Fasciniran Bosnom i Hercegovinom, njezinom kulturom i posebno njenom muzikom, Risto Pekka Pennanen, profesor Univerziteta u Helsinkiju, autor je niza radova, istraživanja i studije u čijem je središtu sevdalinka. Pennanen istražuje osmanske turske pjesme, a posebno bosanskohercegovačke sevdalinke, a u studiji koju prenosimo uz neznatna skraćenja istražuje kako zapadne ideje nisu samo promovirale “zapadnjački stil za dominaciju, rekonstrukciju i vlast nad Orijentom”, također su doprinijeli postupnom procesu reinterpretacije starog orijentalističkog poimanja sevdalinke kao orijentalne, pasivne i melanholične muzike kod Bošnjaka. Ovaj proces, tvrdi Pennanen, bio je dio bošnjačke težnje za etničkom, nacionalnom i jezičnom zajednicom s evropskim južnoslavenskim identitetom.

Zapadnjački prikazi orijentalne muzike obično su se usredotočili na melanholiju u smislu emocija i raspoloženja: melanholični prizvuk Istoka bio je uobičajen pojam u muzičkoj nauci sve do Prvog svjetskog rata, a u putopisima do Drugog svjetskog rata svjetskog rata pa i kasnije. Putopisi su često opisivali i generalizirali istočnjačku muziku, kao u sljedećem britanskom primjeru iz 1909. godine: Izvorna turska muzika, mora se priznati, još je vrlo primitivnog karaktera. Zvuci su općenito ili divlji i žalosni, ili sentimentalni i melanholični, predstavljaju malo raznolikosti i – što je zajedničko s narodnom muzikom južne Evrope – općenito su uvijek u molu (Garnett).

Modernom, prosvijećenom zapadnom čitatelju takav bi izraz mogao biti čudan. Zapravo, iz etnomuzikološke perspektive postoji logično objašnjenje iza zapadnjačkih etnocentričnih interpretacija osmanske i arapske muzike kao tužne. Prvo, melodije klasične i urbane muzike temelje se na desecima modalnih sistema zvanih makamlar (makam) ili maqāmat (maqām), koji imaju posebna pravila melodijskog stvaranja.

Zbog razlika u muzičkom razmišljanju, osoba inkulturirana u zapadnoj klasičnoj muzici ne može lahko razumjeti eleganciju i složenost ovih modalnih sistema. Drugo, nedostatak akordske harmonije, posebno funkcionalne harmonije, ostavlja zapadnog slušatelja bez jasnih muzičkih referentnih tačaka. Treće, spori ritmički načini osmanske i arapske klasične muzike mogli bi zvučati tužno i monotono strancu, a tečni ritam lahko podliježe tužnim asocijacijama.

Takve kvalitete bile su prisutne i u grčkoj muzici rebetike i laike 1950-ih, a posebno 1960-ih. Ekspresivan stil pjevanja i turobni, samoubilački tekstovi u kombinaciji s molskim tonalitetima stvorili su izrazito depresivnu atmosferu u pjesmama. Nije ni čudo da je sredinom 1960-ih zapadnjački obrazovani predsjedavajući prve Panhelenske psihijatrijske konferencije izjavio da su melankolične pjesme buzukija odgovorne za povećanje mentalnih poremećaja u Grčkoj (Gauntlett).

U suprotnosti sa starom evropskom koncepcijom muzike kao univerzalnog jezika, različiti muzikološki i muzičko-psihološki eksperimenti na arapskim i osmanskim (ili turskim) modusima pokazali su da zapadni slušatelji ne tumače uvijek emocionalni sadržaj maqāmat i makamlar na isti način kao domaći slušatelji.

NIŠTA BEZ MELANHOLIJE

Sevdalinke su bosanske pjesme koje se obično vezuju za Bošnjake, iako su pjesme bile popularne i među drugim etnoreligijskim grupama Bosne i bivše Jugoslavije. Tekstovi se često tiču historijskih događaja, raznih gradova u Bosni i bilo gdje drugo na Balkanu, te bošnjačkih uglednika. Najčešće teme su, međutim, neuzvraćena ljubav i ljubavne čežnje, odnosno sevdah, po kojem je žanr i dobio ime.

Naime, turska riječ sevda arapskog je porijekla i ima nekoliko značenja, a glavno u ovom kontekstu je ljubav, strast, intenzivna čežnja, melanholija, slezena i crna žuč. Veza između ljubavi, melanholije, slezene i crne žuči seže još u antičko doba. Ugledni grčki liječnik Galen iz Pergama (129–200) uveo je pojam četiri osnovna temperamenta naslanjajući se na teoriju o četiri elementa od kojih je sastavljen svijet. Ti elementi su zemlja, zrak, voda i vatra, a po Galenu njima odgovaraju četiri tjelesna soka (krv, žuta žuč, flegma i crna žuč) pa karakter osobe ovisi o proporciji ovih tekućina, ali i njegovo zdravlje. U skladu s tim, temperamenti su bili sangviničnog ili lakoumnog tipa, flegmatičnog ili tromog tipa, koleričnog ili gorljivog tipa i melanholičnog ili depresivnog tipa.

Tako, po logici sevdaha, melanholija proizlazi iz ljubavnih čežnji, a povezana je i s crnom žuči. Ipak, nisu sve pjesme koje Bosanci danas smatraju sevdalinkama jednoznačno melanholične. Vlado Milošević (1901–1990), poznat po svojim istraživanjima bosanskohercegovačke narodne muzike, pripisuje sljedeće muzičke karakteristike melodijama sevdalinki: interval pojačane sekunde, miksolidijske, durske i harmonijske molske ljestvice s finalom na drugi dekret, kromatsko izmjenjivanje, melizme i duge fraze širokog melodijskog raspona.

Melanholičnost napjeva sevdalinki Milošević pripisuje pojačanoj sekundi koja “neobičnom snagom pogađa uho slušatelja, plijeni pažnju i prodire kroz svijest”. Taj interval smatra povezujućim sredstvom među pjesmama sličnog muzikenog sadržaja u levantinskom Kulturkreisu: karakterizira melodijski napredak i daje pjevanju istočnjački ton. Milošević je jasno prihvatio ideju proširene sekunde kao muzičkog simbola Orijenta. Zanimljivo, Milošević se poziva i na Kulturkreis teoriju njemačke difuzionističke škole.

MALO TUGA, MALO DERT, A MALO I ĆEIF

Suprotno uvriježenoj pretpostavci, sevdah nije jedini sentiment vezan uz bosanskohercegovačku muziku. Ostale turske riječi koje opisuju depresivne emocije uključuju karasevdah (tj. crni, vrlo jak sevdah) i dert (tuga, žalost), a slavenski ekvivalent potonjem je tuga. No, sevdalinka je vezana i za druga emotivna stanja, ponajprije ćeif (tur. keyif, arap. kayf), što znači dobro raspoloženje, uživanje, želju, poriv i stanje blagog pijanstva. Ćeif je bila jedna od zanimljivosti koje je austrijski oficir, putnik i pisac Armand Freiherr von Schweiger-Lerchenfeld (1846–1910) opisao u svojoj knjizi Bosna: zemlja i njeni stanovnici (Bosnien, das Land und seine Bewohner).

Prvo izdanje knjige objavljeno je 1878. godine, dok je druga verzija izašla godinu poslije, odnosno nakon što je Austro-Ugarska okupirala Bosnu prema sporazumu Berlinskog kongresa. Schweiger-Lerchenfeldov prikaz ćeifa je jasan: Glavni obroci uvijek se odvijaju navečer, naime u ono doba dana kada još nije prekasno, barem tokom toplog godišnjeg doba, da se napravi izlet do povoljne tačke gdje se pravi musliman potpuno posvećuje kontemplaciji i besposličarenju.

Istočnjaci cijene ovo stanje kefa – doslovno dobrog raspoloženja – ili stanje bez ikakvog razmišljanja; želja za dokonošću i distanciranošću, duhovna inertnost. U izvođenju kefa svi su muslimani identični: živahni Arapin, neužurbani Turčin, nemirni Kurd, svadljivi Čerkez, ustajali Tatarin, nasilni Albanac i vlastoljubivi Bošnjak (Schweiger-Lerchenfeld).

Njegove riječi ostavljaju dojam da su svi muslimanski narodi Drugi i da im gotovo nedostaju pozitivne kvalitete: islamske kulture – pasivne i nekreativne – negacija su zapadne kulture. Zapanjujuće, Edward Said navodi tipične termine orijentalističkog diskursa na sljedeći način: “Orijentalac je iracionalan, pokvaren, djetinjast, ‘drugačiji’; stoga je Evropljanin racionalan, čestit, zreo, ‘normalan’.” Takvi stavovi prevladavaju u putopisnoj književnosti osobito iz razdoblja prije Drugoga svjetskog rata. Schweiger-Lerchenfeld, međutim, povezuje ćeif isključivo s kontemplacijom i muslimanima.

Prema rječniku Merriam-Webster, porijeklo riječi kef je arapski kayf, što znači “zadovoljstvo, stanje snenog mira i materijal za pušenje (kao marihuana) koji proizvodi kef”. Naizgled, Schweiger-Lerchenfeld poznavao je samo arapsku nemuzičku upotrebu te riječi, odražavajući tako navodni odnos Orijenta sa životom lagodnosti i dokolice. Tačnije, bez obzira na vjeru, keyif je dio balkanske i bliskoistočne kulture, a ima i muzičke konotacije. Na Balkanu, naprimjer, bugarska riječ kef i grčka riječ kefi opisuju slične osjećaje radosti i slavlja koje muzika može potaknuti.

RAZLČITA RAZUMIJEVANJA SEVDALINKE

Predstave o sevdalinci i Bošnjacima znatno variraju u naučnim tekstovima. Hrvatski istraživač narodne muzike, pedagog i muzički novinar Franjo Ksaver Kuhač (1834–1911) bio je jedan od prvih južnoslavenskih naučnika koji je istraživao orijentalni utjecaj na bosansku i drugu narodnu muziku balkanskih Slavena. U svojoj studiji o turskom elementu u narodnoj muzici Hrvata, Srba i Bugara iz 1898. godine sažima neke od glavnih tačaka evolucionističkog razmišljanja 19. stoljeća, ali donosi i svoje kulturne nacionalističke ideje.

Zanimljivo, prema Kuhaču, Arapi i Turci u početku nisu koristili amblematičnu orijentalnu pojačanu sekundu koja potječe iz slavenske molske ljestvice (tj. harmonijskog mola) i južnoslavenskih melodija: Turci i muslimanski Slaveni usvojili su interval jer odražava ljubavne čežnje i izraze istočnjačke melanholije. Kuhač se uglavnom ograničava na ponavljanje uobičajene muzičke klasifikacije orijentalnih naroda prema četiri glavna temperamenta. Posljedično, brzi niz nota u svakoj ritmičkoj formaciji otkriva koleričan temperament Arapa. Turci su, s druge strane, melanholičniji: Turčin je sanjar, ležeran i nemaran, dok je Slaven sangviničan. Osnovni karakter muslimanskih Slavena ostaje isti iako su usvojili orijentalnu melanholiju Turaka.

Druga znatno detaljnija, ali uglavnom zanemarena studija o bosanskohercegovačkoj muzici je doktorska disertacija Branimira Marijića (Vrdi, Hercegovina 1896 – Zurich 1974). Obično poznat kao Branko Marić, bio je bosanski franjevac i muzikolog koji se specijalizirao za narodnu muziku rodne Hercegovine. Počevši od 1920-ih bavi se istraživanjem bosanskohercegovačke muzičke tradicije i objavljivanjem stručnih članaka o njoj, da bi konačno završio doktorsku disertaciju u Beču 1936. godine pod mentorstvom Roberta Lacha. Pod naslovom Narodna muzika Bosne i Hercegovine (Volksmusik Bosniens und der Hercegovina) ispituje glavne folklorne muzikene tradicije dviju pokrajina, s posebnim naglaskom na ruralne tradicije.

Najzanimljiviji i najviše iznenađujući stavovi koje je Marijić iznio u svojoj disertaciji tiču se orijentalnog melizmatičnog stila pjevanja bez metra, za koji smatra da je tipičan za balkanske turske melodije i tursko-tatarsku muziku, kao i za bosansku sevdalinku. Melizmatična melodija sastoji se od kitnjastih grupa nota koje se nazivaju melizme, od kojih se svaka pjeva na jednom slogu. Prema Marijiću, slobodni metar, često nazivan tečnim ritmom, razlikuje orijentalni od druga dva melizmatična stila lokalnog i zapadnog porijekla.

Kulturološki kontekst orijentalnog stila opisuje na sljedeći način: Na našim prostorima – moglo bi se slobodno reći – orijentalni melizmatični stil vezuje se isključivo uz erotiku. Izražavanje erotske emocionalnosti u pjesmi kod Orijentalaca potpuno je drukčije psihološke pozadine nego na kršćanskom Zapadu. Ljudi zapadne kulture teže spontanom izražavanju u svojim pjesmama na idealnoj razini koliko god je to moguće. Ljubav nije misterija u zapadnom svijetu: ona mora biti savršeno jasna i transparentna. Zapadnjaci više uživaju u objašnjenju misterija nego u samom misteriju.

Nasuprot tome, kod muslimana se svaka emotivnost – osobito erotske prirode – temelji na određenim stoljetnim načinima života koji su zapadnjaku neshvatljivi. Oni su, međutim, toliko duboko ukorijenjeni da više ne služe ljudima, nego ljudi služe njima, i upravo tu leži emocionalna dubina misterije. Posebna individualnost, a posebno nevjerojatno duboki intenzitet erotske emocije kod muslimana uvjetovani su ne samo tjelesnim idealom njihove vjere, tj. osnovnim idejama, nego i svjesnim, stoljetnim psihološkim obrazovanjem koje je reguliralo i najsuptilnije nijanse svake emocije.

Muškarac musliman ne može kontrolirati svoje erotske emocije jer mu vjera ništa ne propisuje, a ni on sam nema osjećaj propisanosti. Njegove emocije ne traže jedno sredstvo očitovanja: naprotiv, njegov je ideal ponuditi sebe. Ovaj “ethos enthustiacon” musliman uzima samo na primitivnoj razini. Dok je pjevanje simbol – doduše emotivan – za zapadnjaka ono je ipak simbol izražavanja čežnje, boli, plača i nade, za muslimana sama pjesma predstavlja čežnju, bol, plač i nadu.

APSOLUTNA ORIGINALNOST I AUTENTIČNOST

Stavovi Bošnjaka o sevdalinci kao obliku istočnjačke muzike i značaju njezinih emotivnih sadržaja uglavnom su u suprotnosti sa stavovima onih van Bosne. Uzmimo, naprimjer, bošnjačkog pjevača Hasana Kadragića, koji je ostao gotovo nepoznata ličnost u historiji bosanskohercegovačke muzike.

Objavio je dva izdanja popularnog eseja o sevdalinci početkom tridesetih godina u Sarajevu i Zagrebu, “Umjetnička vrijednost bosanskohercegovačke sevdalinke” (1933) i “O bosanskohercegovačkoj sevdalinki” (bez datuma). Novac zarađen od njih želio je iskoristiti za finansiranje studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Kao pobornik sevdalinke, Kadragić je opisuje kao “proizvod slavenske izrazite osjetljivosti i snažnog orijentalnog erotskog raspoloženja”. Vrlo slično poimanje sevdalinke kao spoja orijentalne strasti i slavenske osjetljivosti kasnije je usvojeno i u bošnjačkim književnim istraživanjima (Rizvić).

Nakon što je postavio okvir, Kadragić dalje ocrtava položaj sevdalinke u kontekstu bošnjačkog kulturnog nacionalizma: “Ona [sevdalinka] istovremeno izražava i ponos slavenske duše koja je stoljećima bila predmet ratova i invazija. Duša je ipak ostala netaknuta i jaka, usvajajući samo strane elemente koji su odgovarali njenoj prirodi i istodobno mijenjajući one koji nisu. Slavenska melanholija zahtijeva istočnjačku erotiku, a to je dvoje u sevdalinci povezano. Zahvaljujući sevdalinci, mi bosanskohercegovački muslimani ostali smo Slaveni.

Iako mješavina mnogih elemenata, kao što je gore navedeno, ona je apsolutno originalna i autentična, te zrači bezbrojnim elementima slavenske duhovne dubine. Unatoč svom turskom nazivu, sevdalinka je Turcima toliko strana da nema gotovo ništa zajedničko s orijentalnim Turcima, čiji je duh strastven, iako prilično jednodimenzionalan. Iako naglašava erotiku, koja potječe iz istočnjačkog melosa, istočnjacima je postala nepoznata jer se drastično promijenila kroz izražavanje slavenskog dostojanstva. U skladu s tim, Turci su sevdalinku uvijek doživljavali kao stranu tvorevinu. S druge strane, ona je bila najbolja garancija bosanskohercegovačkih muslimana protiv turčenja jer u njenoj snazi nalaze odmor za svoju dušu. Bosanski muslimani tako nisu imali potrebe da se oslanjaju na strane melodije“.

Dakle, orijentalni karakter sevdalinke uopće se ne očituje u tome što je Kadragić razlikuje od muzike koju naziva turskom. Ističući različite stavove prema erotici, on naglašava razliku između slavenskih Bošnjaka i orijentalnih Turaka, odnosno pokazuje kako je sevdalinka autohtona bosansko-slavenska, a ne orijentalna muzika. Ovdje se približava “gniježđenju orijentalizma”, pod kojim Bakić-Hayden podrazumijeva “subjektivacijsku praksu” kojom su sve etničke skupine u Jugoslaviji definirale “Druge” kao “Istok”, posljedično i istovremeno orijentalizirajući “ Drugo” i okcidentaliziranje sebe.

S obzirom na etnokulturnu podlogu sevdalinke, ali i Bošnjaka, Kadragić ističe obilježja ugniježđenog orijentalizma. Prvo, stariji, devetnaestostoljetni naziv za sevdalinku bio je turčija, odnosno pjesma na turski način. Drugo, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, stranci su balkanske muslimane smatrali Turcima zbog njihove vjere. Za vrijeme osmanske vladavine svi muslimani Carstva pripadali su istom muslimanskom milletu, odnosno konfesionalnoj zajednici, kao i osmanski Turci i, prema Hangiju, mnogi Bošnjaci su se još uvijek nazivali Turcima u kasnom 19. stoljeću.

TERAPEUTSKI UČINCI SEVDALINKE

Himzo Polovina (1927–1986) izražava alternativni bošnjački pogled na sevdalinku. Bio je najpoznatiji kao interpretator sevdalinki, iako je po zanimanju bio psihijatar koji se specijalizirao za muzikoterapiju. Godine 1972. sa svojim timom napravio je naučni rad pod naslovom „Melanholija – stvaralački emotivni izraz narodnih pjesnika u tekstualnim sadržajima i melodijama bosanskohercegovačkih malograđanskih pjesama“.

Opisujući nekoliko varijanti bosanskohercegovačke muzikene melanholije, koje se razlikuju po formi, genezi, osnovi i značenju, rad spaja psihoanalitičku i medicinsku terminologiju, kao što su Edipov kompleks, ego, superego i insomnija, s muzičkom i tekstualnom analizom. Tim je zaključio da su neki oblici sevdalinke pridonijeli sposobnosti slušatelja da se suoče s egzistencijalnim problemima na podnošljivoj razini: pjevana poezija koja izražava melanholiju može imati terapeutske učinke.

Treći primjer bošnjačkog pogleda na sevdalinku i sevdah je iz devedesetih i dvijehiljaditih godina. Omer Pobrić (1945–2010), virtuoz na harmonici, kompozitor, producent i osnivač Instituta sevdaha u Mulićima kod Visokog, bio je jedan od vodećih modernih pobornika sevdalinke. Organizirao je razne tematske koncertne turneje po Bosni i inozemstvu, pa čak i seminar u Sarajevu na kojem su bosanskohercegovački političari, intelektualci i naučnici držali govore u slavu sevdalinke.

Takva muzika bila je za Pobrića u biti jedinstven izraz bošnjačke kulture: Ona je Božji dar za one sretnike koji pozitivno misle i žive optimistično i u takvom pogledu nalaze elemente ljepote i zadovoljstva. A kada ti se duša ispuni ljepotom sevdaha, osjetiš kako ti sevdalinka srce osvježava i veseli: “Sviraj i pjevaj da budeš sretan.”