Šesnaest migranata, 10 Bangladežana i šest Egipćana, koji su se rano u srijedu iskrcali u Albaniji s talijanskog vojnog broda Libra, gledali su oko sebe, dezorijentirani i zbunjeni raspoređivanjem sigurnosnih snaga koje su se motale oko njih; oko 70 članova posade, oko pedeset službenika na kopnu, putovanje procijenjeno na po 18.000 eura za svakog od njih. Kad su napuštali svoje domove u nepoznato, vjerojatno nisu ni pomislili da će se pojaviti na televiziji, ili da će završiti u Shengjinu, malom albanskom sabirnom centru.

Isplovili su iz Libije u rasklimanim čamcima, u nedjelju ih je spasila talijanska obalna straža i ovamo su stigli tri dana kasnije. Od 1000 migranata koji su tog dana stigli na otok Lampedusa, oni su bili jedini uhvaćeni i poslani ka Albaniji, prvom deportacijskom centru EU-a izvan njene teritorije, s neizvjesnim ishodom. Deseci novinara čekali su u daljini, na ulazu u luku gdje im je prolaz bio blokiran, kako bi dokumentirali trenutak, piše reporter El Paisa na početku reportaže iz Albanije.

Neki od njih sišli su na pristanište u japankama, svi obučeni, i prošli oko 100 metara po albanskom tlu, do velikih metalnih vrata od pet metara iznad kojih su postavljene dvije zastave, ona Italije i ona EU. Bio je to centar za početni prihvat, identifikaciju i zahtjeve za azilom, prva faza talijanskog protokola u Albaniji. Ovo više nije bila Albanija, ali oni nisu bili ni u Italiji ni u EU, samo tehnički, nego u nekakvom eksperimentalnom pravnom balonu gdje su nestali i počeli postajati nevidljivi.

To je cilj talijanske premijerke Giorgie Meloni: učiniti da se čini da ti ljudi više ne dopiru do Italije i da ih se više ne vidi. Najveći učinak slike je da više nema slike. “Evropski san ovdje završava”, pisalo je na transparentu četvero albanskih aktivista iz kolektiva Meshdhe, kritičnih prema saradnji Albanije i Italije u ovom sporazumu, koji su demonstrirali na ulazu u luku.

Imena ovih 16 ljudi i njihova priča su nepoznati, a samo su nam teleobjektivi kamera omogućili da ih vidimo; iz daljine, novinari su jedva išta razabrali. Nakon dovršetka postupka identifikacije i podnošenja zahtjeva za azil, očekivalo se da će ih autobusom odvesti 23 kilometra dalje u veliki talijanski internacijski logor u Gjadëru, ali kasno u srijedu još su bili u luci, pala je noć i sve se počelo činiti čudnim. Sve dok Ministarstvo unutrašnjih poslova nije priznalo da se pokazalo da su dvojica od 16 migranata maloljetnici i da se vraćaju u Italiju. Kasnije su talijanski mediji podigli brojku na četiri, a još dvije odrasle osobe također su evakuirane u Italiju jer su bile izuzetno ranjive, kako je agenciji Ansa potvrdila lučka uprava Shengjin.

Bio je to veliki neuspjeh za Meloni u predstavljanju njenog albanskog modela: počeo je s pokazivanjem njegovih nedostataka, dok EU jako čeka da vidi kako će cijela stvar na kraju ispasti.

Konačno, kasno u srijedu, nakon gotovo 11 sati čekanja, preostalih 12 migranata odvedeno je u centar u Gjadëru. To je malo, vrlo siromašno selo; žene pod mahramama, starci na starim biciklima, jedan dućan u kojem se prodaje svašta, a stotine glavica luka leže na kolniku ispred vrata. Talijanski kompleks, usred sela, zapravo je veliki zatvor, blindirana tvrđava sa sedam metara visokim čeličnim ogradama, puna dvokatnih montažnih baraka. Iznutra će zatvorenici vidjeti samo goli brežuljak, sa stablima nara, borovima i pokojom kozom. Postoje kamere, senzori topline. Ima 400 mjesta, napola je dovršen, još se radi na pola kompleksa, ali se žurilo da se otvori sada, s pet mjeseci zakašnjenja. Kasnije će se taj broj povećati na ukupno 880. Osim toga, bit će 140 mjesta u posebnom prostoru rezerviranom za one koji čekaju repatrijaciju, te mali zatvor s 20 mjesta za one koji počine zločine unutar centra. Postoje sumnje hoće li to biti dovoljno.

Sobe su veličine 12 kvadrata, s krevetima na kat, za četiri osobe. Zatvorenici će biti odjeveni u uniformu koju dobivaju po dolasku. Britanski novinar u ponedjeljak je upitao zapovjednika Massima Scannicchia, šefa ustanove koji je vodio obilazak za novinare, bi li slučajno odjeća bila narančasta, u stilu Guantanama. Scannicchia nije uznemirila ironija: "Ne, crna." Nema kuhinje ni trpezarije; svaki dan će im se donositi zapakirani obrok koji će jesti u zajedničkim prostorijama. Ručak i večera. Otvorene prostore obojili su u zeleno, kako bi podigli raspoloženje, no još se ne zna koliko će dana zatvorenici ovdje provesti.

U teoriji, očekuje se da će kontroverzni protokol za brzi zahtjev za azil koji Italija podnosi već godinu i pol biti riješen u roku od 28 dana, osmišljen tako da predvidljivo završi odbijanjem zahtjeva, a zatim će biti vraćeni u domovinu. Predvidljivo, jer se radi prethodna selekcija onih koji a priori ispunjavaju uvjete za protjerivanje, a ta je odredba u Albaniji već prvog dana, kao što se vidjelo, propala. Ukratko, profil onih koji su deportirani u tu balkansku zemlju je: odrasli muškarci, zdravi, u neranjivim uvjetima, koje su spasili samo talijanski brodovi - ne strane nevladine organizacije ili oni koji su vlastitim sredstvima došli do kopna, što je ukupno 40% dolazaka - i uz ključni uslov, da dolaze iz zemalja koje se smatra sigurnima.

Sistem deportacija u Albaniju ovdje bi se mogao urušiti, jer je odluka EU upravo smanjila broj zemalja koje Italija smatra sigurnima i u koje može vratiti migrante s 22 na 7. Izostavila je glavne zemlje porijekla, poput Bangladeša, Egipta, Tunisa i Libije. Ovi prvi deportirani, upravo Bangladežani i Egipćani, bit će test: sudija u Rimu u online postupku mora u roku od 48 sati, u četvrtak ili petak, odlučiti hoće li im odobriti ulazak u ovaj brzi protokol. Ali ako ga odbije, cijeli će plan talijanske premijerke biti u opasnosti.

Ali ima još pitanja: šta će biti s onima koji se ne mogu vratiti u domovinu? Zato što se u Italiji samo 20% onih koji imaju nalog za protjerivanje mogu vratiti u domovinu, zbog poteškoća u njihovom prijevozu u zemlje porijekla. Ostali završe slobodni i nestanu. Ali u ovom slučaju vrata centra se ne mogu otvoriti i ti ljudi ne mogu ući u Albaniju. Treba ih prebaciti u Italiju.

Štaviše, razdoblje čekanja na repatrijaciju obično je tri do šest mjeseci. Rizik je da će centar na kraju postati zasićen i da će se morati ponovno isprazniti letovima za Italiju. Drugim riječima, većina migranata poslanih u Albaniju ionako bi mogla završiti u Italiji. Otud i kritike takve investicije – 800 milina eura u pet godina – koju talijanska opozicija smatra iznimno skupim propagandnim manevrom, a u stvarnosti teško učinkovitim.

Talijanski ministar unutrašnjih poslova Matteo Piantedosi odgovorio je u utorak u Zastupničkom domu da će investicija "omogućiti dugoročno smanjenje troškova vanrednog prijema", koje procjenjuje na 1,7 milijardi eura godišnje.

“Pažnja koju je pokazalo 15 evropskih zemalja i EU najveći je dokaz eksperimentalne i inovativne vrijednosti ove inicijative koja ima za cilj borbu protiv ilegalne imigracije bez utjecaja na garanciju temeljnih prava ljudi”, rekao je.

Upravo je ta garancija nešto što nevladine udruge i organizacije za ljudska prava dovode u pitanje, osuđujući da se zakon rasteže do krajnjih granica, te da je cijeli proces vrlo upitan, radi se prebrzo i odabir može biti pogrešan. Na primjer, maloljetnik se može provući, kao što se upravo dogodilo. Ti će migranti tada moći izabrati advokata s popisa imena koji će im biti pružen, sve na daljinu i putem videokonferencije, uz prevoditelje i posrednike. No stručnjaci upozoravaju da bi moglo biti diskriminacije u postupanju u odnosu na ostale migrante koji stižu u Italiju, a nisu isključene ni žalbe na neustavnost.

S druge strane zidina Gjadëra također je talijanska teritorija. Karabinjeri koji stoje na kapiji ne komentiraju što misle: “Ovo je samo posao.” Oni su volonteri, a za to što su ovdje plaćeni su 100 eura više po danu, mjesec dana. U Gjadëru ili Shengjinu ni mještani nemaju puno za reći, iako gotovo svi zavrte nosom kad se o tome govori. “Mogli bismo sav taj novac potrošiti na popravljanje cesta, na poboljšanje naše zemlje”, žali se Dini, umirovljenik.

Mnogi Albanci imaju porodicu u Italiji, emigrirali su tamo od 1990-ih, na brodovima nakrcanim do guše, koji su se iznenada pojavili u luci Bari nakon pada komunizma. Zato kažu da je njihov odnos s Italijom poseban; osjećaju zahvalnost, ali se također poistovjećuju s jadnicima koji prelaze more i bivaju poslani u zatvor. Oni sami su to učinili, prelazeći to more u očaju. Zato nije čudo da danas u Shengjinu postoji restoran, Trattoria Meloni, pun portreta talijanske premijerke.

Kamp Gjadër će prihvatiti deportirane migrante koji pristignu, ali nije poznato kojom brzinom i u kojem broju. Brod Libra, nakon što je iskrcao njih 16 koji su stigli u utorak, isplovio je nakon četiri sata. Za povratak na Lampedusu bit će potrebno oko dva dana. Drugim riječima, ove sedmice nije pokupio nikoga drugog. Procjenjuje se da će obavljati najviše četiri putovanja mjesečno.

Ukratko, ovaj brod ili onaj koji ga mijenja provest će veći dio godine idući, dolazeći ili čekajući na otvorenom moru da brodovi talijanske obalne straže prevezu brodolomce. To je još jedan razlog za sumnju u učinkovitost sistema i mišljenje da će utjecati samo na mali dio spašenih migranata. U principu, Libra će se za nekoliko dana vratiti u Shengjin s još migranata, ali će ih vjerojatno biti još manje.