Uhvaćen u zamku koji je sam sebi namjestio agresijom na Iran – ili, ako je vjerovati New York Timesu, koji mu je Netanyahu (svjesno ili nesvjesno) postavio – predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump udara (lupeta?) lijevo i desno, gore i dolje, tražeći izlaz i/ili žrtvenog jarca za tekući debakl i poniženje.

Tako se prošle sedmice, između ostalog, na udaru našao i NATO. Prijetnja da će Sjedinjene Države istupiti iz NATO-a zato što se zemlje članice nisu odazvale pozivu za pomoć oko "otvaranja" Hormuškog tjesnaca – pomoć koja, kako će reći, nije ni bila potrebna (kiselo grožđe) – svjedoči o višeslojnom odsustvu Trumpove svijesti o tome šta je to NATO i čemu služi, ali i o potpunoj beslovijesnosti glede situacije u koju je doveo Sjedinjene Države (manje važno) i svijet (jako važno).

Čak i ako apstrahujemo činjenicu da je Hormuz mnogo teže silom "otvoriti" nego što je Irancima "zatvoriti" ga, ne postoji nijedan racionalan razlog zašto bi se lider bilo koje članice NATO-a pridružio (više nego što neki već jesu – logistikom) američko-izraelskom zločinu agresije, odnosno "najvećem međunarodnom zločinu, jer sadrži akumulirano zlo svih ostalih ratnih zločina", kako je to definisano Nirnberškim procesima. Pogotovo ako je ishod neizvjestan, kao što i jeste. Da je sigurna pobjeda u pitanju, manje bi oklijevali, što historija pokazuje.

Uzgred, po principu "sad neću ni kako ja hoću" veliki strateg iz Bijele kuće je odlučio da "duplira" blokadu, opet demonstrirajući beslovijesnost – kako vojnu, tako ekonomsku i političku. Ta američka blokada je već doživjela krah prolaskom kineskog tankera "Rich Starry" kroz tjesnac, a da ga "veliki prekrasni brodovi" američke mornarice nisu presreli niti su marinci izvršili desant na njega. Izgleda da ipak u Pentagonu ima i odraslih, a ne samo klimoglavaca.

No, vratimo se na temu NATO-a. Generalni sekretar NATO-a Mark Rutte, koji se koincidentalno baš našao u Washingtonu kad je prijetnja izrečena, pun je razumijevanja za "daddyja", kako ga je "greškom u prijevodu" nazvao, i osjetio je njegovo razočarenje. Usput je lupio nešto što nikome s dvije funkcionalne moždane ćelije ne bi palo na pamet – da je zbog agresije na Iran "svijet sada sigurniji". Valjda računa da je bolje da se "daddy" ne naljuti još više, makar ispao glup tvrdnjom da je svijet, čijem većem dijelu prijeti ekonomski kolaps, "sigurniji" danas nego što je bio prije 28. februara.

Vjerovatnoća da Trump ostvari prijetnju povlačenja iz NATO-a mala je, gotovo nepostojeća. Nije riječ samo o američkim zakonima, koji eventualnu proceduru za napuštanje saveza čine teškom, čak i sa trenutnom raspodjelom sjedišta u Kongresu i Senatu praktično nemogućom. Trump se pokazao kao neko ko se ne libi kršiti zakone (domaće ili međunarodne, svejedno). Napuštanje NATO-a oslabilo bi vojnu moć samih Sjedinjenih Država i više je nego vjerovatno da bi isti oni koji su objasnili da nije uputno presretati kineski tanker to isto objasnili svakom civilu u Bijeloj kući.

Joe Kent, bivši direktor Nacionalnog centra za borbu protiv terorizma, koji je stekao popularnost ostavkom zbog neslaganja oko američkog učešća u ratu u Iranu i uticaja Izraela i izraelskog lobija na domaću politiku, kao da je uzeo Trumpovu prijetnju ozbiljno. Objavio je na X platformi: "Nažalost, napuštanje NATO-a neće biti da bismo izbjegli strana zapetljavanja. Napustit ćemo NATO kako bismo mogli stati na stranu Izraela kada se Turska i Izrael konačno sukobe u Siriji…"

Na stranu to što je smiješno smatrati američkog bivšeg vojno-obavještajnog operativca svjetionikom istine zbog jednog ispravnog čina, ova objava je privukla pažnju i podsjetila na "Turska je sljedeća" diskurs koji se već mjesecima valja po izraelskim medijima.

Niko u Turskoj ne pati od nesanice zbog tog diskursa, odnosno provokacije ne rade, pa je diskurs prešao na viši nivo nakon što je glavni tužilac Istanbula podigao optužnice protiv 35 visokih izraelskih zvaničnika, uključujući Netanyahua, zbog izraelskog presretanja flotile koja je išla prema Gazi 1. oktobra 2025. godine.

Ratni zločinac Netanyahu objavio je na X-u: "Pod mojim vodstvom, Izrael će nastaviti borbu protiv iranskog terorističkog režima i njegovih posrednika, za razliku od Erdoğana koji im pomaže, pa čak i ubija svoje kurdske građane." Drugi ratni zločinac, Israel Katz, ministar "odbrane" cionističkog entiteta, nazvao je predsjednika Erdoğana "papirnatim tigrom" zbog nereagovanja na rakete ispaljene iz Irana na tursko tlo i još gomilu gluposti zbog kojih ne vrijedi trošiti tastaturu.

Više ni cionistička hasbara nije ono što je bila. Katzova objava podsjeća na Netanyahuovu reakciju na ubistvo Charlieja Kirka, kada je u rekordnom vremenu požurio da kaže "nismo mi" (kad ga niko ništa nije pitao). Katz, sjetivši se tih raketa, samo što nije dao sopstveni potpis na "false flag" operaciju/provokaciju na koju se Turska nije upecala.

Međutim, čak i tako traljava propaganda uspijeva u širenju lažnih vijesti pa se ono što je plasirano na društvenim mrežama prelilo i na mejnstrim medije – masovno su se širile lažne vijesti o navodnoj prijetnji turskog predsjednika Erdoğana da će "napasti Izrael". Na to je Centar za borbu protiv dezinformacija stavio tačku (The Telegraph je poslije toga povukao tekst).

Jerusalem Post je prije ove frtutme (6. aprila) objavio paškvilu para koji obitava u think tanku Fondacija za odbranu demokratije (FDD), septičkoj jami koja je skupila fetulahdžije i ultracioniste pod jedan (američki) krov. Naslov: "Turska novi Iran? Ankara predstavlja rastući izazov zapadnim interesima", a teza je da Turska aktivno potkopava interese Sjedinjenih Država, NATO-a i regionalne sigurnosti. Zanimljivo, naročito ovo potkopavanje "regionalne sigurnosti", reći za zemlju oko koje je "vatreni prsten" ratova, a ona "potkopava" diplomatskom aktivnošću da ih zaustavi.

Nema ničeg novog u tim optužbama, dapače, izlizane su. Samo je zanimljiv tajming. Tursko članstvo u NATO-u već je dugo trn u oku cionista i njihovih prekoatlantskih slugu – cionističkih evangelista. Kada provokacije raketama nisu uspjele da uvuku Tursku, a možda i preko famoznog člana 5 i NATO u agresiju protiv Irana, Trump prijeti napuštanjem saveza, a Joe Kent tumači u smislu "Turska je sljedeća".

Krizu NATO-a niko ne poriče. Da li će samit koji je zakazan za 7. i 8. juli u Ankari resetovati alijansu, ostaje otvoreno pitanje. Očekuje se da Trump na poziv Erdoğana prisustvuje samitu.

Na pitanje da li je kriza NATO-a trenutna, odnosno da li će biti prevaziđena sljedećom američkom administracijom ili trajna, ministar vanjskih poslova Hakan Fidan je odgovorio: "Ponašajmo se kao da je privremena i ponašajmo se kao da je trajna. Postepeno razvijajmo infrastrukturu naše odbrambene industrije. Kao što znate, Evropska unija je kreirala nove programe i budžete. Sada traže nove saveze, ali odnos Amerike sa NATO-om također ima vrlo važnu fazu. Dozvolite mi da to kažem ovako: povlačenje svojih kapaciteta iz Evrope je jedno, ali nastavak obaveza unutar NATO-a je nešto sasvim drugo. Sada, ako nastave svoje obaveze u pogledu kapaciteta unutar NATO-a, ovo je zapravo idealan scenario za Evropljane. Razvit će vlastite odbrambene industrije u određenom periodu, ali kada budu napadnuti, Amerika će doći i pomoći u skladu sa članom 5. Ovo je važno. Dakle, je li ovo takva situacija ili je to svijet u kojem se to ne događa? Sada, i oni imaju različite scenarije među sobom. Mislim da će postojati platforma na kojoj će se sve ovo raspravljati na strukturalniji način. Samit u Ankari će možda biti najvažniji samit u historiji NATO-a. Zato se vrlo ozbiljno pripremamo za samit NATO-a. Također smo u bliskoj saradnji s generalnim sekretarom NATO-a. Dakle, ova struktura koja pruža sigurnost i stabilnost u Evropi, na neki način… Da li je kriza NATO-a trenutna ili trajna? Mislimo da će odgovor na ovo biti dat na ovom samitu u Ankari. Zapravo, dozvolite mi da to kažem ovako, odgovor zavisi odakle gledate.“