Ima li naroda na planeti da više od Bošnjaka vjeruje jednoj kleveti među sto dokaza i istina. Je li bilo osvete nad Srbima od izbjeglih Bošnjaka kojima su familije desetkovane u brutalnim zločinima, a koji su se u očaju slijevali u bosanske čaršije? Nije, hvala Bogu. Nakon više od 600 do temelja srušenih džamija, je li neko bacio kamen na pravoslavne i katoličke bogomolje? Nije, hvala Bogu. Ali smo mi granatirali sami sebe po gradovima, stalna je srpska verzija. Tako smo "svoje ubijali" po Markalama, Miskinovoj, po Dobrinji, u Tuzli na Kapiji... Od milion i po granata koje su ispaljene na Sarajevo, "naše" su samo one koje su ubile više od desetinu ljudi.

Sve komandante, koji su poginuli od Zaima Imamovića do Izeta Nanića, po bošnjačkim ludama ubila je Armija RBiH.

Tradicionalno, uoči svake dženaze u Potočarima, šire se priče o razmjeni Srebrenice i Žepe za Vogošću i Ilijaš ili kako kažu "prodaji". Tako je bilo i ove godine. Odmah nakon dženaze zaredale su laži i izmišljotine oko Srebrenice. To što takve laži ponižavaju žrtve i vrijeđaju preživjele, ponižavaju presude međunarodnog pravosuđa i odluke parlamenata brojnih država i UN-a kojim se obilježava Dan genocida 11. jula, to bošnjačke lude ne zabrinjava.

Pogledajmo šta je istina?

Postoje stotine dokaza o pokušajima političara iz najmoćnijih država svijeta da se Srebrenica, Žepa i Goražde razmijene za teritorije oko Sarajeva, zločinima entnički očišćene od Karadžićevih Srba.      

U uvodu šokantne knjige Florence Hartmann "Krv realpolitike" slavni novinar Ed Vulliamy piše da su "Britanija i SAD znale šest nedjelja prije masakra da će enklave pasti, ali da su odlučili da ih žrtvuju u svojim pokušajima da dođu do mirovnog rješenja".  

Srbi su izdali nekoliko vojnopolitičkih direktiva, pa i Direktivu 7, od 8. marta 1995. kojom se naređivalo "trajno uklanjanje" bosanskih muslimana iz sigurnih zona. Pred Skupštinom bosanskih Srba Mladić je izjavio: "Jedino što me zanima je da Muslimani potpuno nestanu."

Karadžić je dodao da će biti "krvi do koljena".

Nekih šest nedjelja prije pada Srebrenice američki diplomata Robert Frasure je izvjestio Washington da Milošević neće prihvatiti mirovnu mapu ako se sigurne zone ne ustupe Srbima.

"Njegov šef, Antony Lake, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost preferirao je revidiranu mapu kojom se Srebrenica ustupa Srbima, a iz Direktorata Bijele kuće pozvali su da se UN-ove trupe 'izvuku iz ranjivih pozicija' - tačnije sigurnosnih zona" napisao je Ed Vulliamy.

S time su se Francuska i Britanija složile. U velikom broju diplomatskih depeša govorit će se da su enklave Srebrenica, Žepa i Goražde neodržive. Prvi pritisci na bošnjačke lidere da razmjene izolirane enklave počinju gotovo dvije godine prije, u augustu 1993. godine. Na britanskom nosaču aviona Invicibl se pregovaralo o mirovnom planu Owena i Stoltenberga. Ta dva mirovna pregovarača su tada otvoreno tražili da Bošnjaci ozbiljno razmotre srpske prijedloge o zamjeni Srebrenice i Žepe za srpske teritorije osvojene oko Sarajeva.

Mirovni posrednik David Owen je, prema njegovim memoarima "Balkanska odiseja", uredniku New York Timesa rekao o razmjeni teritorija: "Mi smo , manje-više, došli do dogovora, ali imamo jedan problem. Ne možemo pridobiti Muslimane". S kojim se političarima Owen dogovorio o razmjeni teritorija? I zašto Owen nije mogao dobiti uz sebe "izdajnike" Srebrenice olične u legalnoj Vladi RBiH. Zašto?

Charles Redman, prvi američki predstavnik u Kontakt grupi je "priznao da SAD nisu mogle da otvoreno predlože predaju Srebrenice, Žepe i Goražda Srbima".

Hrvoje Šarinić je u svojoj knjizi "Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem" otkrio da su "Amerikanci krajem 1994. tražili od hrvatskih lidera da nagovore Bošnjake da se nagode oko razmjene teritorija. Ali bošnjački čelnici ("izdajnici", op.a.) nisu popustili", napisao je Šarinić.

Evropske ključne politike naklonjene Srbima dale su zeleno svjetlo Robertu Frasureu za zaključenje "bilo kakvog sporazuma", kako bi mirovne snage UN-a što prije bile izvučene iz bosanskog blata, piše Florence Hartmann.  

Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva je o ovim stalnim pritiscima i zahtjevima najmoćnijih sila obavijestio 28. septembra 1993. predstavnike Srebrenice u Holiday Innu, u Sarajevu. Delegacija Srebrenice je odbacila ideju zamjene Srebrenice za teritoriju oko Sarajeva. Mnogo kasnije će u nekoliko navrata jedan od prisutnih, danas rahmetlija, a godinama poslije će ga javno citirati, ponavljati tvrdeći da im je Izetbegović tada rekao da se dogovorio sa Clintonom da Srbi ubiju 5 hiljada Bošnjaka i da će SAD intervenirati. Može li iko zdravog razuma zamisliti da se dva predsjednika država dogovaraju o "najmanje pet hiljada ubijenih". To je više nego bolesno.  

Nakon tog sastanka Izetbegović je to sudbinsko pitanje prebacio na Parlament BiH, koji se usprotivio nagodbi, s obrazloženjem da ona nagrađuje etničko čišćenje.

Već 8. marta 1995. u hotelu Panorama u Vlasenici osuđeni ratni zločinac Mladić obavještava komandanta mirovnih snaga za bivšu Jugosalviju generala Bernarda Janviera da će sudbina enklava biti riješena vojnim putem. Niko iz međunarodne zajednice i ne spominje da su enklave već demilitarizirane i temeljito razoružane.

U UN-u, u New Yorku se raspravlja da se pokuša ojačati zaštita srebreničkog džepa uz pomoć danskih trupa i njihovih tenkova stacioniranih u Tuzli. Danska i holandska vlada su to rješenje podržale. Ali, 2. aprila 1995., na sastanku Kofija Anana i Madeleine Albright, američke ambasadorice pri UN-u, SAD odbija takav prijedlog. Razlog je prebacivanje tenkova helikopterski, što može samo SAD, a bila bi neophodna i zračna podrška NATO-a. SAD, Velika Britanija i Francuska radije odlučuju da nastave pritiskati bošnjačke vođe da razmijene izolovane enklave.

Madeleine Albright se žestoko usprotivila prijedlogu generala Janviera o preseljenju trupa UN-a iz enklava u sigurniji dio BiH. Janvierov prijedlog o pregrupisanju snaga UN-a je podržao Bitros Butros Gali, čovjek koji je doprinio genocidu koliko i njegov izaslanik Yashushi Akashi.

Japanski diplomata je tog proljeća obavijestio generala Janviera: "Trupe moraju izbjegavati bilo kakvu akciju koja bi se mogla pretvoriti u sukob ili nove tenzije koje bi dovele do upotrebe zračnih snaga NATO-a".

Butros Gali je krajem maja 1995. oduzeo vojnom osoblju UN-a mogućnost da traže avioudare od NATO-a, čak i one ograničene na vojnu podršku,koju su do tada imali. Bio je to definitivno moralni i svaki drugi slom UN-a, koji je enklave prepustio na nemilost Ratku Mladiću.  

Sandy Vershbow, specijalni pomoćnik predsjednika Clintona za Bosnu i kasnije zamjenik generalnog sekretara NATO-a je u junu 1995. rekao: "Amerika treba ohrabriti Bosance da razmišljaju o kompaktnijim i koherentnijim teritorijalnim cjelinama".

On se kasnije i sjećao: "Već u junu 1995. budućnost Srebrenice činila se prilično sumornom. Mi mo već tada smatrali da bi bilo mudro da se barem (dvije) najmanje istočne enklave razmjene za druge teritorije". Zapad je sve činio da natjera Vladu RBiH da pristane na razmjenu teritorija. Ali, "izdajnici" nisu pristajali da prihvate rezultate etničkog čišćenja.  

Harisu Silajdžiću, tada premijeru RBiH, tokom njegove posjete Washingtonu 8. juna 1995. je rečeno: "Vrijeme je da se odreknete enklava, koje su ionako izgubljene, kako bi se Srbi primorali da uđu u pregovore". Muhamed Šaćirbegović, tadašnji MVP je u razgovoru sa Florence Hartmann rekao šokantnu istinu: "Prijetnja da oni (NATO, op. a.) enklave neće braniti ako mi ne prihvatimo da ih razmijenimo, implicitna prije nego eksplicitna, bila je ipak prijetnja".

U Washingtonu 8. juna 1995. Richard Holbrooke, zamjenik američkog državnog sekretara za evropska pitanja dobija od svog šefa Antony Lakea instrukciju da "digne ruke od Srebrenice, Žepe i Goražda".

Ali, vratimo se bošnjačkoj priči o "domaćoj izdaji Srebrenice". Izvještaji koji su od proljeća 1995. stizali državama članicama Vijeća sigurnosti UN-a upozoravali su na predstojeći napad Srba na zaštićenu i razoružanu zonu.  

Kao jedan od dokaza navodne izdaje, spominje se izvlačenje Nasera Orića iz enklave mjesec i po prije napada. Nakon genocida u Srebrenici, Orić je stalno progonjen od Srba i u četiri navrata mu je suđeno za navodne zločine i svaki put je oslobođen. Šta bi bilo da je ostao u razoružanoj enklavi, može se samo pretpostavljati.  

Srpski lobist Bob Đurđević je je tvrdio u dnevniku, koji je predat Tribunalu u Hagu i upotrijebljen kao dokaz protiv Radovana Karadžića, da mu je tokom boravka na Palama 13. jula 1995. Nikola Koljević tada ispričao:  "Njegov brat Svetozar primio je poziv da dođe u ambasadu Velike Britanije u Beogradu povodom nekog svečanog prijema. Britanski ambasador Ivor Roberts (čovjek bez zadrške odan Miloševiću), prišao je Svetozaru i prenio mu poruku da britanske vlasti “nemaju ništa protiv ako bi Srbi u istočnoj Bosni (Srebrenica, Žepa i Goražde) riješili svoje teritorijalne sporove na terenu."

Prema dnevniku Ratka Mladića, koji je bio dokaz u Hagu, general De La Presle, savjetnik francuske vlade za pitanja odbrane mu je rekao: "Od srpskih snaga se neće tražiti da se povuku sve dok se ne postigne sporazum između vas i Muslimana u vezi s razmjenom određenih teritorija i konačnog razgraničenja entiteta".

Richard Holbrooke je sugerirao holandskoj kraljici Beatrix, čiji su vojnici bili u Srebrenici pod zastavom UN-a, da bi "trebala ozbiljno razmotriti povlačenje holandskih trupa iz Srebrenice, jer će se nešto opipljivo desiti ondje", bilježi Florance Hartmann u svojoj knjizi 'Krv realpolitike' kroz svjedočenje jednog bivšeg holandskog ministra.

U Zvorniku su se 4. juna 1995. sastali Mladić i Janvier i dogovorili o moratoriju na udare NATO-a u zamjenu za oslobađanje talaca, zarobljenih vojnika UN-a, koje su Srbi vezali za bandere i ponižavajuće javno pokazivali na svjetskim televizijama.

To obećanje moratorija na NATO udare bilo je Srbima zeleno svjetlo koje su dale SAD, UK i Francuska i značilo je da su dobili odriješene ruke nad golorukim enklavama Srebrenice i Žepe. Tokom napada borci Srebrenice su od holandskih vojnika panično tražili da im vrate njihovo oružje koje im je konfiskovano 1993., ali su to ovi odbili. 

Nakon pada Srebrenice, britanska vlada se protivila ne samo akciji da se vrati Srebrenica, nego čak i odbrani Žepe i Goražda. Hartman napominje da je ova sramna činjenica napisana u jednoj diplomatskoj depeši američke ambasade u Londonu.

Ed Vulliamy je izdvojio činjenicu da je CIA posmatrala masakre uživo. Dokazi o smaknućima u Srebrenici su bili na fotografijama špijunskih satelita. Veći broj ljudi je prikazivan okružen vojnicima sa puškama, a kasnije fotografije ih pokazuju kako leže mrtvi u poljima. U srpskom paketu bilo je i Goražde. Jedini problem je bio što Armija RBiH u Goraždu nije bila razoružana, a to je bila potpuno različita situacija za Srbe od golorukih enklava Srebrenice i Žepe.

Sredinom augusta su se američki izaslanici dali na posao da prisile bosansku vladu da preda Goražde, posljednje utočište bošnjačkog naroda istočne Bosne. Richard Holbrooke je na aerodromu u Splitu 15. augusta ubjeđivao Muhameda Šaćirbeja da pristane na teritorijalnu razmjenu sa Srbima.

Šaćirbegović se sjećao da su sjedili u avionu State Departmenta i sat i po razgovarali. Po procjeni Šaćibegovića oko 75 minuta bilo je posvećeno napuštanju stanovništva Goražda. Nakon razgovora Šaćirbej je upozoren da ništa ne govori novinarima koji su čekali kraj ovog razgovora.

Swanee Hunt, američka ambasadorica u Austriji, "vršila je 14. augusta pritisak na Ejupa Ganića bosanskog potpredsjednika, koji se liječio u Beču od teške saobraćajne nesreće, da prihvati napuštanje Goražda". Ganić je odbacio ovaj prijedlog, tvrdeći da bi "odustajanje od Goražda predstavljalo moralni poraz za Bosnu", zabilježila je Florence Hartmannn. Stotine je ovakvih dokaza, ali jedan dio Bošnjaka ne vjeruje.  

Sljedeći nastavak tupavih tvrdnji bošnjačkih idiota o razmjeni Srebrenice i Žepe, te izdaji od Vlade BiH gledat ćemo i slušati do sljedećeg 11. jula, kad panjkaroši zakratko utihnu.