U ponedjeljak navečer, 2. februara 2026. godine, na glavnom zagrebačkom trgu hiljade ljudi je slavilo bronzanu medalju hrvatskih rukometaša koju su osvojili na nedavno okončanom Evropskom prvenstvu koje se održavalo u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj. U finalu je Danska slomila Njemačku, osvojila zlato i potvrdila status jedne od najvećih generacija u historiji rukometa. I dok je slavlje u Zagrebu trebalo biti u znaku sportskih uspjeha, naše komšije su opet upriličile scene koje previše podsjećaju na tamne periode historije ovih prostora. Glavna figura te proslave nije bio rukometaš niti bilo koji drugi sportski radnik, već Marko Perković Thompson.
Njegov izlazak na binu desio se uprkos tome što su gradske vlasti i gradonačelnik Tomislav Tomašević to pokušali zabraniti. To nije bio samo običan sukob oko pravila u gradu, već jasan znak da radikalna desnica u Hrvatskoj ne poštuje moderne i civilizacijske vrijednosti. Iz ugla Sarajeva, ovo nije samo unutrašnji problem Hrvatske. To je poruka kakvu politiku možemo očekivati od vlasti koja daje Thompsonu glavni prostor na javnim proslavama, a uz to se, što je odavno poznato, ta politika miješa i u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine.
Tokom svog nastupa, pjevač je rukometaše nazivao "vitezovima" i s njima pjevao poznatu pjesmu "Lijepa li si". Za građane Bosne i Hercegovine, stihovi koji spominju tzv. Herceg-Bosnu imaju vrlo neugodno značenje. Ta tvorevina je nastala na okupiranim dijelovima naše države, a njeni lideri (haška šestorka) su u Hagu osuđeni na 111 godina zatvora. Oni su proglašeni krivima za udruženi zločinački poduhvat, logore i progone. Vidjeti premijera Andreja Plenkovića kako se fotografira s pjevačem koji slavi tu paradržavu je vrlo poražavajuće za kompletnu regiju i to pokazuje da službeni Zagreb još uvijek nije spreman da se iskreno izvini za greške iz prošlosti i da prihvati novi, zdraviji kurs u sadašnjosti i budućnosti.
Svjetske novinske agencije, poput francuskog AFP-a, podsjećaju na ono što nauka odavno zna. Pozdrav "Za dom spremni" je ustaški izum iz 1941. godine. To je simbol režima koji je ubijao Jevreje, Srbe, Rome i sve one koji su mu se protivili. Historičari su davno dokazali da taj pozdrav, iako se insistira na tom narativu, nema nikakvu dugu tradiciju u hrvatskom narodu, već je isključivo vezan za fašizam i NDH. Korištenje takvih poruka, što je česta Thompsonova praksa, direktno vrijeđa sve žrtve tog zločinačkog sistema.
Zašto je sve ovo važno za Bosnu i Hercegovinu?
Zato što se slavljenje ovakvih ideja uvijek loše odrazi na odnose u cijelom regionu. Ako Vlada Hrvatske i Rukometni savez namjerno ignoriraju odluke svog glavnog grada kako bi na binu doveli Thompsona, šalju vrlo opasnu poruku. Ako ne poštuju zakone i pravila u sopstvenoj državi, kako možemo vjerovati da će poštovati suverenitet i granice susjedne države?
Sport bi trebao da spaja ljude, ali ovdje je on iskorišten kao alat za širenje malignih ideja. Dok su rukometaši slavili svoju bronzu, Sarajevo je s nevjericom gledalo u Zagreb. Ovaj događaj od 2. februara neće ostati upamćen po sportskom uspjehu, već po tome što se Hrvatska ponovno okrenula mračnoj strani svoje prošlosti. Zagreb je te noći možda slavio medalju, ali je u očima svakog iskrenog prijatelja Bosne i Hercegovine doživio veliki moralni poraz. Umjesto napretka, konstantno biraju povratak u vrijeme koje je svima donijelo samo bol.
Važno je istaći da Sarajevo ni Bosna i Hercegovina nemaju nikakvu namjeru da se miješaju u to kako će Hrvatska slaviti titule svojih sportista i reprezentacija. To je stvar njihovog izbora, kulture i ukusa. Ipak, zabrinjavajuće je gledati kako politika Hrvatske već dugo opasno "zavozi" udesno, a takva atmosfera često služi kao podloga za slanje direktnih i neprimjerenih poruka o političkom ponašanju aktera u našoj zemlji.
Te poruke, koje nerijetko dolaze iz samog vrha hrvatske vlasti, uvijek su skrojene tako da najviše odgovaraju interesima Zagreba, a ne ravnopravnosti svih građana Bosne i Hercegovine. Dok god se sportski uspjesi koriste za oživljavanje starih teritorijalnih pretenzija, teško je vjerovati u iskreno susjedstvo.
