Uz tekst, Jahić je na Facebooku objavio i slijedeći komentar: “S obzirom da je posljednjih dana ponovo aktuelizirana ova tema, iznenađen drugačijim sjećanjem na događaje - posebno od onih koji na istim nisu uopšte prisustvovali (?!), samo da se kratko javim. Mislim da sam bio najmlađi čovjek na sastanku u Vijećnici organizovanom na temu savjetovanja o podnošenju zahtjeva za reviziju presude u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde 2017. godine. Nekoliko dana kasnije sam dao svoje viđenje u ovom tekstu (februar 2017). Premda sam pet godina kasnije manje sklon ulasku u javne diskusije, mogu samo reći da je, premda politički oportuno, potpuno nesuvislo teret propale revizije staviti na leđa jednom čovjeku. Tog dana, svi prvaci ove zemlje su se javili za riječ. Niko nije ni postavio pitanje, ni doveo u sumnju ništa od koraka koji su predstavljeni. A svi redom su znali sve. Na to me napomenulo ponovno čitanje ovih redova, koje sam jedva našao, kako bih provjerio samog sebe.”
Jahićev tekst iz 2017. godine pod naslovom "Bedel jednom narodu" prenosimo u cijelosti.
Misli su mi odlutale, pa me nazad u stvarnost vrati glas Mustafe efendije Spahića. Baš je govorio o četiri vrste krivice, negdje između citiranja Karla Jaspersa i Seneke, dok su prisutni klimanjem glavom pokušavali ostaviti utisak da razumiju ono o čemu govori. Spahić je 1983. osuđen na pet godina zatvora zbog načina na koji je razmišljao. Dakle, u jednom trenutku historije, čovjek je žrtvovao vlastitu slobodu za svoje ideje. I evo, baš na ovaj dan, u vremenu ograničenom za diskusije, ima jedinstvenu priliku objasniti univerzalnost onoga što auditorij doživljava partikularnim interesom jednog naroda.
Petak je, i tu su došli kako bi se saglasili o moralnoj obavezi da se krene u neizbježni poraz. Možda su rokovi apsolutne zastare dali Bakiru Izetbegoviću ulogu Leonidasa, ali je falilo Spartanaca. Svaki korak je istovremeno pogrešan i ispravan.
Ovdje sam se našao skoro pa slučajno. Baš tog jutra sam saznao da bi događaj na koji nisam pozvan, a za koji pozivinicu imam, trebao biti održan na znatno višem nivou od planiranog. Pošto sam do Čaršije došao sa ruksakom punim do vrha i patikama, prekasno sam shvatio da svojim vanjskim izgledom nisam pripremljen za historijski trenutak kojem ću nazočiti. Moje ime nije bilo važno. Ja sam bedel. Prošao sam kraj reda novinara, koji su se selili s jedne na drugu stranu Obale Kulina Bana, gdje se svakog trenutka, u zgradi na broju jedan, očekivao početak savjetovanja o stvari od najviše državne važnosti.
Stigao sam dvadeset minuta prije zakazanog termina, što je uobičajno za svakog novajliju kojem historijski sastanci nisu dijelom svakodnevne rutine. Jedva sam našao mjesto gdje se jakne ostavljaju, udahnuo sam duboko i zauzeo najbližu stolicu u redu koji je bio dovoljno daleko od svakog ko se u tom trenutku nalazio u sali. Sala se krenula popunjavati, a dolazak svakog istaknutog lidera praćen je došaptavanjem intelektualne elite trećesaffovskog tipa.
Ne primjetih mnogo ljudi mojih godina. Ja sam ih znao sve, mene niko. Sve je trebalo da počne, a još sam u redu bio sam. Na vratima se pojaviše Nura Begović i Hatidža Mehmedović, pa sam ih pozvao da zauzmu slobodna mjesta. Ne znam ni da li su me prepoznale u trenutku, ali brzo sjedoše i uvodna predavanja su već počela. Ja sam bio umiren činjenicom da se više ne osjećam samim, pa mi je dvadeset minuta predavanja Smaila Čekića o svemu onome o čemu već znamo, prošlo u trenu. Nabrajanje svih izvedinica imena vojnih formacija koje su pod kontrolom Slobodana Miloševića, Ratka Mladića i Radovana Karadžića punile koncentracione logore i masovne grobnice bilo je iznošenje notornih činjenica, dorađenih pravno nerelevantnim epitetima po slobodnoj ocjeni govornika. Uvijek se malo trznem u strahu kada neko fuli brojku, pa makar i za samo stotinu više ubijenih i silovanih nego što ih jeste, kao da ih je stotinu manje premalo.
Ne vidim među prisutnim profesora Fikreta Karčića. Njegov tekst u kojem nam je suptilno poručio konačni ishod ovog poduhvata, činio se važnijim od svega rečenog do ovog trenutka. Sve što nas je upozoravalo na neprihvatljiv scenarij u trenutku je nestalo, nakon što su Dejvid Šefer i Sakib Softić uvjerili okupljene u nepobitnu novost dokaza... Rasprava je otvorena.
Hatidža Mehmedović mi doda prijavu za diskusiju, da proslijedim djevojci koja ih je prikupljala. Prolazio je red prijavljenih, a u meni je rastao strah da papir nisam proslijedio kako treba. Odjednom se na moja leđa sručila priča osam hiljada ubijenih Srebreničana, u glavi razmišljam da možda mojom greškom Hatidža neće dobiti riječ. Potpuno sam se isključio, razmišljajući šta tačno uraditi, sad već potpuno izbezumljen u ideji da će banalnim propustom biti prešućena riječ žrtava. Nemam koga dozvati jer nikoga ne znam. Konačno, moderatori je prozvaše kao posljednju govornicu. Valjda da se poslije Hatidže niko ne drzne 'još koju' reći. Odahnuo sam. Kao da je moja služba time bila završena. I više nije bilo ništa bitno. Polako su se lica u priči gubila, dok sam u glavi posložio sve što sam čuo i načuo između redova.
Niko tu nije ništa odlučio. Pa ni oni najviše pozicionirani. Svi su bili bedeli, ništa viši i značajniji od mene samog, došli za one kojih više nema, premda su možda mislili da su došli zbog sebe. Neki od njih su ostali u uvjerenju da će se svojim govorima promaknuti u nešto važnije aktere buduće lekcije u udžbenicima koja bi mogla obrađivati okolnosti ovog skupa. Niko nije imao snage da kaže da u tu bitku ova zemlja ulazi bez velikih šansi. Unaprijed odlučena partija šaha, prihvatanje sigurne nepravde u traganju za pravdom. Imalo se o svemu tome svašta reći. Imalo, ali nije. Kao i mnogo puta ranije, ostali smo spremni da prihvatimo sudske odluke, ako odluke budu išle u korist istine koja je unutar naroda već konsenzusom usaglašena. Ako ne budu, i to će proći. Ko su odgovorni? Pa svi mi. Metodom slučajnog uzorka odabrani za podijeljenu komandnu odgovornost. Sinoć mi je stigla poruka iz Srebrenice. Na ahiret je preselila Zumra Šehomerović. Jesam li njoj bio dostojan bedel? Svojom tišinom, sigurno nisam.
