Historičar Efraim Zuroff, lovac na naciste Centra Simon Wiesenthal i direktor izraelskog ureda i istočnoevropskih poslova te institucije, u koautorstvu sa Aleksandrom Nikolićem, počasnim konzulom Srbije u Izraelu, objavio je skandalozan komentar u izraelskom Jerusalem Postu.

Zuroff je iziritiran odlukom Generalne skupštine UN-a da 11. juli proglasi Međunarodnim danom sjećanja na Genocid u Srebrenici, tvrdeći da se radilo o ratnom zločinu a ne genocidu. Također, Zuroff je iziritiran činjenicom da je Njemačka jedna do zemlaja koja je susponzorirala rezoluciju i tvrdi da ta zemlja nije imala na to pravo zbog nacističkog dijela svoje historije a Genocid u Srebrenici dovodi u vezu sa nacističkim zločinima počinjenim nad Srbima tokom Drugog svjetskog rata.

Zuroff podsjeća kako je nacistička Njemačka nakon okupacije Jugoslavije otvorila koncentracioni logor u Beogradu u kpojem je, kako tvrdi, stradalo oko 14 hiljada ljudi. „Uglavnom Srba“, kazat će Zuroff uopće ne spomionjući, što je i inače trend u posljednje vrijeme, da je Srbija bila prva evropska država koja je „konačno riješila“ pitanje Jevreja tokom ratnih godina.

Ovo nije prvi put da Zuroff negira Genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine, svoje negatorske stavove iznosi već godinama unazad u različitim izraelskim ili medijima iz drugih zemalja.

Komentar iz Jerusalem Posta prenosimo u cijelosti.

***

Prije nešto više od dva mjeseca Generalna skupština Ujedinjenih naroda donijela je rezoluciju koju nije podržala većina zemalja članica (84 su glasale za; 68 zemalja je bilo suzdržano, 19 je glasalo protiv, a 22 zemlje, uključujući Izrael, nisu bile prisutne na glasanju). Usvojena je rezolucija kojom se 11. juli proglašava “Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici 1995.”, kojom se osuđuje negiranje genocida, kao i veličanje ratnih zločinaca.

Zašto ovaj gnusni ratni zločin odabran među tolikim masakrima počinjenim tokom modernog doba da bude označen kao slučaj genocida? Generalna skupština UN-a je to učinila, unatoč činjenici da ogromna većina Bošnjaka koji su izbjegli u Srebrenicu, koja je službeno proglašena utočištem za bosanske muslimane, nije stradala od trupa Republike srpske. Zapravo, sve žene, djeca i starci, koji su činili veliku većinu od 25.000 izbjeglica, pušteni su neozlijeđeni.

Takva apsurdna odluka nije neuobičajena u Ujedinjenim narodima, gdje je politika ime igre, a određeni politički saveznici imaju automatsku većinu. U takvim okolnostima Srbija nije imala šanse spriječiti izglasavanje ove rezolucije. Izraelci mogu suosjećati sa Srbijom jer je i Izrael bio žrtva očito politički motiviranih rezolucija i nepravedne kritike izglasane u Generalnoj skupštini. Od kojih je najpoznatija i najnečuvenija bila rezolucija "Cionizam je rasizam".

Dok Srbiju može donekle utješiti činjenica da je većina članova Generalne skupštine odbila podržati rezoluciju, jedan od aspekata koji najviše izaziva bijes je to što je rezoluciju predložila i susponzorirala Njemačka. Dok je njemačka odgovornost za užasno “Konačno rješenje” koje su proveli nacisti kako bi potpuno uništili evropsko jevrejstvo opće poznata, malo je ljudi izvan bivše Jugoslavije svjesno razmjera i okrutnosti nacističkih zločina nad Srbima tokom Drugog svjetskog rata.

Nacistička brutalnost bila je vidljiva već od prvog dana invazije na Jugoslaviju u aprilu 1941. kada su izveli ubilački napad bombama na Beograd, tokom kojeg je uništena Narodna biblioetak i njezina dragocjena zbirka knjiga, od kojih su neke čak iz 12. stoljeća. Potom je na područjima pod njemačkom vojnom okupacijom uslijedilo podizanje zloglasnih nacističkih koncentracijskih logora, poput Banjice u Beogradu i zloglasnog Crvenog krsta u Nišu, gdje je ubijeno oko četrnaest hiljada nevinih, uglavnom Srba.

To je bilo popraćeno masovnim represalijama nad srpskim civilnim stanovništvom, koje su bile daleko drastičnije od mjera poduzetih u drugim okupiranim zemljama (100 civila, u nekim slučajevima uključujući i djecu, pogubljeno je zbog smrti njemačkog vojnika, a 50 zbog ranjenog). Najozloglašeniji pokolj nevinih dogodio se u Kragujevcu prigodno nazvanog “Crnog oktobra” 1941. godine.

Znatan broj Folksdojčera (etničkih Nijemaca), stanovnika Jugoslavije, djelovao je kao peta kolona tokom godina koje su prethodile ratu, a zatim su se pridružili nacističkim osvajačima, a mnogi su se dobrovoljno pridružili S.S. 7. dobrovoljačkoj brdskoj diviziji Prinz Eugen.

Na anektiranim područjima Jugoslavije saveznici Njemačke počinili su stravične zločine nad srpskim civilima uz puno dopuštenje i potporu nacista. Najgori počinitelji u tom smislu bile su hrvatske ustaše, koje su pokrenule genocidnu kampanju nad Srbima, tokom koje su ih masovno ubijali u ruralnim područjima i u koncentracijskim logorima koje su gradili diljem Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koju su Nijemci stvorili nakon okupacije Jugoslavije. Srbi, Jevreji, Romi i hrvatski antifašisti mučeni su na najstrašnije načine, a na kraju i ubijani u Jasenovcu, logoru koji je postao simbolom ustaške okrutnosti i pokvarenosti.

Čak je i Edmund Glaise von Horstenau, njemački vojni izaslanik u Zagrebu, oštro kritikovao strašna ustaška zlodjela, upozoravajući da će izazvati ustanak tamošnjeg srpskog stanovništva. Nacistička Njemačka je također imala potpunu odgovornost za njih. Ona ne samo da je stvorila preduslove nego je i osmislila NDH. Nacistička Njemačka nikada nije pokušala obuzdati ustaške genocidne kampanje koje je pokrenuo diktator NDH Ante Pavelić. Naprotiv, Hitler mu je rekao da se, ako NDH želi biti stabilna, mora voditi netolerantna nacionalistička politika 50 godina, jer previše tolerancije može stvarati samo probleme.

Šef vanjskopolitičkog odbora njemačkog Bundestaga Michael Roth, osvrćući se na negativne reakcije Beograda na donošenje rezolucije o Srebrenici, označio ih je "sramnim i razočaravajućim". Dodao je kako se predlaganje kao odgovor na donošenje slične rezolucije o Jasenovcu čini pokušajem skretanja pozornosti. “Poenta nije da jedni upiru prstom u druge.”

Unatoč razumijevanju onoga što je Roth htio reći, nedostatak elementarnog izraza žaljenja i kajanja je nedopustiv. Dakako, nije riječ o izostanku odavanja počasti žrtvama kao takvima, već o izostanku posebnog obzira prema njihovoj sudbini, koji bi trebao biti iz Njemačke, koja je imala punu odgovornost i za Jasenovac. Do danas, međutim, na Balkanu nema osjećaja da je Njemačka ikada izrazila kajanje ili žaljenje za zločine počinjene nad Srbima.

Umjesto toga, iz političkih razloga, prečesto se stavljala na stranu onih koji su djelovali na štetu Srbije. Njemačka je među najvažnijim investitorima i vanjskotrgovinskim partnerima Srbije. Ona je svakako jedna od centralnih zemalja Evropske unije, toliko važna i za Srbiju. Upravo zbog toga, prirodno bi bilo očekivati ​​iskazivanje historijske odgovornosti prema srpskom narodu i pijetet prema njegovim žrtvama.