Kako je Milanović počinio ´genocid´ nad svojim moralom i zdravom pameti

Zoran Milanović protekle je sedmice ponovno punio medijske retke. Nažalost, opet po ničemu pozitivnom jer je tema bila Genocid nad Bošnjacima, što je započelo prije godinu dana, kada je Zoran Milanović, ničim izazvan, započeo s pokušajem negiranja i revizije Genocida u Srebrenici. Doduše, nedostatak hrabrosti i kalkuliranje ne dozvoljava da otvoreno i direktno kaže svoj stav o Genocidu u Srebrenici pa nastoji kvazifilozofiranjem i pseudoteoretiziranjem, ako ništa, umanjiti značaj i vrijednost nevinih žrtava Genocida u Srebrenici.

U tom kontekstu, prije godinu dana je govorio ovako: “Poštujem tuđu žrtvu, ali nije sve isto. Ako sve bude genocid, moramo naći drugo ime za ono što su nacisti napravili Židovima u Drugom svjetskom ratu. Nije svaka žrtva ista, to je relativiziranje.” Kako to kod Zorana Milanovića obično biva, nije se zaustavio na tome pa je danima hrvatskoj javnosti objašnjavao što je to za njega genocid, kao da čitav svijet definiciju genocida ravna prema mišljenju Zorana Milanovića. “To je moj stav. Postoje genocidi i genocidi. Postoji genocid nad židovskim narodima, u Ruandi, postoji genocid u Srebrenici, odnosno jedan događaj definiran kao genocid, a genocid ima vrlo širok raspon, postoji genocid u Drugom svjetskom ratu, postoji Jasenovac... Nije sve isto, kao što ni svaka žrtva nije ista. Najbolje je reći da je sve isto. Nije.”

Vrlo jasan i precizan stav Zorana Milanovića kako svaka žrtva nije ista poprilično dobro oslikava njegov odnos i pogled prema Bošnjacima, koje doživljava kao nižu vrstu, pa se samim time ubijanje te niže vrste ne može staviti u istu ravan kao ubijanje nekih drugih vrsta, naprimjer Židova. Nikoga više nije iznenadila ni vijest kako je Zoran Milanović tokom radnog ručka na samitu “Brdo-Brijuni” negirao genocid u Srebrenici. Vjerovatno osokoljen prisustvom svoga jarana Milorada Dodika, onako kafanski, želeći se dokazati jaranu kako on to može i puno direktnije, Milanović je zaledio javnost postavši jedini političar u Evropskoj uniji koji negira Genocid u Srebrenici.

Mnogo je ekstremnih desničara pa i ljevičara po Evropi, ali još niko nije otišao toliko daleko od civilizacije kao Zoran Milanović. I njegov slučaj jedan je od najgorih mogućih, čovjek koji je nekoć snimao videozapise i slao poruke obiteljima žrtava genocida, čovjek koji je bio pokrovitelj Ultramaratona Vukovar – Srebrenica danas brutalno pokušava izvršiti reviziju Genocida u Srebrenici. I na tome putu negira presudu Haškog suda, isto kao što je to napravio i kod slučaja Praljka i ostalih u procesu suđenja političkom i vojnom vrhu tzv. Herceg-Bosne. Koliko se njegov stav poklapa s Dodikovim, najbolje pokazuju upravo Dodikove riječi: “U Srebrenici se dogodio težak zločin ali nije bilo genocida.” Međutim, ne slaže se Milanović samo s Dodikom nego i s Aleksandrom Vulinom, Vučićevim neformalnim glasnogovornikom koji o Genocidu u Srebrenici kaže: “Niko ne spori da je zločin u Srebrenici bio strašan, ali neprihvatljivo je da se cijeli jedan narod okrivi kao kolektivni zločinac. Isto tako, Srbija ne može prihvatiti za ono što se dogodilo u Srebrenici riječ genocid.” Dakle, tri čovjeka s potpuno jednakom matricom. Priznati i naglasiti da se dogodio zločin jer, zaboga, ne možeš zamaskirati da su ubijena 8.372 čovjeka, a onda se okušaj u negiranju genocida.

Kod Zorana Milanovića ipak nedostaje direktnost, iako s vremenom nadolazi, ali neupitno je kako se radi o istoj ideološkoj podlozi, iako je nespojivo da je to zajednički nazivnik predsjedniku Republike Hrvatske, vođi bosanskih Srba te ministru odbrane Srbije. U ovo društvo još se mogu dodati i Ana Brnabić i Aleksandar Vučić, koji ne odudaraju od stavova Zorana Milanovića kada je riječ o Genocidu u Srebrenici. Pored stavova o genocidu, zabrinjavajući je i stav Zorana Milanovića o ratu u Ukrajini. Na početku ruske agresije Milanović je govorio sljedeće: “Ne dam se uvući u tu priču. Netko će morati sutra položiti račune, tko je odgovoran za ovoliko smrti u Ukrajini. Jesu li krivi Ukrajinci ili oni koji su ih huškali na to? Ovo ne govori Putinov čovjek, nego čovjek kojem je interes Hrvatska.”

U svom stilu, nije se Milanović zaustavljao već je krenuo u analizu daljnjeg toka rata: “Ruska čizma tamo gdje dođe ne odlazi. Neće ih nitko potjerati. To je moćna vojna sila. Možemo se naslađivati njihovom sporosti, ali, nažalost, tako je, kako je.” Upravo prije nekoliko dana svoje stavove o ratu u Ukrajini ponovio je i Milorad Dodik rekavši: “Mi dobro razumijemo da borba Zapada protiv pravoslavlja nikada nije prestala. Ta borba bila je lajtmotiv svih pohoda i imala je u suštini jedinstven cilj – zavladati bogatim zalihama prirodnih resursa koje ima Rusija. Iz tog razloga u Rusiju su došli i Napoleon i Hitler, a današnji Zapad također želi zavladati tim prostranstvima.”

Zanimljiv je citat Milanovićevog govora u kojem postavlja retoričko pitanje “jesu li krivci Ukrajinci ili oni koji su ih huškali na to?” Pod “huškačima” Milanović misli prije svega na NATO. Da bismo ogolili svu razinu Milanovićevog licemjerja, treba podsjetiti na njegov govor od prije 8 godina, prilikom pete obljetnice hrvatskog pristupanja NATO-u. “Danas je NATO organizacija za koju se još jučer postavljalo pitanje je li još potrebna. Ali danas se vidi da postoji njen 'raison d'etre'”, govorio je tada premijer Zoran Milanović, opisujući  rusko ponašanje u Ukrajini. Milanović je govorio o tada aktualnom sukobu između Rusije i Ukrajine nakon ruske aneksije Krima i sukoba na istoku Ukrajine te je naveo kako upravo taj sukob pokazuje svrhu postojanja NATO-a. A onda 8 godina kasnije Zoran Milanović usprotivio se ukrajinskom članstvu u NATO-u: “Ukrajini nije mjesto u NATO-u. Kada je Ukrajina mijenjala vlast, onda je taj pokret, koji je bio sve prije nego demokratski, to je bio puč u kojemu je ubijeno 50 ljudi, 70 ljudi...”

Ako ste mislili da je prikazu Milanovićevog licemjerja ili pak škripca zbog ucjene kraj, nažalost nije. U februaru 2015. godine kao hrvatski premijer Zoran Milanović dao je intervju za CNN u kojem je na pitanje o američkom naoružavanju Ukrajine rekao sljedeće: “Odluka je, naravno, na Sjedinjenim Američkim Državama, a što se nas tiče, mogli bismo to razmotriti s razumijevanjem.” Dakako, nakon 8 godina ponovno u potpunosti suprotan stav koji je Zoran Milanović izrazio u kontekstu proširenja NATO-a: “Dok sam predsjednik, bit ću protiv toga da se NATO širi igdje. Mislim da onaj tko zagovara da se NATO širi na Ukrajinu ugrožava i hrvatski interes. Jer mi smo u NATO-u, netko sutra može naše ljude tamo poslati.”

Ovdje ponovno možemo uočiti sinergiju politike s Miloradom Dodikom jer bi, sukladno ovoj izjavi, Zoran Milanović bio i protiv ulaska Bosne i Hercegovine u NATO. Beskrajan je broj primjera Milanovićevih kontradikcija kako o Genocidu u Srebrenici i ratu u Ukrajini, tako i o nizu drugih tema. Najveće pitanje koje se nadvija iznad glave Zorana Milanovića glasi: Je li do ovakvog zaokreta došlo zato što je zločest i licemjeran ili zato što je ucijenjen? Teško je odgovoriti što je gore.