Goražde svakog 26. januara obilježava Dan sjećanja na žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu, ali i Dan prvog oslobođenja Goražda. Tako Goraždani odaju počast svojim sugrađanima i izbjeglicama iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine koje su u tom gradu, između novembra 1941. i januara 1942. godine, pobile četničke fašističke snage.

Četnički pokolj koji je naredio jedan Mihailović, Dragoljub zvani Draža, a proveo drugi Mihailović, kapetan ruskog porijekla Sergije Mihailović, prekinule su partizanske snage, pripadnici Prve proleterske brigade. Od kraja novembra 1941. do kraja januara 1942. godine na mostovima i drugim mjestima u Goraždu, ali i Foči i Višegradu, ubijeno je oko 8.000 ljudi.

Sergije Mihailović bio je komandant četničkog Rogatičkog odreda i, prema pisanju Vladimira Dedijera i Antuna Miletića u knjizi „Genocid nad Muslimanima“, kazao je da su se njegovi četnici riješili neprijatelja i da su „ubili 5.000 muslimana u Foči i Goraždu“. Pod komandom Sergija Mihailovića desili su se pokolji nad uglavnom muslimanskim stanovništvom u Foči od petog decembra 1941. do 20. januara 1942. godine, a u Goraždu od prvog decembra 1941. do 26. januara 1942. godine.

Sergija Mihailovića u svojim memoarima spominje i partizanski prvoborac, rahmetli Adil Zulfikarpašić: „U Foču je 1941. godine došao, kao četnički komandant, neki Sergije Mihajlović, kapetan, ruskog porijekla, koji je napravio strašan pokolj u Foči. On je bio dijete ruskog emigranta. Zaveo je krvavi režim u Foči. I moj brat je 1941. godine ubijen, koncem novembra ili početkom decembra. U decembru, dok sam bio u partizanima, jedna je grupa skojevaca pobjegla i susrela se sa mnom na Zvijezdi planini i prenijeli mi vijest da je moj brat, prije kratkog vremena, ubijen. Uhvatili su ga četnici, prateći njegovu ženu koja ga je posjećivala. Našli su ga, izvukli iz kuće i poveli na Drinu. O načinu ubistva postoji nekoliko svjedočanstava: neki kažu da je ubijen iz puške, a neki da su ga nožem zaklali. Nakon dan-dva nađen je mrtav pored jednog puta na Drini. Nisu ga bacili u Drinu i on je sahranjen. Naišao sam na dvojicu ljudi koji su mi poslije rata to saopćili, a kada sam se 1990. vratio u Bosnu, jedan Fočak pokazao mi je mjesto tvrdeći da je tu moj brat ukopan. Tu više nije bilo nikakvih znakova groblja...“

Sergije Mihailović, čiji su zločini evidentirani i na suđenju Draži Mihailoviću, poginuo je u aprilu 1942. godine “dok je zamaskiranim vozilom prevozio streljivo za Bosnu. Iz nepoznatog razloga, streljivo je eksplodiralo i tom su prilikom poginuli svi koji su se nalazili u vozilu“.

Najveći krivac za pokolj Muslimana Goražda, Foče, Čajniča i ostalih dijelova tog kraja Bosne i Hercegovine bile su italijanske okupacijske vlasti koje su tijesno sarađivale s četnicima, naoružavale ih i opremale i na koncu im i predale gradove i tamošnje stanovništvo na nemilost. Ustaško-domobranske snage organizirale su odbranu Goražda, koju su činili 2. bataljon Vojne krajine, oružničko krilo sa 109 žandara i pod njihovom komandom 300 milicionera, među kojima 80 Goraždana. U vrijeme dok su se jače četničke snage približavale Goraždu.

Odbrambenu liniju Ustiprača – Bare četnici su probili na Jabučkom sedlu. Nakon gubitaka ljudstva i otpornih tačaka i pasivnog držanja Italijana kod domobrana i milicije zavladao je defetizam, a vrhunac je nastupio kada su Italijani počeli prebacivati svoju opremu na desnu obalu Drine.

Četničke snage imale su potpunu slobodu kretanja i nakon uspostave svoje uprave u Višegradu okrenule su glavninu svojih snaga prema Goraždu. Grad je doveden u potpuno okruženje, što je imalo poguban učinak na moral branitelja, pogotovo na 400 pripadnika lokalne milicije, koji su se već do tada četiri mjeseca nalazili na položaju s lošom opremom i naoružanjem i bez obećane novčane naknade.

Kako stoji u doktoratu Ahmeda Obhodžaša, italijanska 11. gorska pukovnija nije ni pokušala zaustaviti napade četničkih snaga, koje su 29. novembra uspjele probiti odbranu grada na više mjesta. U noći s 29. na 30. novembar komandant odbrane Goražda, zapovjednik II bojne Vojne krajine, potpukovnik Alija Džemidžić, zapovjedio je proboj svih snaga iz Goražda prema Foči, unatoč izričitoj zapovjedi III domobranskog zbora da mora ostati u mjestu. Potpukovnik Džemidžić uspio je željeznicom izvući oko 3.000 pušaka, dva gorska topa M-6 od 65 mm, dva minobacača, te veće količine municije, razne vojne opreme i hrane.

Italijanske snage, piše Obhodžaš, nisu intervenirale jer se njihova matična jedinica u Pljevlju u tom trenutku nalazila izložena jakom napadu crnogorskih partizana i tražila je povrat jedinica iz istočne Bosne. Zapovjednik 11. gorske pukovnije, potpukovnik Pietro Castagnero, stoga je stupio u pregovore s Boškom Todorovićem, te je 30. novembra sklopio sporazum o slobodnom kretanju italijanskih snaga cestom i željeznicom Goražde – Foča. Prema ovom sporazumu, italijanskim je snagama dozvoljeno da se povuku s cjelokupnim naoružanjem i opremom, a slobodan prolaz osiguravali su im četnici. Zauzvrat je nadzor nad Goraždem predan četničkim snagama.

Kako bi njihovo povlačenje iz Foče proteklo u miru i bez sukoba, italijanske su snage četvrtog decembra otpočele pregovore s četničkim Rogatičkim odredom, kojim je komandovao kapetan Sergije Mihailović. Na pregovorima je postignut dogovor prema kojem su se italijanske snage povukle prema Pljevljima petog decembra, a dva sata kasnije u grad su ušle prve četničke jedinice. Cjelokupno naoružanje i oprema koje su domobrani predali Italijanima prepušteno je četnicima. Njima su predani i preostali domobrani koje su italijanske snage u međuvremenu razoružale i internirale u svojoj kasarni. To je povlačenje značilo početak četničkog pokolja.

Četnici su muslimane klali uglavnom na pet mostova podignutih između Foče i Višegrada. Jedan od preživjelih na mostu u Goraždu to je klanje opisao na sljedeći način: „Nas sedamnaest svezali su četnici žicom i odveli na drinski most. Tu su nas klali i bacali u Drinu. Ja sam bio sedmi po redu. Mene su poveli na most gola i onda me je jedan četnik udario nožem u vrat i četiri puta po tijelu. Tada su me bacili s mosta u Drinu. Žica na ruci mi je pukla i ja sam se zaustavio na mostu na gvožđu u vodi. Imao sam snage da sam se zavukao pod most i skrio, dok su ostale poklali i pobacali u Drinu i otišli s mosta. Bilo je u noći po prilici tri sata po akšamu. Ja sam se vukao ispod mosta sve do zadnje kule, gdje sam skočio na suho i otišao ispod istočne tržnice kroz groblje i preko polja kući. Na pola puta sam pao i ostao ležati, jer sam bio nemoćan i ranjen. Nekoliko puta sam padao na snijegu dok sam došao do kuće. Tu me je brat preuzeo. Ja sam se skrivao. Kasnije su dolazili Luka Vrečo iz Bara i Bogdan Krezović, četnici, da me kolju, ali su u tome bili spriječeni“, stoji u svjedočenju koje je u svom istraživanju ratnih zločina nad Bošnjacima u tom kraju objavio profesor Smail Čekić.

I danas je dostupan Izvještaj ministarstva domobranstva NDH upućen u Zagreb Ministarstvu vanjskih poslova. U tom izvještaju „o nedjelima četničko-komunističkih banda“ stoji sljedeće: „Čuo sam da su četnici opljačkali sve muslimanske kuće, poubijali sve muslimane i katolike, te obezčastili i poklali sve ljepše muslimanke i katoličke ženske. U bolnici je Koraman Tomo koji je poklao 250 muslimana i koji je radi tog postavljen za četovođu. Takođe se priča za četovođu četvrte čete Pljevačić Spasoje da je i on pobio silne muslimane... Čuo sam od četnika kako pričaju između sebe kako su one častne sestre, koje su pred sam Božić dovele od Pala u Goražde htjeli silovati, pa kad im se one nisu htjele dopustiti da su rađe sa drugog sprata skočile kroz prozor od kojih je jedna pala u nesvijest, a druge tri da su htjele bježati, pa da ih je četnička straža uhvatila i zatvorila u zatvor iza čega su nad njima izvršili silovanje svi četnici koji su htjeli, a poslije da su ih poklali i bacili u Drinu. To su četnici načinili iz častnih sestara odmah prve noći. Ja sam ih vidio kada su dovedene i pospremao sobu za njih te im ložio vatru.“

Sačuvano je i svjedočenje četnika Vlade Milanovića: „Dok sam čuvao stražu na mostu, vidio sam često puta po noći, kada se malo smrklo, kako četnici dovode građane i seljake, muslimane iz Goražda i okolice, te ih na mostu kolju i ubijaju i bacaju u Drinu. Tom se prilikom znao čuti vrisak, očajni krik, plač i molbe ubijanih. Malo sam poznavao svieta u Goraždu, pa ne znam sve reći, tko je ubijen, ali mislim, da će od mene više znati moj brat Relja. Četnici su podpuno opljačkali muslimanske trgovine. Dosta je četnika bilo, koji su na šubarama imali mrtvačke glave. Kada smo pošli na položaj, išli smo pod četničkom i srbskom zastavom.“

Rodoljub Čolaković, istaknuti partizanski funkcioner, u svom dnevniku napisanom u februaru 1942. godine također je opisao klanje muslimana na goraždanskom mostu. “Tu, na taj most, izvodili su pijani ljudi, po zapovijesti svojih pijanih komandanata, muslimane i klali ih tupim noževima i često nedoklane bacali s mosta u Drinu ili ih vješali na željeznu konstrukciju mosta. Tu bi oni visili danima, dok ih nečija ruka ne bi strmoglavila u rijeku. Svaku noć odjekivalo je u jezovitoj tišini varošice zapomaganje žrtava, ali pomoći nije bilo ni od kuda... I dizao se vapaj nesrećnika, i čulo se potmulo krkljanje, i šibala je po snijegu topla, ljepljiva ljudska krv. Na snijegu i po ogradi mosta ostajali su rumeni tragovi nečovještva i sramote. Svaka kaplja te nevino prolivene krvi ljaga je na velikoj zastavi slobode, koju izrodi srpski hoće da osramote.“

Četnici su nakon zauzimanja Goražda, prema izjavi Zufera Bešlića, džematskog imama Goražda, „vodili svoje žrtve u glavnu kasarnu u Goraždu, a zatim ih u transportima u jedan sat poslije pola noći izvodili na drinski željeznički most u Goraždu i željeznički most u Kopačima, prethodno ih opljačkali, poskidali im odjeću i obuću, isprebijane, svezane u grupama od 80 do 100 ljudi zajednički vodili na ove mostove, gdje su klati ili iz puške ubijani, a onda bacani u mutnu i krvavu Drinu. Ovakvih ljudskih klaonica je bilo mnogo od Ustiprače do Foče na razmaku od 45 kilometara, a najpoznatije su u Kopačima, Goraždu, Mravinjcu, Osanici, Ustikolini i Foči“.

U Izvještaju Kotarske ispostave Goražde od 16. maja 1942. godine opisani su detalji ulaska četnika u Goražde i početak masovnog zločina. „Dne 30. studenog 1941. godine naše vlasti i talijanska vojska napustile su Goražde, te su na 1. prosinca unišli u Goražde krvavi odredi četničkih zlikovaca. Na samome mjestu u Goraždu sačekali su četnike mnogi građani Goražda, neki iz straha, a neki iz zadovoljstva. Na čelu ostalih četnika je dočekao na mostu zloglasni Mitar Traparić sa srpskom zastavom. Prije samoga nastupa četnika, sam svrstao građane tako da su na desnoj strani bili postrojeni Srbi, a na lijevoj muslimani i katolici. U to je naišao krvavi major Dangić i nazvao Boga, na što je vodstvo te povorke odgovorilo sa 'Živjela velika Srbija i živjeli četnici'. Na to je zloglasni major održao govor u kome je između ostalog rekao: 'Mi smo se digli Srbi sa motikom i vilama u ruci, šta je ko imao protiv Hrvata i Muslimana'. Na to je zloglasni Traparić dignute glave plačući odgovorio: 'Hvala Vam braćo četnici što ste nas oslobodili Hrvatske i turskoga zuluma. Mi smo svi unuci Nemanjića i svi četnici. Pod ovo malo vladavine Hrvatske, a nama sto godina pod njihovim terorom smo živjeli, ipak smo svi radili koji se osjećamo Srbi i pomagali četničku organizaciju'. Na te i druge riječi odgovorio je Dangić: 'Nema više Hrvata nema više Turaka, sada je velika Srbija'“, stoji u izvještaju u kojem se nastavlja:

„Iza toga se Dangić okrenuo Hrvatima i Muslimanima koji su bili zarobljeni i okupljeni tu i rekao oštrim tonom: 'Niste nam mogli umaći ni pobjeći', pa se okrene četnicima i rekne: 'Draga braćo četnici nećemo više zajedno mi i balije'. Tu veče je odpočelo krvavo klanje i pljačkanje. Četnici su se podjelili u razne formacije, te se razišli na razne strane i počeli su u masama dovoditi nesretne hapšenike, čija je sudbina bila da na najgrozniji način završe svoje živote na krvavom mostu. Tako su dovodili iz Čajniča, Rogatice, okolice Foče, Višegrada, kao i svih bližnjih Kotareva iz okolice Goražda i teritorija ispostave koga su god uhvatili i znali za njega. Čak šta više su za pojedincima pravili potjeru, ako su recimo saznali da je nekuda otišao, da spase goli život. Na most su dovodili cijele grupe ljudi od 50 do 300, pa i više. Tada bi na jednu stranu mosta donijeli harmoniku i svirali, a na drugu bi stranu postavili samovoz, te bi upalili motor i dali sav gas tako da bi rad motora, a sviranje motora sa druge strane eliminiralo vrisak nesretnih žrtava koje bi u to vrijeme klali na najgori način patili. Časne sestre koje su odvedene sa Pala pošto je nad njima po svoj prilici najprije izvršeno nasilje po ovim zlikovcima zaklane na kamenom mostu. Cijela sela i okolice samoga Goražda ostale su bez kuće a često i bez jedne muške glave... Na tri mosta u Goraždu poklano je oko 7.000 ljudi a u relaciji od Foče do Ustipraće Drina je progutala oko 20.000 ljudi...“

Postoji mnoštvo dokumenata koji dokazuju četničke zločine nad Muslimanima i Hrvatima Goražda i okolnih mjesta. Ostala su svjedočanstva preživjelih, sačuvani su izvještaji službenih lica tadašnje NDH, vojnih i policijskih ispostava, kotarskih predstojnika, Ministarstva domobranstva te mjesnih imama i šerijatskih službenika, u kojima svi govore o četničkim zločinima.

Prema izjavama preživjelih, ali i prema poslijeratnim zapisnicima Komisije za istraživanje ratnih zločina četnici su od novembra 1941. godine pa do kraja januara 1942. godine ubili oko šest hiljada ljudi. „Neki su u zadnjim časovima svog života glasno izgovarali tekbire, učili ezane i kelime i šehadete. Neki su pak pomagali i uzaludno i bespomoćno vapili za pomoć. Ovakve i slične scene i prizori parali su srca i osjećaje sestara i braće koji su ih slušali. Bio je veliki broj obešćašćenih djevojaka i žena, ali u manjem omjeru u gradovima, nego li po selima. Po selima su ubijali, mrcvareći starce preko 80 godina, starice i čak malodobnu djecu bacali u zrak i dočekivali na noževe...“

U Izvještaju kotarske ispostave Goražde, koji je objavio Fikret Bećirović s Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, stoje imena komšija srpske nacionalnosti koji nisu pristajali uz četnike i štitili su svoje komšije od sigurne smrti. U Izvještaju Kotarske ispostave Goražde su zabilježena i „neka dobra djela čestitih i poštenih građana pravoslavne vjere, kao što je Stevo Haleta, koji se inače pokazao zaštitnikom muslimanskog življa. Također se isticala obitelj Šekara, a posebno Marko Šekara, bivši oružnički narednik, koji je svojoj braći i rođacima davao upute kako i na koji način da spasu pojedine građane, te Milan Bosnić iz obližnjeg sela Goražda, Dušan Raca, bivši blagajnik ekspoziture radničkog osiguranja, njegov pastorak Rajko Srndović, obitelj Vase Droce, Vide Perendije, obitelj Vitorović te većina Tanaskovića.“

Iako postoje izvještaji o dotadašnjoj saradnji četnika i partizana u tom dijelu Bosne i Hercegovine, naročito oko Rogatice i Vlasenice, nepobitno je da su partizanske snage krajem januara 1942. godine ipak zaustavile pokolj muslimanskog stanovništva. Dolaskom Vrhovnog štaba NOPJ i Prve proleterske NOU brigade u jugoistočnu Bosnu, u mjesta Rudo, Međeđu i Rogaticu (krajem decembra 1941) i oslobođenjem Foče, Goražda, Čajniča i drugih mjesta u jugoistočnoj Bosni (početkom 1942. godine) partizani su uzeli u zaštitu bošnjačko stanovništvo.

Zbog toga je „muslimanski živalj u Bosni“, kako je 8. i 27. januara 1942. pisao Josip Broz Tito, Proletersku brigadu primio „kao spasioce od strašnog terora“, jer je znatan broj Bošnjaka-muslimana spašen od genocida. Muslimansko stanovništvo je, nastavlja Tito, s radošću primio proletere, kao spasioce od strašnih četničkih zločina. Da bi spasili gole živote, Bošnjaci su napuštali svoje domove i bježali u one krajeve koje su držali partizani.

Dolaskom partizanskih jedinica iz Srbije u jugoistočnu Bosnu, predvođenih Titom, Bošnjaci su se počeli uvjeravati da mogu od partizana očekivati zaštitu od četničkog genocida. Politika antifašističkog Narodnooslobodilačkog pokreta, pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije, značajno je utjecala na spašavanje Bošnjaka od istrebljenja. Očigledno je NOP Bošnjacima omogućio da prežive, ali, iako su partizani nastojali zaštititi bošnjačko stanovništvo, ni poslije dolaska Vrhovnog štaba u Bosnu i Hercegovinu i formiranja Prve proleterske brigade nisu potpuno prestali četnički zločini nad Bošnjacima.