U bihaćkom naselju Ribić, tamo gdje se ravnica naslanja na prve obronke, leži polje. Danas je to samo komad zemlje, urbaniziran i pregažen vremenom, nijem na priče koje čuva. Ali krajem 18. vijeka, hroničar pop Kovačević, zabilježio je u "Glasniku" da to polje nije tek obična ledina. Ono je vječno konačište jedne krvave krajiške balade – priče o dvoje mladih čija su tijela sahranjena jedno uz drugo.

Ova priča, sačuvana zahvaljujući Kovačevićevom peru, nije puka legenda. Ona je duboko usidrena u mentalitet i historijski kod Bosanske krajine – zemlje na vječnoj međi svjetova, gdje su se čast i život plaćali istom mjerom, a ljubav je često bila jedini zalog koji se nije mogao otkupiti.

Kovačevićev zapis smješta radnju u nemirno doba Stojana Jankovića, kojeg naziva "poznatim bihaćkim harambašom". Predaja, koju je svećenik čuo od lokalnog muslimanskog stanovništva, govori o upadu Jankovićeve družine u naselje Prekounje. U tom vihoru pljačke i straha, hajduci su sa sobom poveli i lijepu djevojku, koju su odveli na Bijelo Brdo, uzvišenje koje i danas stražari nad Bihaćem.

Ono što slijedi nije tipičan narativ o nasilju na granici. U priču ulazi "tursko momče", njen zaručnik. Umjesto da okuplja potjeru, on, dobro naoružan, sam kreće u hajdučko gnijezdo. Scena koju Kovačević opisuje je skoro teatarska: Stojanova četa odmara, a pred njih, drzak i odlučan, izjahuje mladić. Traži vođu i obraća se direktno harambaši.

Njegove riječi, zabilježene u "Glasniku", odzvanjaju junačkom epikom:

"Moju ste dragu odveli", reče tursko momče, hvatajući se jatagana. "Tako mi moje vjere turske i moga oružja, sada ćeš platiti glavom, Jankoviću, ako mi je ne dovedeš i ne povratiš."

U tom trenutku, priča pravi zaokret koji je odvaja od stereotipa. Stojan Janković, vođa hajduka, čovjek odmetnut od zakona i naviknut na krv, ne odgovara nasiljem. On u mladiću prepoznaje nešto veće – junačko srce, neustrašivost koja nadilazi vjeru i naciju. U tom svijetu surove sile, takva hrabrost bila je univerzalni jezik.

Jankovićev odgovor je lekcija o jednom zaboravljenom viteškom kodu koji je, očigledno, postojao i u hajdučiji:

"Kad si takav junak, evo ti djevojka, pa je vodi, kad ti je suđena."

Harambaša, figura straha, postaje arbitar sudbine i časti. On ne samo da vraća djevojku, već prepoznaje da je njihova ljubav suđena, predodređena, a protiv sudbine se ni hajduk ne bori.

Tragovi historije: Ko je bio Stojan Janković?

Ovdje se priča susreće sa historijom. Ime Stojan Janković nije nepoznato. Naprotiv, historija pamti Stojana Jankovića (1636–1687) kao jednog od najčuvenijih uskočkih vođa u službi Mletačke Republike. Njegovi podvizi opjevani su u desetinama epskih pjesama.

Međutim, postoji problem. Pop Kovačević bilježi priču krajem 18. vijeka, a historijski Stojan Janković je mrtav već stotinu godina. Kako je to moguće?

Odgovor leži u prirodi usmene predaje. Vrlo je vjerovatno da je ime "Stojan Janković" u narodu Krajine postalo arhetip, sinonim za velikog, nepobjedivog harambašu, slično kao što je to bio slučaj sa Kraljevićem Markom. Svaki lokalni vođa hajduka, čije je ime historija možda i zaboravila, mogao je u narodnoj priči dobiti obrise slavnog prethodnika. Moguće je i da je postojao neki lokalni, "bihaćki" harambaša istog imena, ali o njemu pisani izvori šute. Upravo ta magla između mita i činjenice daje ovoj priči dodatnu snagu – ona nije suhoparna hronika, već živo sjećanje naroda koje je historijske figure prilagodilo vlastitim vrijednostima.

Izdaja i krvavi epilog

Priča se, međutim, ne završava sretno. Dok je harambaša pokazao razumjevanje, njegova dva saborca nisu. U njihovim očima, Stojanov čin bio je slabost. Plijen je plijen, a neprijatelj je neprijatelj. Prekršivši zapovijed i neizgovoreni kod časti, kreću u potjeru.

Sustigli su zaljubljeni par i zatražili da im se djevojka preda. Kada je mladić to odbio, zapucali su. Smrtno su ranili i njega i nju. Ali krajiška zemlja ne trpi kukavičluk. Mladić, iako na samrti, okreće se i, kako predaja kaže, "onako ranjen... obojicu ih posiječe". Tek tada, izvršivši posljednji čin odbrane svoje ljubavi i časti, pada pored svoje drage.

Ubrzo su oboje izdahnuli. Tu, na mjestu gdje su pali, mještani su ih i sahranili, jedno pored drugog. Njihovi grobovi, obilježeni nišanima, postali su tihi spomenik.

Najtužniji dio ove priče nije njena krvava završnica, već njen moderni epilog. Pop Kovačević piše da su nišani donedavno postojali, ali su "uklonjeni nemarom pojedinaca". Da su ostali, možda bi se sa njih mogla pročitati imena dvoje mladih i saznati kojem su rodu pripadali. Ovako, ostala je samo priča.

Nestanak njihovih nadgrobnih spomenika simbol je šireg problema – našeg odnosa prema vlastitoj prošlosti. Ukloniti nišan znači izbrisati posljednji materijalni dokaz nečijeg postojanja. To je pobjeda zaborava nad sjećanjem.

Na mjestu njihove pogibije, kaže zapis, nekada su gorjele svijeće. Palili su ih, vjerovatno, i pravoslavci i muslimani, prepoznavajući u toj tragediji univerzalnu priču o ljubavi koja je jača od mržnje i smrti. Ta svjetlost se ugasila, baš kao što su i nišani nestali.

Priča iz Ribićkog polja ostaje kao opomena. Nije to samo romantična legenda. Ona je fragment surovog života na granici, svjedočanstvo o kompleksnim ljudskim odnosima u kojima je jedan hajdučki vođa mogao pokazati više milosti od svojih podređenih, a ljubav dvoje mladih nadjačati i strah od smrti. Ona je, iznad svega, podsjetnik da ispod slojeva historije i politike leže stvarne ljudske sudbine.

Njihovo svjetlo, kako se nadao i hroničar na kraju svog zapisa, treba da gori u srcima onih koji danas započinju zajednički život, kao podsjetnik da je za pravu ljubav potrebno junačko srce.