Arabija su u trećoj grupi. Oni vjeruju u „uslovnu normalizaciju" koju Khalifa vidi kao malo vjerovatnu jer Asad "niti želi niti može smanjiti uticaj Teherana ili prihvatiti mnoge izbjeglice natrag", što su dva ključna pitanja u tom procesu. Katar se, naprimjer, i dalje drži podalje i humanitarnu pomoć usmjerava samo kroz Tursku u pobunjeničku zonu.