Počev od prve knjige „Ne reci nikom“ glavni junak Hadrovićevih pjesama uglavnom je on sam. Normalno, glavni subjekt, od knjige do knjige, mijenja imena, pseudonime, navike kao što se mijenjaju dekor i scena, odnosno uslovi pod kojima on ispituje i biva ispitivan, propituje i biva propitivan, ljubi i biva ponižen, jatakuje i biva izdan. Hadrović, dakle, pjeva o pjesniku. Jedini orden koji pjesnik može da nosi uz pjesmu zove se pobuna protiv svih i svega. Podsmijeh svijetu omiljen je motiv Hadrovićev, a podsmijeh sebi/pjesniku ljubavnička osveta pjesme koju pjesnik, iako je rugalačka molitva, ne izbjegava ni kada ga direktno izlaže samopreziranju i stropoštavanju pjesme u plakatski grč. Sudimo li po načinu na koji Hadrović plasira strah u livnicama svojih stihova, naslovi njegovih knjiga neće dekodirati njegovu poetiku niti će prije vremena aktivirati ispovjedne mine na kojima ona počiva.

 

Nad životom mojim

Oglasi se rog

Sudbine pjesnika

Što dariva mi Bog!

 

Između prvih stihova u knjizi „Iskopavanje vatre“: Vrijeme sam / Što ga dan obmanjuje / Noć iznova jača!/, i posljednjih u rečenoj knjizi: Mišljasmo: bolestan. Nesretan / Jer nerado je izlazio iz kuće / Te se pitamo – je li moguće / da on je toliki PJESNIK!/, koji su podsmijeh pjesničkoj sudbini, nanizani su životi i životne situacije koje pokazuju da ni podzemne republike nisu do kraja lišene čežnje za nebom koje se u azbučniku tradicionalne književnosti zove pjevanje iz stropa. Ono što je jednoj poetici polazište drugoj je to najudaljeniji cilj, ali i na Hadrovićevom primjeru može se pokazati da polazišta i cilj nisu dva pola pjevanja nego često jedna ta ista opasna mjesta pjevanja na čijim krivinama imaju podjednaku mogućnost da ne dođu do svog glasa ili da svoj jezik pregrizu i oni koji gomilaju strah i one koje strah gomila.

U najostvarenijim Hadrovićevim pjesmama glavna tema jeste Otac. Otac je mitski lik, ali taj stihom (i u stihu) i na sve ostale načine izdvojeni Otac – i sam pjesnik – umnogome može se doživjeti i kao pjesnikova samosvijest, ali i kao onaj pred kim se ništa niti krije niti može sakriti; pa već ako su naša zapažanja krenula u tom pravcu, zašto ne reći da su te ispovijesti Safeta Hadrovića mrtvom ocu, ustvari, brisani prostor njegove poezije?!

 

On često prije zore gazi niz njive

Kao kroz vrijeme, što mu čelom dubi

U njemu za trenutak slike ožive

Prošlost, a potom; sve se – sve se gubi

 

Duša mu se uvije kišom, kao guja

Kao cer, što na proplanku dubi

Otac; na sve spreman. Kao oluja

S jeseni se u nešto daleko izgubi

 

U neki svijet, on polako ide

Korača tako, pa stane. Kao da nešto vreba

Nigdje ništa. Sve prazno. A njega vide

Kako se pokisao vraća sa svoga pogreba!

(Očeve jeseni)

 

Nasuprot ocu, javlja se i motiv majke, koji je sasvim drukčije izliven. I dok je otac neprikosnoveni autoritet (Stranac sa ostrva) koji se promatra, prati, ali mu se ne približava, majka je ono najprisnije gnijezdo, čuvar doma i sklada u njemu.

 

Njen pogled

Niz polje odlutao

Konji ga na repovima rastrgli

 

Na njenom čelu pauk

Mrežu bora satkao

 

Sluh joj

Probadaju zvonjavom

Zvona večernja

 

Tuga joj

O ramenu okačila

Mrtvo lišće jesenje

 

Na zidu njen lik

Ona među zidovima čamuje.

(Portret majke)

 

Sandžački vječni usud – odlazak – zasebna je tema koju pjesnika permanentno opservira. Ljudima ovog tla kao da je srasla s duhom oštra, precizna, neokolišuća riječ. Biološka i mentalna patnja, bezdanica, sandžačka muka opstojanja i upornosti u tome očitavaju se u mnogim pjesmama Safeta Hadrovića Vrbičkog.

 

Pred pragom svakim bijesni psi reže

Bezglavo se – bez nade napušta kuća

Zlo onom koji ostaje. Zlo onima što bježe

Zlo onom ko se zatekne na pragu bespuća

 

Zlo onom ko svoje ruke okrvavi

Zlo onom ko ne pomisli na bolje sjutra

Zlo onom ko svetinju oskrnavi

Zlo i onom ko se otruje iznutra

 

Zlo onom ko se za prošlost veže

Ko u svemu vidi žedne osvete ruku

Zlo onom iz čijih očiju bijesni psi reže

Ko radost osjeća dok drugom zadaje muku

(Kob)

Pjesme Safeta Hadrovića posjeduju nešto od ritualnog poimanja poezije, a svojom grafičkom i ritmičkom strukturom govore o pjesnikovom insistiranju na simbolima koje smo već označili. I pored prilične komunikativnosti, ova poezija posjeduje i niz začuđujućih upita, obrta i smisaonih pomjeranja koja uočavamo tek onda kada postanemo svjesni njezine, u suštini, zatvorenosti u simboliku zavičajnih toponima, iskustava, mijena i oscilacija.

Možda upravo stoga nije naodmet citirati Tomislava Marijana Bilosnića, koji u povodu njegovih pjesama konstatira: „Izvor života nije iz knjiga, izvor su života sva ona prirodna mjesta koje knjiga pokušava protumačiti. Stvaranje nije proučavanje onog što su drugi već napravili, već uočavanje onog što se samo po sebi rađa, što se iz sebe obnavlja, što se realizira bez ikakvih prethodnih priprema i planova. Najpotpunije se živi u trenucima kad se ljudsko blaženstvo izjednači s blaženstvom leta ptice, s mravljom besmrtnošću, s leptirskom preobrazbom, kad se umjetnički govor može početi od nule, kad se podsvijest živo zainteresira za izvore koji karakteriziraju prirodu čovjeka. Tad čovjek ne sumnja u svoju degeneraciju, u katastrofalni kraj Civilizacije, već slijedi svoj praiskonski govor, svijet u kojem bezbolno može postojati i postojano promatrati kroz svoje vječno djetinjstvo. Svijet se ne iscrpljuje u napisanom, već u neiskazanom.“

Povodi Hadrovićevog poetskog oglašavanja, nijanse i pukotine rezultat su kako toka samog života, tako i elementa tzv. opitne kataklizme započete devedesetih godina prošlog stoljeća, a koja na ovaj ili onaj način još uvijek traje. Dakle, elementarna ugroženost bića, naroda, identiteta, jezika, ponavljanje i proširenje matrica kojima se zlo manifestira primoravaju pjesnika da misaono i kritički preispituje sva ta stanja i uspoređuje ih sa zagonetkama i tajnama kosmičkim i univerzalnim. Upravo zato mi se čini bitnim citirati zapažanje podgoričkog kritičara Božidara Proročića, koji o Hadroviću piše: „Riječ je o autoru koji se snagom nespornih naučnih argumenata i činjenica suprotstavio često ukorijenjenoj hegemonijskoj koncepciji negiranja bošnjačke nacionalne samobitnosti i hrabro stao u red onih velikana svoga naroda u odbrani temeljnih vrijednosti bošnjačkog identiteta svojim knjigama, diskusijama, ogledima, osvrtima, polemičkim tekstovima i studijama, postavljajući temelje kritičkog proučavanja bošnjačke književnosti, jezika i kulture.“

 

Neka se Presvijetlo lice Tvoje

Obazre na ovu oskudnu zemlju

Znojem i krvlju robova Tvojih

Pokapanu!

 

I neka preblaga ruka tvoja

Daruje milost

Narodu ovom napaćenom

 

Ne daj da gradonosni oblaci

Zasiju svoje zlokobno sjeme

Nedaj Premudri!

 

Usliši molitvu roba tvog

Pokornog

Usliši Milostivi!

(Molitva za Sandžak)

Ako se prihvati misao da je svaka knjiga ozbiljnog pisca lična, onda se poetika Safeta Hadrovića Vrbičkog prihvata kao ispovijest čovjeka kome je dato da kroz sve mijene kraja dvadesetog i prve polovice dvadesetprvog stoljeća odživi najpotresnije i najsudbonosnije dane koje nije birao, ali u koje je uranjao i živio ih dostojanstveno kako je i jedino moguće svakom onom ko drži do morala i pravdoljublja.