MESNEVIJA: Tekbir si donio, trebalo bi da si preklao svoj nefs

Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah, salavat

Rabbi šrahli sadri...

PRISTAJANJE SKUPINE ZA DEKUKIJOM

(Sad onih 7 ebdala stupa u namaz koji predvodi Dekukija.)

Naprijed prođe taj Dekukija da ih predvodi u namazu.

Skupina, poput satena, a on njen ukras.

Hoće da kaže, oni su poput tog jednog specijalnog platna, a on specijalan vez na njemu.

Pristadoše ti carevi, poredavši se

iza tog znamenitog predvodnika.

Kad se sa svojim tekbirima sjediniše,

kao kurban iz ovog svijeta izađoše.

Dakle i dušom i tijelom i srcem okrenuli su se Allahu Uzvišenom i kao da su preselili s ovoga svijeta. A tako bi i trebalo da čovjek stupi u namaz. Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Kada klanjaš jedan namaz, klanjaj ga tako kao da se rastaješ od ovog svijeta.

Značenje tekbira je u ovome o, imame:

O, Bože, pred Tobom, mi kurbani postadosmo.

Ovaj početni tekbir, s kojim mi ulazimo u namaz, Mevlana ga ovako tumači i daje njegovo značenje: Bože, pred Tobom, mi kurbani postadosmo, žrtvujemo sebe. Namaz je kurban svakog mutekije – Es-salatu kurbanu kul-li tekij-jin.

Pri klanju ti tekbir izgovaraš.

Isto tako, pri gušenju nefsa, koljući ga.

Kad koljemo kurban učimo Bismillu i tekbir. Stupajući u namaz (u ovaj pravi namaz, koji će biti susret s tvojim Gospodarom; u kojem ćeš prisno razgovarati s Njim), to isto ti radiš sa svojim nefsom: učiš Bismillu i tekbir – kolješ svoj nefs.

Tijelo je kao Ismail, a duša kao Halil,

Duša je tekbir izgovorila nad tijelom Nebila.

Ismail upućuje na tvoje tijelo, a duša na Halila, na njegovog babu Ibrahima, a.s. Duša, tj. Halil, izgovorio je tekbir nad tijelom Nebila, nad tijelom plemenitog sina Ismaila. Ovo nam je svima dobro poznato, ali ukratko da se samo podsjetimo. Ibrahim, a.s., vidi u snu kako prinosi kao žrtvu sina Ismaila, treba da ga zakolje. Na kušnju je bilo stavljeno njegovo prijateljstvo s Uzvišenim. On se prenuo iz sna i odmah je pomislio da je to neka šejtanska ujdurma. Ponovo se zaveo u san, opet se isti san ponavlja. Opet se prenuo i pomislio isto kao i prvi put, a kad se to treći put ponovilo, onda je vidio da nema druge nego valja ispuniti ono što Gospodar od njega traži.

I on je, kako nam se u ajeti-kerimu kaže: Kad je njegov sin stasao da hoda uz njega, da može da mu pomogne, on ga je poveo, i vodeći ga do mjesta gdje je trebao da ga prinese kao žrtvu, pita svog sina: O moj sinak... (a toliko ga je želio, žudio za njim) O moj sinak, u snu sam vidio da te prinosim kao kurbana, pa šta ti kažeš na to? A pokorni sin, kako u bejtu kaže, Nebil, taj plemeniti Ismail, kaže: Oče, učini onako kako to od tebe Gospodar zahtijeva i, inša-Allah, naći ćeš me strpljivog (Es-Safat,102). I kad ga je on spustio na zemlju i stavio nož na njegovo grlo, nož nije rezao; probao je 2-3 puta, ne ide. Onda mu Ismail, a.s., kaže: Babo, okreni me prema zemlji licem, možda ti drhti ruka gledajući me u lice, pa će ti možda biti tako lakše izvršiti emer (naredbu). On je tako uradio, a nož opet ne reže, i onda čuje glas Džibrili-Emina, koji mu kaže: O, Ibrahime, ispunio si ono što si na snu vidio i Allah ti zamjenjuje tu žrtvu ovim kurbanom! (v. Es-Safat, 104-107) Kurbanom koji je 40 godina hranjen na dženetskim pašnjacima i čuvan da bude otkup za Ismaila. Ovdje vidimo da je i sama spremnost na žrtvu već kurban. Nije trebalo da dođe do klanja sina.

Uz ovaj bejt, da se prisjetimo tri bejta koja je hz. Mevlana izrekao u prošla dva dersa. U jednom je rekao, sjećate se: Umirem od tuge za istinskim poimanjem, da bi to probudio kod vas kao slušatelja; poslije toga je rekao: Nije vakat da govorim, ali sad bih vam ja govorio šta se sve dešava s tom pameću i ostalim osjetilima koja gube svoj kuvvet, šta tu ističe, a šta na to mjesto dolazi. I prošli put je rekao, u posljednjem bejtu, ono kad se obraća Husamuddinu: Dužan sam ti pojasniti ovo pitanje, ali daj mi malo vremena, u tjeskobi sam, i u pogledu toga ću sada šutjeti. Kad sam došao do ovoga bejta: Tijelo je kao Ismail..., ova tri bejta mi sad imaju ovakvo jedno značenje: U Indiji, u gradu Laknau, vladao je jedan Vedžihi Ali-šah.

Volio je umjetnost, muziku pogotovo; priređivao je sijela na koja bi pozivao ljude koji su bili vješti u svojim umjetnostima, ali jedan, najbolji muzičar, nikad mu se nije htio odazvati. I premda je bio strog, ljut vladar, ovaj na to nije obraćao pažnju i nije htio da se odazove na njegov poziv, sve do trenutka kad ovaj vladar sobom dolazi kod njega i kaže mu: “Koliko te puta pozivam, a ti ne dolaziš. Evo, sad sam posljednji put došao da te pozovem. Ja znam da neće to utjecati na tebe, da se ti ne bojiš moje kazne, ali bar mi reci zašto nećeš da dođeš?“ On kaže šahu: “Doći ću ti ovaj put, al’ ima jedan uslov?“ “Koji?“, pita šah. “Objavi da ću ti doći (to je najbolji muzičar u toj regiji) i reci, ko se god od slušatelja bude pomakao, izgubit će glavu.

Prije toga, ti se obaveži da ćeš to ispuniti, pa ako tako bude, ja ću doći.” I vladar vidi nema kud i kaže: “Dobro.” Proglas je izdat. Kad su to ljudi čuli, dvadesetak njih prijavilo se da će doći. Na tom mjestu, gdje treba da se održi nastup muzičara, taj njegov koncert, da tako kažemo, prijavilo se samo dvadesetak ljudi, jer svako se boji za svoj život. Ne mora da se neko zbog muzike pomjeri, može zbog neke druge stvari, može se mahinalno počešati po glavi i da izgubi glavu zbog toga. On je počeo svirati, kad jedan po jedan slušalac počinje da se njiše. Gleda vladar pa broji u sebi: 1, 2, 3..., svih dvadeset se njiše. Svi se počeše ljuljati slušajući tu prelijepu muziku. Šta ću sad, misli u sebi vladar, zar dvadeset ljudi da pogubim, a riječ sam dao?! Kad se sve to završilo, kaže vladar njemu: “Vidi, šta bi!“ A muzičar mu odgovara: “Ništa se ne brini, povuci riječ koju si dao, jer meni ne treba ničija glava. Ja, evo, sve do sada, godinama, čekam ovakvu publiku, koja će zbog ljepote onoga što će čuti glavu dati.” Znači, tih dvadeset je došlo i ostalo da čuje tu savršenu muziku – pa ako treba glava da ide, neka ide, ali ja hoću da čujem to...

Čini mi se da nam je hz. Mevlana u ova tri bejta ovo isto rekao: kako bi volio da čujete ovaj savršeni naj, koji vam kazuje, ali da biste u tome uspjeli, morate ovako, kao Ismail, biti spremni na žrtvu, tj. biti spreman dati život, a onda ćeš, ako Bog da, u potpunosti taj užitak osjetiti, ili kako je on rekao: Slušaj ovaj naj..., i u potpunosti shvatiti šta sam vam poručio.

Tijelo je ubijeno putem strasti i pohlepe.

Kroz bismillah, u namazu, kurban postane.

Strast i pohlepa ga ubijaju, ali kroz ovo Bismillah, ovu spremnost da daš i glavu pod rukom Halila, Božijeg prijatelja, e onda ono kurban postane, postane sebeb da te približi jer, kurban i jeste zbog toga da te približi Bogu Uzvišenom, to je njegova svrha.

Za vrijeme kijama, pred Hakkom posafani,

u hisab i u munadžate stigli su.

Opisuje tu grupu: ušli su u takvo stanje u namazu kao da su na Kijametskom danu. Stoje pred Hakkom i polažu račun za svoja djela, i s Hakkom vode prisni razgovor. Sad polahko, objašnjavajući kretnje u namazu, sugerira nam na koji način da i mi pristupimo namazu: kao da stajemo pred Stvoritelja i polažemo račun.

Stojeći pred Stvoriteljem, suze lijući,

kao ispravni, podignut na Dan proživljenja.

Tako ta grupa prilazi namazu, a tako i ti i ja, pojedinačno, trebamo prići; i kad si tako ušao u namaz, ovakav se razgovor odvija, pa kaže hz. Mevlana:

Hakk će pitati: “Šta si Mi donio?

Kako si iskoristio to vrijeme, koje sam ti kao priliku pružio?”

Taj rok trajanja tvog života, kako si proveo? Esteizubillah: Pred Gospodarom tvojim bit će oni u redove poredani. Bit ćemo svi poredani u redove pa će nam se reći: Došli ste Nam onako kako smo vas prvi put stvorili (el-Kehf, 48). Kako si, čovječe, iskoristio to dragocjeno vrijeme? Znamo za hadisi-šerif: Dva nimeta, dvije blagodati, koje nam je Gospodar dao, a koje se najmanje cijene, jesu: slobodno vrijeme i zdravlje.

Dalje sad Gospodar te pita:

Svoj život, u čemu si kraju priveo?

Hranu i snagu, u što si utrošio?

U hadisi-šerifu se kaže: Na Sudnjem danu, kad čovjek bude polagao račun za svoja djela, nema mu odstupiti s mjesta polaganja računa, dok ne odgovori na četiri pitanja:

1) za život, u šta ga je proveo,

2) za mladost, u šta ju je protratio,

3) za imetak, kako ga je stekao i u šta ga je potrošio i,

4) je li se vladao po onome što je znao i naučio.

Dževher oka (taj dragulj) gdje si istrošio?

Pet osjetila, gdje si ispraznio?

To svjetlo vida koje sam ti dao, gdje si istrošio? Evo, opet nas vraća na ono što nam je već rekao, da bi želio da nam to pojasni, ali da nije vakat. U šta sve mi ispraznimo ove kuvvete i šta nam kao protuvrijednost dođe? Možemo kazati, pa nisam znao, nisam se dobro orijentirao, a onda nas dočeka ovaj ajeti-kerim, esteizubillah: Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati (el-Isra, 36).

Oči, uši, pamet i aršske dževhere

si potrošio. Šta si kupio od zemlje?

Ovo su sve nebeski dragulji koje ti je Gospodar dao. Šta si kupio od zemlje, šta si za to kupio od zemlje? A trebao si, dok si boravio na zemlji, trebao si da to pravilno upotrijebiš pa da te Sutra sačeka to sve što si kvalitetno ovamo uradio, jer je zemlja “ahiretska njiva“.

Ruke i noge sam ti dao kao lopate i motike.

Ja sam ih podario. Zar su od sebe postale?

(Zar nisi svjestan toga bio?! I kako si Mi zahvalio na tome?)

Na taj način, stotine hiljada bolnih poruka,

tako dolazi od Hazreta.

Od prisustva Božijeg, od Božije ekselencije, dolaze ta pitanja. Tako te pita u tvom namazu, odnosno na Jevmul-kijamu, a ti sada budi pametan, pa se sretni s tim u svojim namazima.

Na kijamu ove riječi se povrate,

i od stida on se na ruku’ presavije.

Uvodi nas hz. Mevlana u namaz: Tekbir si donio, trebalo bi da si preklao svoj nefs; sad si na kijamu, stojiš pred Gospodarom, i sad predoči to sebi: On te pita za ovo sve što je rečeno u prošlim bejtovima, a tebe stid hvata šta ćeš odgovoriti. Proćerdao si život, i sad od stida savijaš se na ruku’, ne možeš da izdržiš, da gledaš ispred sebe. A onda, Gospodar ti ponovo kaže: Diži se, odgovori na to pitanje! Sad se ti ponovo vraćaš da se presabereš, na ovaj drugi kijam, (i treba čovjek malo stati u namazu, ne treba pohitjeti odmah – zadrži se na kijamu makar nekoliko sekundi, u tome je značenje ta’dil-i erkana); razmisli malo o ovome o čemu si pitan.

I šta onda biva?

Kuvvet stajanja od stida ne osta.

Na ruku-u, postiđen, tesbih izgovara.

Smisao i značaj prvog kijama i rukua uviđa se tek na drugom kijamu. Ne može izdržati od stida na ruku-u, i ono što mi učimo: subhane-rab-bijel 'azim, na tesbihu to izgovara, ali noge ga više ne drže od stida.

Prvi dio 52. dersa iz trećeg sveska „Mesnevije“, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 2. 6. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac