Razorna tragedija koja je u noći 3. na 4. oktobar 2024. pogodila Jablanicu i Konjic naglo je pokrenula bujice najplemenitijih osjećanja svih stanovnika u Bosni i Hercegovini i širem regionu. Tek u ovakvim prilikama, na hutbi u Jablanici reći će muftija mostarski, naš narod pokaže svoje pravo lice. I zaista, neizrecivo veliki broj ljudi pohrlio je u ugrožena područja u nadi da će pomoći u pronalaženju nestalih i nastradalih, da će preživjelim pomoći novčanim prilozima ili utješnom riječju. Mještani Jablanice i šireg područja Buturović polja djelovali su ne malo iznenađeni tom naglom empatijom i pažnjom. Sve što se desilo prihvatili su kao Božije određenje i iznova, primordijalnom inercijom, po ko zna koji put u životu, već su počeli planirati neki novi početak.
Shodno redakcijskim potrebama u proteklih desetak dana objavio sam desetak vijesti o ovoj temi, strogo vodeći računa da one budu činjenični iskazi, uz precizno oslanjanje na izjavu zvaničnika ili stradalnika nastojao sam da u te vijesti na bilo koji način ne učitam ličnu impresiju. U tih desetak dana, kazat će to i reisul-ulema Kavazović, riječi su bile suvišne, fokus svih nastojanja trebao je biti usmjeren isključivo prema nastradalim. Imao sam dojam da većina volontera, humanista, članova udruženja, stručnih službi Civilne zaštite GSS-a tako se i ponaša. A potom na površinu u javnom prostoru počinju provirivati devijacije.
Među prvima je ona o Kamenolomu. Vrijeme, tajming objave o sumnjivoj dozvoli za rad Kamenoloma nije pažljivo odabran, jer u trenutku kada cijela Bosna i Hercegovina želi pomoći i pomaže u eteru su sumnje, optužbe... Medije je donekle moguće i razumijeti, ali kako shvatiti da je Vlada HNK-a baš u tim danima imala tematsku sjednicu sa koje je javnost obavijestila da kamenolom nema uredna rješenja za rad. Neki su mediji pisali da im je bio dostupan i cijeli dosje „slučaja kamenolom“. Neshvatljivo je da Vlada ima vremena u tim trenucima, dok su rane još otvorene, raspravljati o toj temi, a da je odluku o uplati sredstava ugroženim područjima (cca 40 000 KM) donijela znatno kasnije. Aktuelni premijer Federacije Nermin Nikšić, zbog funkcije koju obavlja, bio je najgrlatiji u priči o legalnom i nelegalnom radu u Kamenolomu. Dakako Vlada Federacije je novčanu pomoć za nastradala područja (533 000 KM) tek odobrila. Dotle su nevladina udruženja, poput Pomozi ba, Merhamet, privredni subjekti, medijske kuće, pojedinci za Jablanicu i Konjic prikupili milionske iznose i operativno djelovali na raščišćavanju terena.
Iznos koje su kantonalna i federalna vlada doznačile tim unesrećenim ljudima u usporedbi sa nevladinim udruženjima je sramotno mali, tako da je izjava zvaničnika ovih institucija više iritirala građane već informirala. Tokom obilaska Donje Jablanice susretnem potištenog, poraženog druga Emila, osebujnog mostarskog novinara koji se prisjeća da je još 2001. godine pisao o tom kamenolomu. Svi njegovi napori da zainteresira domaću javnost raspršili su se pred zidovima šutnje i nadležnih i nenadležnih ustanova, pojedinaca i organizacija. Stoji Emil nazor podignutog pogleda, gleda u kamenolomi ponavlja: „Poražen sam. Nisam uspio. Danas žalim što bar nekoga nisam pljunuo u facu. Jedino tako bi znali da sam pisao te tekstove“, sa ogromnim razočarenjem i u sebe i sve oko sebe reći će mi Emil.
Nasuprot tome ovih dana nas sa skoro svih programa u BiH bombardiraju opservacije stručnjaka o klimatskim promjenama, klizištima, strukturama tla, vodnim područjima, različitih zvanja i akademskih titula. Prosječan gledalac TV programa za većinu njih nikada nije ni čuo. Najezda teoretičara u javnom diskursu, dok necertificirani volonteri vrijedno rade na terenu, podsjetilo me na jedno šokantno otkriće iz mog djetinjstva.
Naime, tog davnog oktobra 1979. godine moje selo i još tri susjedna na području Nevesinja pogodio je jak zemljotres (6,5-7 stepeni). Zemljotresom je bilo pogođeno nešto malo više od stotinjak kuća. Spavali smo u šatorima skoro mjesec dana. Iz dječije perspektive bila je to samo zanosna igra, masovno okupljanje nama nepoznatih ljudi. U selu se svakodnevno nešto dešavalo. Javna preduzeća su počela sa gradnjom porodičnih kuća, jer, tako je to nama predstavljeno, iz samodoprinosa svih radnika na nivou Jugoslavije izdvajan je procenat od 1% za pomoć nastradalom području. Čak su nam u pomoć pritekli i studenti Sarajevskog univerziteta. U biti oni su došli u kratku ekskurziju, nije se tu puno toga ni radilo niti uradilo.
U mom selu započeta je gradnja kuća, u bošnjačkom dijelu izgrađeno je njih desetak, dok su u susjednom srpskom izgrađene sve kuće. Sa prvim pahuljama snijega selo je ostalo prazno. Ko je imao novca kasnijih godina je nastavio gradnju, ko nije morao se vratiti u one stare kuće i nastaviti sa životom. U zrelim godinama na osnovu svjedočenja aktera preraspodjele sredstava saznao sam da je pomoć zaista bila upućena ali da nikada nije u potpunosti stigla na odredište. Tada su napravljene brojne kuće i vikendice gradskih funkcionera. Značajan procenat te pomoći završio je u Neumu.
Novinar F. Hebibović koji je za neke beogradske novine izvještavao sa sjednica Skupštine opštine Nevesinje i prenio određene devijacije premlaćen je na sred čaršije u znak upozorenja. Dok sam radio tematske pripreme nekih svojih tekstova o obnovi Starog mosta jedan mostarski arhitekta pohvalit će mi se kako su oni najzaslužniji za to što su projektne mjere i linije na ovom monumentalnom zdanju sačuvane, jer su, kako je rekao, oni bili toliko savjesni da su početkom 1980. godine uradili projekat zaštite Starog mosta u slučaju zemljotresa. Dakle, novac je povučen sa te budžetske stavke.
Eto, baš te slike mi pred očima dok slušam o prijetnjama i klizištima na iznad Sarajeva, na Zlatištu... Ne slutim, ali i kažem ne daj Bože. Jer, zaista, skretati pažnju od suštine i od stvarne potrebe, na bilo koji način doima se krajnje nehumano poput potrebe nekih novinara da u trenutku dok se klanja kolektivna dženaza na haremu Jasen stanu pred kameru i naprave tako zvani novinarski „stend-up“ kako bi gledatelji umjesto u realnu sliku, sliku nastradalih, njihovih porodica gledali u njega i doživljavali njegove impresije. Tim fenomenom bi se mogle pojasniti i potrebe nekih visokih političkih zvaničnika koji u tom trenutku, kao da drugog nikada neće biti, novinarima pojašnjavaju neke druge političke procese. No, ipak treba istaknuti da budući procesi na obnovi pogođenog područja će teći koliko-toliko korektno, jer ohrabruju volja dobročinitelja iz svih krajeva naše zemlje kao i nastojanje Kriznih štabova u Konjicu i Jablanici. Pred njima su veliki izazovi budući da zima već kuca na vratima.