Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
PRIREDIO: Šaban Gadžo
Treći svezak, bejtovi: 2176-2224/III, prvi dio (114)
Ako su stvari na početku skrivene i tajnovite, pametan ih vidi
na početku, a nepopustljivi će to vidjeti tek na kraju.
Pa ako, čovječe, vidiš kod sebe ovakvu osobinu, priđi jačoj pameti pa da te, ako Bog da, s te strane dohvati jedna ljepota, da se probudi taj potencijal koji ti već nosiš u sebi, ali koji se pokrio ovakvim životom, gdje se udovoljava svojim strastima, svom nefsu.
Početak stvari i poslova biva zastrt, a kraj
njihov jasno će vidjeti i pametan i neuk.
Kad se digne perda, svima će biti sve jasno, samo što neuk neće imati nikakve fajde od toga, a pametan je to vidio na početku. Zato se približimo pametnim, priđimo njima, s istinskim nijetom – da postignemo Allahovo zadovoljstvo. Samo pametan, pronicljiv i dalekovidan čovjek može, još ispočetka, nazreti kraj.
Ako ne vidiš skriveno dešavanje, o, inadžijo,
kad ti je bujica opreznost otela!?
Hoće da kaže, pa bio si u prilici da vidiš kad je bujica napravila pustoš..., zašto, bar ubuduće, ne poduzmeš korake opreznosti!? Gdje ti je pamet? Imaš li imalo pronicljivosti? To je ono što nam i Abdul Kadir, k. s., poručuje: Imaš, čovječe, tri dana na raspolaganju: jučer – pouka i opomena; danas – prilika; sutra – neizvjesnost. Dakle, ako hoćeš da budeš ibnul-vakt, “sin svoga vremena”, da iskoristiš ovaj trenutak koji ti Gospodar daje, onda ono što je prošlo mora biti pouka i opomena za tebe. Kur'ani-kerim nam govori o tome kako su skončale minule generacije i šta je bila posljedica njihovih postupaka, i kad si tako uzeo pouku i opomenu, a svjestan si one sutrašnje neizvjesnosti (da li ćeš imati priliku da to dočekaš), onda ti potpuno biva jasno kakva je ovo prilika sada, ovaj trenutak koji ti je Gospodar dao. Pa ukradi ga, kako kaže Nedžmuddin Kubra, posvećujući ga Allahu Uzvišenom.
Šta je opreznost? Loše mišljenje na ovom svijetu.
Iz trena u tren, on (koji tako misli) vidi iznenadni belaj.
Upućuje nas na hadisi-šerif: El hazmu su-uz-zan-ni – Opreznost je loše mišljenje!
Mi smo i prije na više mjesta u Mesneviji vidjeli da hz. Mevlana upućuje na ovaj hadisi-šerif. Jedna od poruka jeste i ovo: Shvati, čovječe, i ti, a i onaj koga gledaš preko puta tebe, imate dvije dimenzije: jednu sklonu uzvišenosti i onu drugu koja teži niskosti. Idi s tom mišlju da bi onaj s kim stupaš u bilo kakav kontakt mogao da bude pod vlašću ove niske dimenzije, pa ćeš imati na umu da ti prijeti potencijalna opasnost od tog druženja. Ako si se pripremio na takav način, bude li s te strane strijela odapeta, ti si već pripremljen da to dočekaš. Kad kažemo opreznost, to bi bila neka vrsta zaziranja, ali zaziranje ima dva lica. Jedno nepoželjno lice – to je strahovanje, strah, a ono koje je dobro, poželjno – to je oprez, jer šejtan plaši i fukaralukom i hoće da te na takav način izbaci iz ravnoteže.
Nastavit će sad da nam kazuje o oprezu:
PREDOČAVANJA OPREZNOG ČOVJEKA
To je kao kad lav iznenada naleti,
čovjeka dograbi i u čestar ga odvuče.
Šta će on misliti kad ga lav ponese?
Ti o tome sad promisli, o, učitelju dina!
Šta će takvom čovjeku prva i najveća briga biti? Kako da se spasi iz čeljusti lava!
U drugom polustihu upozorenje je svakome onome ko se obraća ljudima nasihatom (vazom): O, ustazu-din! (O, učitelju dina!) Prvo sebi vaz kaži, pa onda drugom! Druge upućuješ – sebi vaz kaži!
Lav kaza-a odvlači u šume
naše duše, zaokupljene poslom i profesijama.
Dunjaluk je sve što te zaokuplja, što te odvraća od Gospodara; sve ono što te ne odvraća od Njega to nije dunjaluk. Jer imamo u ajeti-kerimu: (...) ljudi koje prodaja i trgovina ne odvraća od zikrullaha... (en-Nur, 37) Da ovo pogrešno ne shvatimo pa da kažemo kako ne treba raditi. Naprotiv, treba raditi, ali ne zaboravljati na Gospodara. Kako si ušao u neki posao, s kakvim nijetom, onda će ti svaka ta stvar odgovoriti na osnovu tvoga okretanja prema njoj.
Ovdje je jedno posebno upozorenje ljudima koji su završili, recimo, vjerske škole: Ti sad o tome promisli, o, učitelju dina!, a iza toga dolazi ovo: zaokupljeni poslom i profesijama – pazi se dobro da od pozivanja u din ne napraviš dućan! Čuvaj se dobro da ne budeš takav koji će iskoristiti ahiretske stvari kako bi dunjaluk postigao! Nemoj od toga praviti službu! Budi na tragu Božijih poslanika koji kažu: Mi od vas ne tražimo nikakvu nagradu, nas će Allah nagraditi.
To je kao kad ljudi, strahujući od
siromaštva, upadnu u slanu vodu do grla.
Kad bi strahovali od Stvoritelja toga siromaštva,
otkrila bi im se blaga u zemlji.
Upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: Da su se oni pridržavali Tevrata i Indžila (poziv kitabijama, Jevrejima i kršćanima), i onoga što im je objavljeno od njihova Gospodara (moglo bi biti u smislu Kur'ani-kerima koji dolazi kao zadnja objava, koja potvrđuje prethodne knjige, a može biti i to: netaknuto, neizmijenjeno rukom raznih pisara koji su to činili i govorili da je to od Allaha), imali bi šta da jedu i od onoga što je iznad njih (što se s neba spušta), i od onoga što je ispod njihovih nogu (ono čime im zemlja rađa). Njih ima i umjerenih. Ali, ružno je ono što radi većina njih! (Maide, 66)
Nemojmo u ovom ajetu izostaviti ni nas. I mi smo sljedbenici Knjige, Kur'ani-kerima. Ne dao Bog da budemo od ovih: Ali, ružno je ono što radi većina njih!
Svi oni, strahujući od brige, u vrelu su brige.
Na putu postojanja pali su u nepostojanje.
Zbog te brige za egzistencijom, zapali su u pravu brigu – izgubili su se u brizi i strahu za svoju egzistenciju, a Allah se obavezao, rekavši nam da nema nijednog živog stvorenja na zemlji a da Allah nije sebi u obavezu stavio da ga hrani. (Na Zemlji nema nijednog živog bića a da ga Allah ne hrani – Hud, 6) A mi, brinući se o tome, padamo u jednu daleko veću brigu, i onda, ako smo dućan otvorili, po pitanju ovoga što smo maloprije govorili, možete misliti šta sve možemo sebi dozvoliti i kakvu netrpeljivost na sebe da navučemo. Sjećate se kad kaže Ebu Jezid el-Bistami, kuddise sirruh, vezano za jednog njegovog hizmećara, koji je bio sljedbenik Zerdušta, pa, tako je bio divan u hizmetu, kažu mu oni iz tog društva: “Kako si divan čovjek, samo još da primiš islam!“ A on im odgovara: “Ako islam znači biti ovo što je Ebu Jezid, to ne mogu dokučiti, to mi izgleda kao penjanje na nebo; a ako islam znači to što ste vi, to ne bih bio!” Ne dao Bog da ovakvu sliku od sebe dajemo! A ovakva briga pokazuje da je čovjek pao kao žrtva onog plašenja šejtana i da nema povjerenja u Er-Rez-zaka, dž. š., Koji hrani svakoga!
DEKUKIJINA DOVA I NJEGOVO ZAUZIMANJE U POGLEDU SPASA LAĐE
Kad Dekukija taj kijamet vidje,
njegova samilost se zagiba i suze mu potekoše.
Kad ovakvi Allahovi robovi vide naš hal i tegobu (mi smo putnici na ovoj lađi dunjaluka i ovakve bure prijete da nas potope), onda oni uđu u munadžat, taj jedan prisni razgovor sa svojim Gospodarom, pa ćete vidjeti u nekoliko narednih bejtova kako će nam hz. Mevlana kroz primjer Dekukije objasniti šta čine ovi Allahovi robovi, u prvom redu Božiji poslanici, a onda Njegovi prijatelji.
On reče: Ja, Rabbi, ne gledaj u njihove postupke!
Za ruke ih prihvati, o, Care Kome je dobrota obilježje!
Sa selamom vesele privedi ih obali,
o, Ti čija ruka doseže i more i kopno!
(Ruka kudreta, Tvoje svemoći, koja doseže i more i kopno.)
O, Plemeniti, o, trajno Samilosni,
pređi preko smišljenih zala tih kvarnjaka!
O, Ti Koji si zabadava dao stotinu očiju i ušiju
i bez mita darovao pamet i poimanje!
Ti prije zasluge darove daješ,
gledajući od nas svu nezahvalnost i griješenje.
O, Veličanstveni! Velike grijehe, koje smo
u skrivenosti počinili, Ti možeš oprostiti.
Jednom sam vam spominjao kad sam bio u Ostružnici kod h. Halida ef. Salihagića i vidim jedna levha stoji mu na zidu. Pitam ga: Hadži efendija, šta piše na ovoj levhi? Kaže on: Vidiš, ovo je levha koju ja sa sobom nosim ma gdje krenuo. Hoću, kad otvorim oči, da mi pogled padne na nju. I taman, kako on leži, levha je nasuprot njega na zidu. I onda mi on reče da ovako ona glasi:
Moji grijesi, kao planina Kaf, brige mi zadaju, ja Dželil!
Ali u odnosu na more Tvoga rahmeta, to je kalil!
(To je zanemarljivo, to je malo!)
Pa tako i Dekukija kaže:
O, Veličanstveni! Velike grijehe, koje smo
u skrivenosti počinili, Ti možeš oprostiti.
Jer naši grijesi, ma koliko da su veliki, u poređenju s Tvojom milošću, nisu ni kao trunka prašine. Šta je to za Tebe, oprostiti? Sitnica!
Mi od svoje gramzivosti i pohlepe sagorismo,
a ovu dovu, također, od Tebe naučismo.
Ti si nas podučio kako da Ti se obratimo, pa nam opet, kao nagradu, daješ što smo upotrijebili ono što si nam Ti dao: Zovite Me, Ja ću vam se odazvati! (Mu'min, 60)
U posljednjem bejtu ovog munadžata kaže:
Hurmetom te dove kojoj si nas podučio
i svjetiljke koju si u takvoj tmini upalio!
Eto tako ovi velikani vape za nas, ovi Allahovi robovi, na svim meridijanima gdje se nalaze.
Na taj način tekla je preko njegova jezika
dova, toga časa, kao kod majki pouzdanih.
Suze su tekle iz njegovih očiju, a ta dova,
dok je on bio izvan sebe, put neba se dizala.
Vidite kako nam sad tajnu otkriva! Ta dova, dok je on bio izvan sebe, put neba se dizala!
Ta dova, van sebe, nešto je drugo. Ta dova nije
od njega, to su riječi Vrhovnog Sudije.
Možemo se pitati kako ovo zauzimanje ima prođu kad nam je prije toga rekao: na desno se okrenuo, prema pejgamberima i evlijama – nema odziva! Nema odziva ni slijeve strane gdje je porodica, a odakle sad ovo u ovom slučaju? Vidite šta nam ovim otkriva: ti ljudi nikada ne čine dovu ako Allah nije dao izun za to. I kad kaže Hidr Musau, a. s.: Nisam ja ovo uradio po svom nahođenju, ovo je emr Hakkov... Ta dova..., (jer njega nema tu, nema Dekukije) je nešto drugo; ta dova nije od Dekukije, to su riječi Vrhovnog Sudije. Sad će nam to još pojasniti:
Tu dovu Hakk čini, kad je on (čovjek) fena.
Ta dova i to uslišanje od Boga je.
Pogledajte šta nam je sad otkrio hz. Mevlana! Kad je čovjek fena, “nestao od sebe”, sad možemo da razumijemo, da nam budu bliže, te izreke koje su predmet polemika kroz stoljeća, nekih Allahovih robova, koji su, recimo poput Mensuri Haladža, kazali: Ja sam Isina-Hakk! Ubejdullah Ahrar, kuddise sirruh, jedan velikan koji je živio prije 500 i nešto godina, on se nalazi u nakšibendijskoj silsili, preselio je u Semerkandu, kad su ga upitali za značenje jednog ajeti-kerima (to će biti na Jevmul-kijamu, kad nikoga nema, sve je umrlo, i posljednja četiri Allahova roba, to su ovi veliki meleki kojima je Azrail uzeo dušu, a onda sam sebi, po Allahovom emru uzima dušu) kad Allah Uzvišeni pita: Kome danas pripada carstvo? Nema nikog da odgovori, pa Allah odgovara sam: Allahu Jedinom, Svemogućem Koji sve pokorava! (el-Mu'min, 16) Upitan je Ubejdullah za taj ajeti-kerim, pa je ovako rekao: Jedan od ključeva tog ajeti-kerima je da mu ovako priđeš: To Carstvo, to je srce tragatelja. (Amin, da budemo od tih istinskih tragaoca na putu Allahova zadovoljstva!) Kada Allah, svjetlom svoga nazara, pogleda u takvo srce, onda iz njega ukloni sve drugo mimo Njega. Onda, na toj postaji, govori srce, srce koje je čisto od svega sem Allaha Uzvišenog. Poslije ovih riječi možemo shvatiti ko govori ovu dovu.
Onda uzmimo ovdje i hadisi-šerif (hadisi-kudsi): Ja postajem jezik s kojim on govori... Tako nam sad biva potpuno jasno: Dekukija čini dovu jer Allah daje izun za to. On to ne bi uradio bez tog izuna.
Posrednik, stvoreno biće, nije između.
Tijelo i duša su bihaber u pogledu ponizne molbe.
Duša i tijelo nemaju pojma o izvoru i kretanju dove (odakle ona dolazi i kuda odlazi).
Hakkovi robovi, samilosni i strpljivi,
poprimili su Hakkov ahlak u uređivanju stvari.
Susretljivi, bez mita. Velika potpora
u teškoj poziciji i u tegobnom danu.
Ne zaboravi, čovječe, koji je to put spasonosni: susretljivi su to ljudi, bez mita – ne traže za to ništa; velika potpora u teškoj poziciji, a i ne znaš odakle ona dolazi, i u tegobnom danu.
Zaustavit ćemo se na sljedećem bejtu u kome nam ovako poručuje hz. Mevlana:
Smjesta traži ovu skupinu, o, iskušenjima izloženi!
Pazi! Okoristi se njihovim društvom prije nego belaj nastupi!
Traži uzorne, velike, učene, pametne čija je dova kabul, o, stradanjima izloženi!
Kreći se među njima i znaj cijeniti to društvo!
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!
El-Fatiha!
Drugi dio 53. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 9. 6. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
