Građani, razne institucije i organizacije u Bosni i Hercegovini trebaju poštovati odluke sudova, što podrazumijeva odgovornost tih društvenih subjekata prema svojoj domovini i odgovornost pravosuđa u svim, pa i krivičnim predmetima. Zato, uz puno poštovanje digniteta bosanskohercegovačkog pravosuđa, u okviru zagarantirane slobode mišljenja, građani, mediji i ostali društveni činioci mogu i trebaju ukazivati na probleme u funkcioniranju svih, pa i pravosudnih institucija.
Građanska sloboda u tom pogledu nije u suprotnosti s interesom izgradnje ugleda i efikasnosti pravosuđa. Naprotiv, dobronamjerna, argumentirana i kompetentna mišljenja koja se iznose u javnost mogu koristiti da nosioci pravosudnih funkcija, neovisno, bolje i uspješnije ostvaruju svoju Ustavom i zakonima utvrđenu društvenu ulogu.
U tim odnosima svi društveni činioci trebaju poštovati fundamentalni princip neovisnosti pravosuđa. U bosanskohercegovačkim prilikama taj princip ima poseban značaj jer je izrazito osjetljiv, kako na direktne pokušaje pojedinih lidera i političkih subjekata da ostvare svoj utjecaj u tužilaštvima i sudovima, tako i na indirektne utjecaje iz nepravedne tendencije izjednačavanja odgovornosti zaraćenih strana, uzroke rata, ratna stradanja i počinjene zločine.
Presudom od 20. januara 2021. godine Sud BiH kaznio je generala Sakiba Mahmuljina, komandanta 3. korpusa Armije RBiH, na 10 godina zatvora za zločine koje su u toku rata 1995. godine izvršili pripadnici Odreda “El-Mudžahidin” nad zarobljenicima vojske Savezne Republike Jugoslavije, u čijem je sastavu djelovala paravojna struktura, takozvana Vojska Republike srpske. Takva presuda obavezuje da se ukaže na neke elemente složene ratne situacije koji potvrđuju da u krivičnom djelu koje je stavljeno na teret generalu Mahmuljinu nema nimalo njegove krivične odgovornosti i da nije trebao biti kažnjen nikako, a kamoli strogom kaznom od 10 godina zatvora.
Teško je zamisliti da je general Sakib Mahmuljin proglašen krivim za bilo kakav, a kamoli za ratni zločin, s obzirom na to da je poznat po lijepim karakternim osobinama i blagoj naravi, po čemu je naročito omiljen u privatnom, službenom i širem društvenom ambijentu. Od njega nikada niko nije mogao čuti riječi povišenog tona. I u najtežim okolnostima, u službi i izvan nje, djelovao je smireno i strpljivo, oslanjajući se na pozitivne osobine ljudi. Želio je da se prevaziđe ratno neprijateljstvo u korist pomirenja i povjerenja u uvjetima mira.
Radikalno složene ratne prilike u BiH otežavajuća su okolnost za Sud da utvrdi ko su ljudi koji su krivično odgovorni za strašne zločine izvršene nad zarobljenicima u operacijama koje su jedinice Armije RBiH izvodile na prostoru Zavidovića i Vozuće tokom 1995. godine. Ta otežavajuća okolnost za Sud BiH u uvjetima mira nije se smjela ispoljiti na štetu Mahmuljina, samim tim što je on kroz svoju komandantsku ulogu već pretrpio izuzetno teške posljedice rata i ratnih stradanja.
U tom smislu, Mahmuljin je dvostruka žrtva, prvo onih koji su tokom rata dolazili s neprijateljske strane s ciljem da situacija u redovima branitelja BiH bude što složenija, a zatim poslije rata uslijed sudskog progona u ambijentu izrazito složenih političkih sukoba koji na štetu istine zapljuskuju čitavo bh. društvo, pa i pravosuđe.
Sud nije mogao nikako dokazati da je Mahmuljin imao efektivnu kontrolu nad Odredom “El-Mudžahidin”. Sud je mogao dokazati da on te kontrole nije imao, a da je na razne načine pokušavao uspostaviti stanje u kome će komandni sastav tog Odreda provoditi volju faktora komandiranja u Armiji RBiH.
Sud je mogao utvrditi da je komandant Odreda “El-Mudžahidin” primao i provodio naredbe iz nekih inostranih centara i da političke osnove i ciljevi borbenog djelovanja Odreda “El-Mudžahidin” nisu bili ni približni političkim osnovama i ciljevima po kojima je borbeno djelovala Armija RBiH. Dakle, Sud je mogao doći do zaključka da je taj Odred, u fizičkom smislu, bio u borbenom poretku 3. korpusa Armije RBiH, a da je stvarno djelovao na osnovama i ciljevima neprijateljski suprotstavljenim sistemu odbrane RBiH, što znači da je suštinski bio izvan i protiv sistema odbrane BiH.
Zato je bitno imati u vidu da je Predsjedništvo RBiH putem Platforme za djelovanje u ratnim uslovima od 26. juna 1992. odredilo ciljeve odbrane od oružane agresije, i to: (a) prekid ratnih djejstava; (b) uspostava političkog stanja prije početka agresije; (c) priznanje legalne vlasti države BiH i njenih institucija na cijeloj teritoriji; (d) naknada štete i kažnjavanje krivaca za ratne zločine u saglasnosti s međunarodnim propisima. Pri tome treba imati u vidu da je tako definiran politički osnov i cilj odbrane RBiH u ratnim uvjetima bio meta agresora, pa je uz oružanu borbu kao osnovni, ali ne i jedini sadržaj rata agresor primjenjivao i ostale sadržaje neprijateljstva, posebno putem diplomatije, obavještajnih operacija i propagande, kako bi se u domaćoj javnosti i bitnim sredinama međunarodne zajednice napori u odbrani RBiH predstavili kao težnja za uspostavu unitarne, islamske države, pa se u tom cilju, pored ostalog, manipuliralo i Odredom “El-Mudžahidin”.
Neosporno je da je komandant Mahmuljin činio što je mogao da se ostvare ciljevi odbrane RBiH od oružane agresije, kako je određeno Platformom Predsjedništva RBiH. On je znao da se takvi ciljevi mogu postići samo ako je Armija RBiH disciplinirana. Rad na izgradnji discipline komandant Mahmuljin tretirao je kao djelovanje na postizanju unutarnjih kvaliteta vojne organizacije putem kojih se može računati na postizanju ciljeva odbrane. U vezi s tim, bitno je istaći da je 3. korpus Armije RBiH bio vrlo discipliniran, kompaktan i efikasno usmjeren u pravcu postizanja ciljeva odbrane RBiH.
Takve je kvalitete imalo oko 35.000 pripadnika tog korpusa. Upravo zato što je bio svjestan da se destrukcijom kompromitira pravednost u karakteru odbrane RBiH, komandant Mahmuljin težio je da Odred “El-Mudžahidin” u pogledu discipline bude kao i ostale jedinice 3. korpusa. Uprkos težnjama i zahtjevima komandanta Mahmuljina da pripadnici Odreda “El-Mudžahidin” zajedno s ostalim pripadnicima korpusa usvajaju i dijele vrijednosti discipline, taj Odred djelovao je sasvim suprotno.
Brojna dokumenta nepobitno potvrđuju da je komandant 3. korpusa Mahmuljin poduzimao preventivne utjecaje da postupci prema ratnim zarobljenicima budu u skladu s međunarodnim konvencijama, domaćim zakonima, doktrinarnim stavovima i humanitarnim kriterijima.
U svim borbenim zapovijestima, i izvan toga, general Mahmuljin izričito je naređivao poduzimanje mjera zaštite ratnih zarobljenika, čak proširujući odgovornost za postupke prema izbjeglicama, razmijenjenim i prognanim osobama, kao i prema civilima koji se tokom borbe zateknu na teritoriji koju je kontrolirala neprijateljska strana. Dakle, komandant 3. korpusa ispoljavao je konkretan i snažan utjecaj s ciljem da se pravilno postupa sa zarobljenicima i drugim osobama koje dolaze s neprijateljske strane, da se zaštite zarobljenici od eventualnog nepravilnog postupanja prema njima.
U svim jedinicama 3. korpusa, osim u Odredu “El-Mudžahidin”, u tom pogledu Mahmuljin je osigurao pravilno postupanje. Da je i u toj jedinici imao efektivnu kontrolu, on bi u njoj osigurao pravilno postupanje prema zarobljenicima.
U lancu komandiranja prema svim jedinicama koje su bile potčinjene Komandi 3. korpusa, osim prema Odredu “El-Mudžahidin”, Mahmuljin je uspostavio vrlo funkcionalan i efikasan sistem kontrole.
Činjenica da Odred “El-Mudžahidin” u lancu komandiranja nije bio direktno na vezi komandanta 3. korpusa Mahmuljina važna je okolnost u sagledavanje odgovornosti za inkriminirane, predmetne ratne zločine nad zarobljenicima. Toj je jedinici Mahmuljin bio drugonadređeni, a ne prvonadređeni. Ustvari, Odred je kontinuirano pretpotčinjavan i nije bio na direktnoj vezi komandantu 3. korpusa. Mahmuljin nije direktno postavljao borbene zadatke Odredu “El-Mudžahidin”.
Ni komandanti kojima je bila pretpotčinjena ta jedinica nisu mogli uspostaviti efektivnu kontrolu iz istih razloga kao i Mahmuljin, jer njen komandni sastav nije prihvatao političke osnove i ciljeve Armije RBiH, već je izvršavao zadatke dobivane iz inostranog centra. Ovo je odbrana Mahmuljina mogla dokazivati putem snimaka i stenograma brojnih razgovora komandanta Odreda Abu Malija sa svojim naredbodavcima u inostranstvu.
Kontrola u vojsci može se razmatrati u njenom užem i širem značenju. U užem smislu, kontrola je čin, posebna mjera, posebna aktivnost pojedinačnog ili ekipnog ulaska nadležnih starješina iz pretpostavljene komande. U širem smislu, kontrola pretpostavljene komande (komandanta) nad potčinjenom jedinicom podrazumijeva kontinuiranu mogućnost da pretpostavljeni potčinjenoj jedinici može nametati svoju volju u pogledu sadržaja, metoda i svih ostalih elemenata kontinuiranog djelovanja u skladu sa zadatom misijom, odnosno ulogom koju potčinjena jedinica ima u sistemu vojne organizacije. Dakle, u širem smislu, kontrola podrazumijeva da potčinjeni kontinuirano potvrđuje svoje povinovanje funkcionalnoj, dominantnoj volji pretpostavljenog.
U slučaju Odreda “El-Mudžahidin” nije bilo moguće da se u efektivnom kvalitetu realizira kontrola, niti u njenom užem, niti u njenom širem naprijed definiranom smislu, jer autoriteti neposrednog komandiranja tom jedinicom niti su dozvoljavali pojedinačan ili ekipni ulazak nadležnih starješina Komande 3. korpusa u svoj rejon rasporeda, niti su se povinovali kontinuiranim pokušajima komandanta i Komande 3. korpusa da im nametne svoju volju u pogledu sadržaja, metoda i drugih elemenata djelovanja u skladu s misijom koja je zadata 3. korpusu kao cjelini.
Komandant Mahmuljin prema Odredu “El-Mudžahidin” nije imao ovlasti za mjere koje je trebalo poduzimati s obzirom na težinu problema koje su činili pripadnici te jedinice. Naprimjer, komandant Mahmuljin nije imao ovlasti da smijeni komandanta tog Odreda, nije mogao odlučiti da se rasformira taj Odred, nije mogao bez prihvatanja rizika oružanog sukobljavanja sankcionirati pripadnike te jedinice koji su činili disciplinske greške, prestupe i krivična djela... Mahmuljin nije bio nadležan prihvatiti rizik oružanog sukobljavanja s Odredom, što je bila realna prijetnja u slučaju bilo kakve represije prema njima.
Funkcija kontrole u sistemu komandiranja i rukovođenja u najvećoj je krizi onda ako se nadležnom nositelju kontrole uopće ne dozvoljava pristup u jedinicu, pa je u tom slučaju efektivnost bespredmetna, što je slučaj upravo s ponašanjem Odreda “El-Mudžahidin”.
Nikakvim vojno-stručnim, političkim, pravnim... razmatranjima ne može se doći do objektivnog zaključka o uzrocima i posljedicama destruktivnog ponašanja glavnih starješina Odreda “El-Mudžahidin”, pa i zaključka o zločinima koje su počinili pripadnici te jedinice ako se ne uvažava razlika između formalnog pripadanja i suštinskog nepripadanja te jedinice 3. korpusu (Armiji RBiH). Stranci koji su komandirali Odredom “El-Mudžahidin” izvan BiH imali su svoje vođe, lidere koji su diktirali njihovo djelovanja i ponašanje tokom rata u BiH.
Prema naprijed navedenim obilježjima efektivne kontrole prema Odredu “El-Mudžahidin”, ista nije bila moguća po sljedećem: Odlučujuće starješine u Odredu nisu bile lojalne civilnom vrhovnom komandantu i legalnim organima vlasti, kao ni autoritetima u vertikali komandiranja unutar Armije RBiH; stranci u Odredu odbacivali su Ustavom utvrđene simbole RBiH; komandant Mahmuljin nije mogao osigurati da pripadnici Odreda bez pogovora ili bilo kako drugačije, znači makar uz pogovor, izvršavaju njegova naređenja; komandant Mahmuljin nije mogao efektno naređivati ni jednom dijelu tog Odreda; komandant Mahmuljin nije mogao osigurati da se njemu i Komandi 3. korpusa iz Odreda dostave bitni ili bilo kakvi drugi podaci koji bi služili za efektivno komandiranje i kontrolu; stranci u toj jedinici nisu poštovali ni provodili propise u Armiji RBiH o odnosima između vojnika i starješina, starijeg i mlađeg, nadređenog i podređenog; komandant Mahmuljin nije mogao osigurati da po njegovom naređenju članovi Komande 3. korpusa izvrše zadatak u Odredu jer komandant Abu Maali nije dozvoljavao njihov pristup u jedinicu.
Neki sadržaji snimljenih razgovora jasno su argumentirali: (a) da je komandant Odreda Abu Maali uvjeravao svog nadređenog izvan BiH da on može osigurati, mimo vlasti u BiH, da u BiH ulaze stranci koji se pripremaju za dolazak u BiH, a to je mogao samo u agenturnoj saradnji sa stranim obavještajnim službama; (b) stranci koji su dolazili u BiH javljali su se Abu Maaliju i saopćavali mu da imaju dokumenta na lažna imena i da su po tim dokumentima lažno predstavljeni da su državljani evropskih zemalja, što znači da je na sceni bila suptilno organizirana neprijateljska subverzija protiv BiH kojoj se komandant Mahmuljin nije mogao suprotstaviti; (d) učešće u borbi nije bila jedina namjera pojedinih i najutjecajnijih stranaca u Odredu “El-Mudžahidin” jer su se bavili “misionarstvom”, djelujući na afirmaciji za ove prostore neuobičajenog načina prakticiranja islama, čime se unosila pometnja i nejedinstvo koje je štetilo narodu i BiH kao državi; (e) pojedini stranci iz Odreda “El-Mudžahidin” imali su tajne kontakte s obavještajcima neprijateljske vojske preko kojih su se odvijale kriminalne transakcije i obavještajna aktivnost, što je bila okolnost propuštanja stranaca da ulaze u BiH na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH...
Da komandant Mahmuljin nije imao efektivnu kontrolu nad Odredom “El-Mudžahidin”, ukazuju i sljedeće činjenice:
- Komandanti jedinica Armije RBiH prilikom komuniciranja sa svojim potčinjenima mogli su primjenjivati i strog, izričito naredbodavan stil komuniciranja, dok to nisu mogli prema komandantu i ostalim strancima Odreda “El-Mudžahidin”, pa su u komunikaciji s njima primjenjivali “molbeni” stil, kao da komuniciraju sa saveznikom koji pripada drugoj državi ili kao da komuniciraju sa subjektom unutar sistema odbrane RBiH s kojim sarađuju. Takve kompromise i odstupanja u komuniciranju sa starješinama, strancima u Odredu “El-Mudžahidin” organi rukovođenja i komandiranja u 3. korpusu činili su u “krajnjoj nuždi” jer su polazili od spoznaje da nemaju efektivnu kontrolu nad tom jedinicom.
- Osim u Odredu “El-Mudžahidin”, ni u jednoj drugoj jedinici Armije RBiH nije se mogla dogoditi ni jedna personalna promjena komandira, komandanata, njihovih pomoćnika i članova štaba bez propisanih procedura predlaganja, procjene kandidata i odlučivanja o postavljenjima.
- U svim jedinicama Armije RBiH zvanično su isticani simboli države RBiH, osim što su u Odredu “El-Mudžahidin” isticani vjerski, a odbacivani državni simboli.
- Pripadnici jedinica Armije RBiH poštovali su lokalne i više nivoe vlasti, od mjesne zajednice do institucija države RBiH, pa nisu zalazili u nadležnosti tih vlasti, odnosno poštovali su sve oblike i sadržaje društvenog organiziranja, dok je Odred “El-Mudžahidin” sve njih ignorirao, neprijateljski se ophodio prema njima, uz primjenu raznih sadržaja i metoda prinude s efektima zastrašivanja.
- Pripadnici svih jedinica Armije RBiH poštovali su odredbe Pravilnika o mjerama zaštite tajnosti podataka u ratnim prilikama, dok su pripadnici Odreda “El-Mudžahidin” grubo kršili propise o čuvanju tajnih podataka iznoseći ih nepozvanim strancima izvan BiH, uz napomenu da su osnovni sadržaji njihovog komuniciranja bile aktuelne vojne prilike tajnog karaktera.
- Izvještaji koji su od komandanta Odreda “El-Mudžahidin” dostavljani van BiH potvrđuju da komandant 3. korpusa nije imao nikakvu, a kamoli efektivnu kontrolu nad tom jedinicom.
- Pripadnici Odreda “El-Mudžahidin” unosili su strah i strepnju među pripadnike Armije RBiH i među stanovnike u lokalnim sredinama pa i šire. Izazivanje i širenje straha i strepnje esencijalno je obilježje terorizma. Tada, kada su pripadnici Odreda “El-Mudžahidin” u BiH na razne načine izazivali strah i strepnju, niko u RBiH nije imao nikakve predstave o stvarnom karakteru, dimenzijama i tendencijama koje su kasnije, dvadesetak godina poslije rata u BiH, postale poznate u obliku Al-Kaide i ISIL-a. Ono što su pripadnici Odreda “El-Mudžahidin” s terorističkim obilježjima radili u BiH od 1992. do 1995. ima isti karakter kao i ono što su radili Al-Kaida i ISIL.
- Dakle, organi komandiranja Armije RBiH, pa i Komanda 3. korpusa i njoj potčinjene komande nisu ni slutile da u svojim sredinama imaju problem terorizma planetarnih dimenzija, terorizma kao fenomena koji opredjeljuje stanje sigurnosti širom svijeta, upravo kako je to eskaliralo od početka 21. stoljeća. Da se tokom rata u BiH na kraju 20. stoljeća o toj pojavi i tendenciji znalo ono što se zna u aktuelno vrijeme za mjere iz nadležnosti državnih i vojnih autoriteta i organa, postojala bi sasvim drugačija vojna, politička i psihološka okolnost.
Zanimljivo je sagledati u kojoj mjeri i u kakvim je sve sadržajima ispoljavana samovolja pripadnika Odreda “El-Mudžahidin”. U nekim situacijama oni su uništavali rezultate ofanzivnih dejstava za koje su uloženi veliki napori pa i žrtve u pogledu pogibija i ranjavanja. Ratni plijen tretira se važnim rezultatom borbenih djejstava.
U ratni plijen spada i dokumentacija do koje se dođe razbijanjem neprijateljskih snaga i pretresom terena, posebno pretresom prostorija koje su služile za smještaj i djelovanje komandi neprijateljskih jedinica. Umjesto da zaplijenjenu dokumentaciju neprijateljske jedinice prikupe i predaju nadležnim organima viših komandi, pripadnici Odreda “El-Mudžahidin” tu su dokumentaciju uništili pod glupim, ali subverzivnim izgovorom da je to “haram” dokumentacija. Da se zapali ta dokumentacija, kad je već zaplijenjena, bio je interes neprijateljske strane, a interes uspješnog nastavka oružane borbe protiv agresora bio je da se dokumentacija sačuva, zaštiti, izuči, analizira i procjenjuje u svrhu što uspješnijeg izvođenja daljih borbenih aktivnosti.
Iz naprijed navedenog proizlazi jasan zaključak da je komandant 3. korpusa general Mahmuljin žrtva izrazito složenih okolnosti u kojima se branila država BiH. Da je Sud uvažio bar dio tih okolnosti, on bi bio oslobođen od krivične odgovornosti. Za dublje i šire sagledavanje složenih okolnosti u kojima je nastao i destruktivno djelovao Odred “El-Mudžahidin” smatram korisnim da se pažljivo pročita tekst pod naslovom Političke i sigurnosne implikacije vehabijskog pokreta, sadržan u mojoj knjizi Specijalni rat u izdanju Udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu 2011. godine.