U sjajnoj knjizi pod naslovom Geometrija srca njen autor Omer Mešić, ugledni profesor fizike, ispisao je, znalački i s najdubljim poštovanjem, prelijepe stranice o svom ocu Ahmed-efendiji Mešiću: orijentalisti, šerijatskom pravniku, mesnevihanu i tarikatskom učitelju, te u tekst umješno uvrstio šest očevih memoarskih zapisa, a jedan od njih, nedatiran i nenaslovljen, naročito mi se dopao, pa, evo, prenosim ga s neznatnim i nužnim skraćenjima, a napose zbog sekvence “pa bi možda bilo zanimljivo da se to zabilježi i ipak ne zaboravi”. I neće biti zaboravljeno (uzgred, jasno se u ovom tekstu da razaznati da je pisan rukom opreznog čovjeka, pretpostavljam u “olovnim vremenima”, dakle, sredinom ili krajem sedamdesetih godina). Evo tog zapisa:

“Želio bih sada da nešto kažem o našoj familiji i životu u tadašnjoj Lipnici (naselje u blizini Tuzle, op. a.), jer se za ovih godina sve mnogo promijenilo, pa bi možda bilo zanimljivo da se to zabilježi i ipak ne zaboravi. To će biti samo jedan vrlo maleni dio onoga što bi se moglo kazati o našem životu s našim dragim roditeljima. Mi smo svi rođeni na Kozari, a kako smo odrastali, odvajali smo se od roditelja i išli u svijet, trbuhom za kruhom. Naši roditelji imali su njivu Vrt, na kojoj se nalazila i naša kuća, zatim njivu Berbuša, njivu i šumu Usjelje, te šumu Drvenjak. Sve je to rasprodano, jer niko više nije ostao da tu živi zastalno, pa je to bio najbolji izlaz. Inače, ta naša zemlja imala je mnogo raznog voća, a naročito trešanja, krušaka, jabuka i šljiva. Pamtim da smo iznad kuće imali trešnju, koju smo zvali mostarka, jer je ona prispijevala mnogo ranije nego druge vrste trešanja, pa smo je mi brali i nosili na pijacu u Tuzlu i prodavali kao prvu novinu.

Dalje se kao kroz maglu sjećam rudarske bune ili njenih posljedica, jer se sjećam da su stariji govorili o tome kako žandari traže i progone našeg tetića Salku Imamovića, koji je, valjda, kao dvadesetogodišnji rudar, učestvovao u toj buni.

Dalje se sjećam da su mene kao muško dijete stavljali u bračni dušek tog istog Salke kada se oženio rahmetli Fatom, kćerkom moje rahmetli babe Aleme Avdić, naše prve komšinice, pa sam ja morao imitirati plač malog djeteta. To je činjeno stoga što se vjerovalo da će mlada, ako se ovo napravi, roditi muško dijete. Međutim, ja im, u tom pogledu, nisam donio nikakve sreće, jer su im se stalno rađale djevojčice. Samo se jednom rodio sin kojem su dali ime Jusuf, ali on je rano umro.

Sjećam se da smo starija sestra Hafiza i ja često nešto bolovali, a zapravo su nas boljeli krajnici, ali mi to tada nismo znali, kao ni naši roditelji, pa nam je naš otac donosio nešto što se u vodi rastvaralo kao mastiljava olovka i čime smo ispirali grlo. To je bio hipermangan. Sve od toga doba imam problema s krajnicima i vrlo često sam imao upale s visokim temperaturama, tako da mi je u mojoj 61. godini ljekar specijalista rekao da su mi krajnici u stanju raspadanja.

Pamtim da smo išli u mekteb, početnu islamsku školu za islamske vjernike, koja se nalazila u Karagićima, gdje je vjeroučitelj bio naš rahmetli djed Hasan ef. Tu smo sestra Hafiza i ja prvi put u životu izrecitovali čitav Kur'an, vjersku muslimansku knjigu sa 600 stranica. Time smo učinili ‘hatmu’, završetak početnog vjerskog obrazovanja. Naravno da je to bilo obilježeno na uobičajeni način.

Isto tako pamtim da sam ‘ja’ imao nekoliko ovaca, jer je novac koji sam od rodbine dobijao ‘na čelo’ uložen u jednu ili više ovaca, pa su se one kasnije janjile i tako brojem povećavale, ali, kada sam pošao u školu, one su rasprodane, jer nije imao ko da ih čuva.

Dalje se sjećam da su bivale dove, zajedničke molitve na slobodnom prostoru zvanom Dovište, gdje je bila česma lijepe vode zvana Murtagićka. Na te dove dolazili bi ljudi iz okolnih mjesta, pa bi se zajednički obavila podnevna molitva, a onda bi vjerski obrazovan čovjek držao predavanje o vjerskim pitanjima.

Zatim bi domaćini pozivali i vodili goste svojim kućama i tu im davali ručak i kahvu. Nas, djecu, kod mekteba su poredali u red po dvoje, pa bismo išli prema dovištu i učili ilahije, pobožne pjesme, obično na turskom jeziku. Najprije bi dvoje djece iz jednog reda proučilo jedan redak iz te pjesme, a onda bi sva ostala djeca u koloni na sav glas uzvikivala refren koji se stalno ponavljao. To je cijelom selu najavljivalo da je vrijeme zajedničke molitve blizu, te da se svi pripremaju za taj svečani čin.

Ja se sada ne sjećam kako su glasile te pjesmice, a vrlo rado bih upoznao njihov sadržaj, ali nisam uspio da ih negdje pronađem, jer zaborav je sve poklopio. Mišljenja sam da sada u Lipnici i okolini ima malo ljudi koji se i sjećaju dova, a kamoli ilahija koje su djeca pjevala. Dova je u Lipnici bivala posljednja u godini, u jesen, poslije dove u Obodnici. Bivala je samo utorkom. Poslije ručka, u Karagićima bi se iskupio svijet, pa je mlađarija uz tamburu igrala kolo. Bivalo je i slučajeva da se na tim veseljima izazovu i tuče, najviše pod utjecajem alkohola, što je ostavljalo lošu sliku.”

I to bi bilo sve. Inače, o ovom izuzetno obrazovanom, skromnom i samozatajnom vitezu bošnjačke duhovnosti, koji je u Tuzli djelovao kratko i ostavio blistav i neizbrisiv trag, moglo bi se, a i moralo reći još mnogo toga, pa se usrdno nadam da će za takvo šta biti prilike.