Čaj u Kini piju od pamtivijeka. Među teorijama koje kruže o njegovom porijeklu, jedna od njih ga pripisuje caru Shen Nungu 2737. pr. n.e. ali se u sjevernoj Indiji izgledao pio ranije. Prva pouzdana referenca o korištenju čaja vjerojatno je ona Hua Tuoa, slavnog hirurga koji je zaslužan za prvu primjenu anestezije, koji je 220. godine pr. n.e. primijetio da čaj poboljšava budnost i koncentraciju, pa čak i ublažava depresiju.

U narednim stoljećima učvrstio se njegov ugled kao ugodnog i ljekovitog napitka, te se kao takav pojavljuje u nekoliko azijskih rasprava i rječnika. Pomalo, potrošnja čaja je toliko rasla da, kako berba više nije bila dovoljna, trebalo ga je početi uzgajati. Iz Kine se oko šestog stoljeća proširio u Japan, gdje su stvorili vrlo razrađenu ceremoniju ispijanja.

Postoji i nekoliko legendi o porijeklu kahve. Prema jednoj, oko devetog stoljeća u Etiopiji, farmer po imenu Kaldi primijetio je da, nakon što su pojeli zrna kahve, njegove koze izgledaju sretnije i razigranije nego inače, pa su počeli eksperimentirati sa zrncima kahve.

Jedino što je dokazano je da su plemena koja su naseljavala ove krajeve poznavala djelovanje zrna kahve, koja su kuhala s ljuskom da bi proizvela piće koje su zvali qahwa, te da su i biljka i qahwa iz Etiopije prešle u Jemen. Zatim se potrošnja proširila po Osmanskom Carstvu. U 15. stoljeću neko se dosjetio ispeći zrna i samljeti ih.

Turci su davali sve od sebe da zadrže monopol nad uzgojem kahve sve dok jedan hodočasnik nije odnio zrna u Indiju, u regiju Mysore, a Nizozemci su stali na kraj otomanskoj isključivosti: uspjeli su uzgojiti biljku u amsterdamskim staklenicima i počeli uzgajati kahvu. Uzgajaju je u svojim kolonijama u Indoneziji oko 1700. godine. Francuski vojnik odnio je biljku na Martinique, na Karibe, a odande se proširila diljem svijeta, naročitio na  područja Amerike pod kolonijalnom vlašću.

 

 

U međuvremenu, barem od prvih desetljeća 17. stoljeća, komercijalne pošiljke kahve već su stizale u Evropu u luke Venecije i Marseillea, a čaja u Amsterdam. Od tamo su se prodavali po pretjeranim cijenama. Valja napomenuti da je kahva stekla ugled koji joj je pripisao Ibn Sinin (Avicenin) kanon medicine iz 11. stoljeća, koji kaže da, između ostalih blagodati, jača i čisti kožu.

Popularizacija kahve najsnažnije je potaknuta u Oxfordu, kada je 1650. godine otvorena prva kafana, odnosno kafić, sličan onima koji su se razmnožavali u Osmanskom Carstvu. Tamo su kafane bile prostor za druženje gdje su ljudi satima razgovarali, čitali novine i provodili vrijeme.

U nekom trenutku, neko je došao na ideju da tim gorkim pićima doda šećer, a osim što ih je učinilo ukusnijima, to je dodalo i energetski poticaj kofeinskom boostu: broj sljedbenika eksponencijalno je porastao, a u mnogim slučajevima alkohol je bio zamijenjen kao piće ekstrovertiranosti. Iako je i čokolada iz Amerike imala svoj trenutak u kafićima, s vremenom je izašla iz mode i potisnuta u stranu u korist kahve i čaja.

I pića i objekti u kojima su posluživani izazvali su beskrajne rasprave, pa čak i zabrane, kako su se širile Evropom. Bez obzira na to jesu li poboljšali zdravlje ili ne, vlasti su bile svjesne da opuštena atmosfera u kafanama pogoduje čavrljanju i, posljedično, nemirima, do te mjere da je Charles II od Engleske zabranio kafane 1676. Izazvana uzbuna bila je tolika da je naredbu morao povući nekoliko dana prije nego što je proglašenje stupilo na snagu. I nije to bio jedini slučaj.

 

Iako je čaj danas sastavni dio britanske kulture, ondje u početku nije bio dobro prihvaćen: sve do 1730. konzumacija kahve bila je oko deset puta veća od konzumacije čaja. Do evolucije je došlo zbog nekoliko faktora, uključujući tarifnu politiku i utjecaj Portugalaca i Nizozemaca. Potonji su prvi shvatili da čaj može biti dobar biznis te su ga početkom 17. stoljeća u velikim količinama počeli donositi u Evropu.

S druge strane, Portugalci su imali koristi od čaja zahvaljujući vjenčanju princeze Catherine od Braganze s Charlesom II 1662. godine. Njen miraz uključivao je, osim svile, dragog kamenja, začina poput đumbira i drugih istočnjačkih čuda, veliku količinu čaja i servis od plavih i bijelih porculanskih kineskih zdjela koje su fascinirale dvor.

Prijenos kolonije Bombay Britancima također je bio dio ovog miraza: za Britansku istočnoindijsku kompaniju to je značilo konačno imati luku koja je olakšala pristup bogatstvima Indije. Carine koje su vlade prilagođavale, prema geopolitičkim interesima svakog trenutka, utjecale su na cijene i bile presudne u poticanju potrošača da se okrenu jednom ili drugom piću.

Portugalci su bili prvi Evropljani koji su stigli do Kine morem 1513. godine, ali kad su tamo stigli, trebalo im je nekoliko godina da svladaju otpor carstva kojim je vladala dinastija Ming da trguje s drugim narodima. Tek 1557. dopušteno im je da se nasele u Kantonu, u zamjenu za danak, a Makao je postao jedina dostupna tačka za trgovinu s Evropljanima. Nekoliko desetljeća Portugalci nisu imali konkurenciju na tim pomorskim putevima, a iako je jasno da su znali za čaj, fokusirali su se na uvoz drugih proizvoda cijenjenih u Evropi, poput svile, porculana ili začina.

 

 

Godine 1641. Nizozemci su osvojili Malaccu (Malezija) od Portugalaca i za nekoliko desetljeća dominirali su trgovinom s Azijom. Početkom 18. stoljeća razbili su i osmanski monopol na kahvu koju su izvozili iz svojih kolonija u Indoneziji.

Englezi su također ubrzo nakon toga proizvodili kahvu na Jamajci, iako je tamošnja najbolja zemlja bila namijenjena najprofitabilnijoj kulturi, šećeru. U svakom slučaju, nakon što je postalo jasno da su ova pića unosan posao, Englezi su postali glavni rivali Nizozemaca, a istočnoindijske kompanije takmičile su se za proizvodnju u kolonijama i trgovačkim putevima.

Erika Rappaport objašnjava u „Thirst for Empire“ da je trgovinski deficit bio problem za britanske finansije, ali i za njezin merkantilistički mentalitet: smatralo se da masovna potrošnja uvezenih dobara, koja se morala plaćati srebrom, može dovesti do toga da se na taj način povećala potrošnja robe iz uvoza što je donijelo ovisnost i slabost naciji, pa su Britanci nastojali platiti kineski čaj opijumom uzgojenim u Indiji kako bi ograničili odljev novca.

Kada je Kina zabranila konzumaciju opijuma i čvrsto ostala pri svom stajalištu, odbijajući bilo kakve pregovore o tom pitanju, dva opijumska rata (1839.-1842. i 1856.-1860.) riješila su taj problem za Britance: Kinezi su bili prisiljeni otvoriti svoje luke za neograničenu trgovinu, a Britanci su od sada mogli plaćati kineski čaj opijumom uzgojenim u Indiji.

U međuvremenu, 1820-ih, britanski vojnik otkrio je divlje biljke čaja u Assamu, području Indije koje je bilo izvan britanske kontrole: oni su nasilno preuzeli te zemlje i njihov rad, te su tako mogli nabaviti vlastiti čaj, odnosno, čaj uzgojen u vlastitim kolonijama.

Ali problemi nisu jenjavali. East India Company dobila je monopol u opskrbi kolonija čajem. To je, zajedno s novim porezima, iskušalo strpljenje kolonista do krajnjih granica: kupovali su prošvercani čaj od Nizozemaca i organizirali bojkot kompanijinog čaja: kad su tereti stigli u glavne američke luke, bacali su ih u more u znak protesta. To je ono što je poznato kao Bostonska čajanka, simbol pobune poreznih obveznika protiv monopolističke vlade.

Nakon bojkota mnogi su se okrenuli ispijanju kahve, koja je uostalom bila sve bliža Sjedinjenim Državama, štaviše, jeftinija. Doista, prosječna konzumacija kahve u kolonijama porasla je sedam puta između 1772. i 1799. Ovaj trend favoriziranja kahve nastavio je rasti u Sjedinjenim Državama i traje do danas. Britanija je, s druge strane, ostala vjerna čaju.

Početkom 19. stoljeća kraj ropstva predstavljao je problem za američke proizvođače, koji su morali tražiti alternative kako bi došli do jeftine radne snage. Taj su problem pokušali riješiti zahvaljujući evropskim migrantima, koji su u to vrijeme željeli pobjeći od siromaštva: obećana im je sjajna budućnost u Americi, ali su potom bili izloženi nenaplativim dugovima i očajnim životnim uslovima.

Ipak, najčešće (i zloglasno) bilo je regrutiranje azijskih radnika, koji su potpisivali ugovore i onda se našli u situacijama usporedivim s ropstvom. Neke zemlje Latinske Amerike, poput Kolumbije, Gvatemale, Kostarike ili Brazila, našle su svoje mjesto u svjetskoj ekonomiji zahvaljujući uzgoju i izvozu kahve, što im je omogućilo iskorištavanje resursa za konsolidaciju svojih novonastalih država, ali, u isto vrijeme, interesi iza komercijalizaciju ovih sirovina bili su toliko moćni da nije nedostajalo krvoprolića i povremenih državnih udara kako bi se osigurale prednosti proizvodnje.

U tom smislu, vađenje sirovina omogućilo je akumulaciju kolosalnih bogatstava po cijenu raširene bijede radnika. Paradoksalno, dok je proizvodnja kahve, čaja i šećera promovirala ropstvo ili rad u užasnim uvjetima u Americi i Aziji, ta su pića postala izvor energije i trezvenosti za evropske radnike. Historia y Vida