Prije 15 godina, fotograf César Rodríguez upoznao je Sierra de Guerrero dok je radio na procjeni skloništa za autohtono stanovništvo. Nikada nije prestao da se vraća. “Planina me je dosta obilježila. Otišao bih, fotografisao, razgovarao s ljudima, izgubio se na neko vrijeme“, priča on telefonom. Njegov fotoaparat bio je preplavljen snimcima onih mjesta gdje je uzgoj maka bio centar ekonomskog, ali i društvenog i kulturnog života. Iz cvijeta se ekstrahuje neka vrsta smeđe smole, koja se zove guma, a koja nakon sušenja postaje heroin, moćna droga koja izaziva ovisnost, smrtonosna droga koju su Sjedinjene Države i Kanada masovno konzumirale - 90% proizvoda dolazi iz Meksika.

Prekogranični saobraćaj je decenijama bio glavni prihod ovih planinskih mjesta u Meksiku. Sve dok nije stigao novi narkotik koji je počeo da istiskuje heroin sa tržišta: fentanil, supstancu koja hara ulicama Sjedinjenih Država i izaziva ozbiljnu javnozdravstvenu krizu, kao i diplomatske tenzije između Meksika, Bijele kuće i Kine. Sa padom upotrebe heroina došlo je i do pada životnog standarda. Zajednice su se raspale, novac je nestao, muškarci su ponovo emigrirali. A tu je bio i Rodríguez, koji je sve to dokumentirao u ”Crvenoj planini ”, koju je prestižni MoMA (Muzej moderne umjetnosti) u New Yorku proglasio jednom od najboljih knjiga fotografija 2022.

“Oni beru i obrađuju da bi preživjeli. Htio sam da se fokusiram na ljude: na tradiciju, tamošnji način života, njihove rituale... I vidio sam da se sve vrti oko maka: postoje rituali za obilniju kišu; ako je obilna kiša, bolja žetva; traže od svećenika da blagoslove njihova polja; seoske zabave se plaćaju novcem od maka; neki šalju svoju djecu da studiraju u inostranstvo parama od maka... Mak je za njih ekonomija”, kaže Rodríguez.

Crvena planina dio je većeg projekta, pokušaja udruživanja snaga između akademske zajednice i novinarstva kako bi se izvještavalo o problemima složenim poput maka i fentanila. „Od početka našeg rada u planinama, ljudi su počeli da govore: 'Kinezi izvoze novu drogu, a gringosi ne žele više heroina.' Svi bi ti ispričali tu priču. Ljudi nisu vidjeli tu krizu maka u Meksiku, ali seljaci su je vrlo jasno osjetili, kao svojevrsnu makroekonomsku intuiciju. Vrlo je zanimljivo kako informacije kruže na ilegalnom tržištu, kako informacije sa ulice u Sjedinjenim Državama završavaju kod seljaka Sierra de Guerrero”, razmišlja Romain Le Cour, suosnivač Norije, jednog od centara uključenih u istraživanje.

„Ono što je Cezar pokušao da uradi u knjizi jeste da pokaže da je ilegalna ekonomija u potpunosti ugrađena u svakodnevni život“, nastavlja Le Cour, doktor političkih nauka sa Univerziteta Sorbona. Rodrigezove fotografije prikazuju Guerrero u crno-bijeloj tehnici: zemljani putevi koji se gube u izmaglici planina; skromne kolibe, kolibe od plastike i aluminija; psi lutalice; žene s vrlo bijelom kosom i naboranim licima u crkvama koje se raspadaju; seljaci pognutih ramena i umornih očiju, ljudi obučeni u farmerke krojene po istom uzorku, iste sandale i sombrera; stare i žuljevite ruke, potamnile od prašine, sadnje i žetve, sa ožiljcima koje su ostavili beskrajni dani rada u polju; zasadi maka u osami padina.

Prije nekoliko godina, za vrijeme buma heroina, Sjedinjene Države su plaćale 30.000 pezosa po kilogramu smole od maka. Sa bumom fentanila, cijena je pala na 3.000 pezosa po kilogramu, cifra koja je daleko od profitabilne za farmere. „Ljudi su nam govorili: 'Imam polja maka, ali mi niko ne kupuje smolu.' Postoji vizija da je droga najprofitabilniji proizvod na svijetu, ne može ući u krizu, ali ono što je dokumentirano u ovom projektu je prilično nezabilježena ekonomska kriza droge: to je proizvod koji se više ne prodaje zbog makro transformacija tržišta, potražnje... Bila je to nesreća za seljake Guerrera, Sinaloe, Nayarita ili Duranga koji su decenijama bili posvećeni uzgoju maka. To je bio izvor prihoda”, objašnjava Le Cour.

Mak se nastanio, rastao i širio se u planinama i ljudi su ga počeli uzgajati čak i u svojim dvorištima, vrlo malo skrivajući to, iako je vojska, prilično diskretno, vršila pritisak na seljake. Jedna generacija je prenosila aktivnost na drugu i omogućila da se na neko vrijeme ograniči emigracija u Sjedinjene Države. To je omogućilo ljudima da se vrate u zajednice, ulažu u zajednice, šalju svoju djecu na fakultete. To je bio veoma jak podsticaj za veoma siromašna područja i veoma napuštena od strane države”. Ali svemu dođe kraj.

— Snaga tržišta je postigla ono što nijedna javna politika nije postigla u 60 godina: ljudi su prestali saditi mak.

Bez maka izvor prihoda je presušio. Stanovnici planina ponovo su migrirali na sjever, u Sjedinjene Države ili meksičke gradove, da šalju doznake kući. Mnogi drugi su morali ponovo da rade kao nadničari, prodajući svoje dane za mizerne plate. „Postoji veoma snažno osiromašenje zajednica koje su već bile veoma siromašne. U ovom trenutku nismo u mogućnosti procijeniti uticaj, ali postoji nevjerovatna prilika da se ti ljudi reintegriraju u legitimne ekonomske tokove u zamjenu za dar koji je meksička vlada dobila uklanjanjem maka”, tvrdi Le Cour.

Otkako je Rodrigez počeo da odlazi u planine, pejzaž je doživio neke promene. Sada mnogi farmeri ostavljaju cvijeće da trune na poljima zbog nedostatka kupaca. Drugi se drže još maka. Neki su već započeli prelazak na usjeve avokada ili limuna. Fotograf priča priču o čovjeku koji je, zahvaljujući maku, uspio poslati svoje dvoje najstarije djece na fakultet. Treće djete nije imalo sreće: željelo je da studira informatiku, ali ušteđevina je nestala i moralo je da ostane na selu i pomaže ocu oko žetve.

Nasilje je takođe duh koji proganja ove zajednice. Kriminalne grupe koje žele da preuzmu kontrolu nad poslovanjem ugrožavaju mir u planinama. U selima su formirane grupe za samoodbranu koje čine sami seljaci. U knjizi se nalazi fotografija koja ilustruje problem. To je stara ruka, prekrivena prašinom, sa prljavštinom između nokata. Na dlanu se vide dva metka. To je ruka vođe grupe za samoodbranu. “Godinu dana nakon snimanja fotografije, ubijen je. Bilo je veoma teško,” kaže Rodrigez. Međutim, nisu sve bile loše uspomene. “S nekima sam još uvijek u kontaktu: neki od mladih ljudi na fotografijama su migrirali u Kaliforniju, još uvijek ih posjećujem kako bi im uručio kopije knjiga”.

Seljaci koji migriraju i dalje ostaju seljaci. Njihove zajednice umiru pred promjenama u dinamici tržišta. Droge izlaze iz mode a krize javnog zdravlja slijede jedna drugu. Djeca ostaju bez prilike za školovanje.

Izvor: El Pais