Navukao sam vreću za spavanje na glavu ne bi li ukrao barem još nekoliko minuta dragocjenog odmora. Čujem smijeh i osjećam drmusanje. Provirujem, vidim Samira, Miralema i Nermina. “Idemo, momak”, viknuše, “kahva je gotova, hladi se.”

Cijelu noć bili smo na liniji osiguravajući izviđače koji su ušli u neprijateljsku teritoriju. U cilju priprema ofanzive na presijecanju koridora već drugi put smo boravili na ovom dijelu posavskog ratišta. U Zovik smo došli oko pet sati ujutro.

Razgledao sam oko sebe. Kutija s mojim cigaretama postala je plijen ranoraniocima. Vidim, odoka, da nije ostalo više od tri cigarete. “Mi smo se poslužili, jer nismo dobili sljedovanje”, dobacuje Nermin. Vukao je dim za dimom kao da se takmičio s drugima ko će prije ispušiti.

Lijeno sam splaznuo s kreveta i navukao čizme. Tamo, preko hodnika, bilo je kupatilo. Odvrnuo sam slavinu i voda je, začudo, potekla. Bilo je tako lijepo i osvježavajuće umivati se nakon tri dana.

Vratio sam se, uzeo šolju s kahvom i izašao na sunčan septembarski dan. Za mnom je izašao Safet. Sjeo sam na neki stari sto pored zida. Zrak je mirisao na jabuke i kruške. Sve je mirisalo na jesen, na onu idiličnu posavsku jesen.

Razgovarali smo kad se iza nas pojavio Nermin. Nešto je rekao, ali ga mi nismo čuli. U istom momentu pogledali smo jedni u druge. Huka i prodoran zvuk koji su dolazili iz zraka značili su samo jedno: Avion! Ostali smo još nekoliko trenutaka promatrajući nebo ne bismo li vidjeli odakle dolazi. Buka je postajala sve glasnija i mi utrčasmo u hodnik. Safet poviknu svima da se zalegne, da stiže neprijateljska avijacija.

Pokušao sam doći do sobe na dnu hodnika kad nas je zaglušio zvuk aviona. Stopio se sa snažnom detonacijom koja je zaljuljala kompletnu kuću. A onda je uslijedila druga detonacija, još gromoglasnija.

Komadi cigli i raznog drugog materijala ulijetali su kroz prozore. Osjetio sam jak udarac u glavu i još jači bol u ruci. Nekoliko sekundi je prošlo, činilo se kao da se sve oko nas utišalo. Skočismo s patosa i izletjesmo napolje.

Od dima i prašine ništa se nije vidjelo. Ruka me je jako boljela. Bio sam ranjen. Ništa opasno, malo u ruku.

Odmah sam se vratio pred komandu. Preko ceste više nije bilo onih dviju kuće u kojima smo prošlu noć konačili. Krmača je napravila ogroman krater između njih. Narod unezvijeren, izgubljen, trči na sve strane. Neki potpuno pogubljeni idu čas tamo – čas ovamo. Na licima su im vidljivi strah i šok nakon napada avijacije. U dekama i čaršafima iznose mrtve na cestu.

Nailazim na mrtvu bebu s velikom ranom na prsima. Njena bijela pidžamica gotovo je sva natopljena krvlju. Siguran sam da nije imala više od godinu. Pored nje mrtva žena, u modricama i velikim ranama po cijelom tijelu. Borila se, znam. Nikada majka nije takva ratnica kao kad je njeno dijete u opasnosti. Ali nije ga mogla spasiti. Predaleko je za njih bilo sklonište u momentu kad je avion ispustio smrtonosni tovar.

Preko ceste prelazi Miralem noseći u naručju djevojčicu od sedam godina. Prepoznah po uvojcima da je to ona ista djevojčica s kojom se jutros igrao. Spustio ju je na zemlju. Na sebi je imala plavu suknjicu po kojoj su bili gusto iscrtani veliki bijeli cvjetovi kamilice. Spustivši je, uhvatio se za glavu i zaplakao. Jecao je poput malog djeteta.

A onda je ustao i obrisao suze. Ja nisam mogao odvojiti pogled sa smeđih uvojaka djevojčicine kose uprljanih krvlju i prašinom. Miralem mi je prišao i protresao me za ramena. “Gdje je sad tvoj Bog, gdje je”, vikao je kao u nekom transu, “gdje je pitam te, svako malo se na njega pozivaš, jesmo li ovo zaslužili od njega?!”

Gledao sam pogubljeno u njegove oči pune suza. “Heeej, neka te”, viknu Safet utovarajući ranjenika u auto, “neka te, Miraleme, pusti ga!”

Miralem nije obraćao pažnju na Safetove riječi. “Reci mi”, viknu sad još jače, “jesmo li ovo zaslužili od Boga, jesmo li kao narod mi ovo zaslužili? Zar ne rekoše da je svemoguć? Da imamo sudbinu? Opasno je zao ako nam je sve ovo svjesno dao! Hajde, uredu meni, nama – možda samo nečim i zgriješili, nekoga povrijedili – ali šta je s onom bebom!? Šta je s ovom curicom?”

Otrgnuo sam se od njega i prešao preko ceste. Dim i prašina još su bili u zraku. Stao sam i okrenuo se natrag. Miralem je i dalje čučao pored djevojčice, čije je tijelo bilo položeno na travi.

Sanitet je prošao otvorenih vrata. Iz vozila je visila ruka. Mahnem, vozač stade. Pomogao sam bolničaru da okrene ranjenika. Unutra je bilo sigurno šest muškaraca. S njima i dvije stare nane zamotanih glava.

Nastavljam cestom. Pored kuhinje iznijeli su još dva mrtva vojnika. Dolje, niz cestu, vreva i galama bili su glasniji nego maloprije. Ljudi su bili u strahu da ko nije ostao ispod ruševina. Svako je dozivao nekoga svoga imenom, ponavljajući to uzastopno, gotovo do gubitka daha.

Gore, preko puta kuhinje, žena je trčala sad na jednu – sad na drugu stranu ceste. Vrteći se ukrug, neprestano je izgovarala muško ime. Odjednom se ispod kuće pojavio dječačić vičući: “Evo me, evo me, tu sam, mama!” Žena je jecajući pretrčala preko ceste u susjednu avliju. Uzela je dječaka u zagrljaj i stisnula ga uz sebe plačući.

Naišao je naš Pinzgauer i Mirza me zovnu da uđem. Pokazah mu rukom gdje se nalaze naši momci i gdje treba skrenuti.

Narod se već bio razišao, došlo je još nekoliko armijskih vozila. Izašli smo i prešli na drugu stranu, ondje gdje su bile porušene i oštećene kuće. Tek sada su se mogle vidjeti pune razmjere razaranja. Krater pored ceste, koji je napravila avionska bomba, bio je toliki da je u njega sigurno mogao stati kamion. Svuda okolo ostali su razbacani komadi građevinskog materijala i greda.

Sjeli smo na neke daske. I Mirza je došao i sjeo pored nas. Gledao sam u ovaj prizor kao da sam u snu, kao da još nisam bio svjestan svega onoga što se ovdje dogodilo.

Preko puta nas sjedio je Miralem. Ruke su mu bile potpuno krvave. Gledao je tupo u nas. Ništa nije govorio. Ma koliko sam želio skrenuti svoj pogled s njega, nisam to uspijevao. Osjećao sam u Miralemovim očima svu težinu boli i nemoći. Ne samo osjećao, to se i vidjelo u njegovim očima.