Tog 10. jula 1992. godine pripadnici 17. lake pješadijske brigade srpske vojske u saradnji sa rezervnim i aktivnim policajcima upali su u ranim jutarnjim satima u Biljane kod Ključa i ubijali sve redom.
Posljedica tog napada je pokolj 258 civila bošnjačke nacionalnosti koji su bili mještani Biljana što je dovelo do gotovo potpunog nestanka tog mjesta u Bosanskoj krajini.
Najstarija žrtva bio je 85-godišnji Bećo Ćehić, dok je najmlađa žrtva bila četveromjesečna beba Amila Džaferagić. Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, prva otkrivena masovna grobnica naziva Crvena zemlja I pronađena je u novembru 1995. iz koje je ekshumirano 16 žrtava.
Najveća masovna grobnica je jama Lanište I iz koje je u periodu od 5. oktobra do 15. novembra 1996. ekshumirano 188 žrtava. Na području Biljana pronađene su i 34 pojedinačne grobnice.
Flašica ubijene bebe Amile Džaferagić
Sud Bosne i Hercegovine je u martu 2005. podigao optužnicu protiv Marka Samardžije koji je u svojstvu komandira Treće čete saničkog bataljona u sastavu 17. lake pješadijske brigade VRS-a naredio i učestvovao u masakru u Biljanima.
Prema optužnici, Samardžija je naredio ženama da se upute u pravcu osnovne škole u Biljanima, a muškarce starije od 18 i mlađe od 60 godina je u koloni sproveo u pravcu te iste škole gdje su oni najprije bili zatvoreni u učionice i Dom kulture, a zatim u grupama od po pet do 10 ubijani.
Preostali muškarci su, kako se navodi u optužnici, najprije batinani a zatim smješteni u autobuse sa kojima je preostalo civilno stanovništvo odvezeno na lokalitet Lanište i likvidirano.
Marka Samardžiju Sud Bosne i Hercegovine u novembru 2006. osudio je na 26 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti.
Međutim, dvije godine kasnije, u drugostepenom postupku pred Sudom BiH, Samardžija je oglašen krivim samo za zatvaranje i teško oduzimanje fizičke slobode kao zločin protiv čovječnosti i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
Iako je većina tijela žrtava ovog masakra pronađena, objelodanjen je kontekst događaja svjedočenjima preživjelih, Samardžija za sada ostaje kao jedini osuđeni. Većini ubijenih Samardžija je bio učitelj, učio ih prvim slovima, upravo u školi gdje su zatvarani.
U masovnoj grobnici, jami Lanište, četveromjesečna beba Amila Džaferagić, pronađena je u zagrljaju ubijene majke. Malena Amila umrla je stiščući ručicama flašicu za mlijeko. Ubijen je i njen četverogodišnji brat Almir.
Zapisnik sa obdukcije: strana 70, leš br. 172.
Amila Džaferagić, kći Šemse, rođena 29.2.1992. godine u Biljanima – Ključ, prepoznata po ocu Šemsi.
Odjeća: Dječija benkica bijela na kopčanje sa tri dugmeta, dječije gegice sive, pamučne bijele duge gaće, štramplice dječije bijele, melni gaćice i pamučna bijela pelena unutra...
Nađeni predmeti: Jedna bijela i jedna plava dječija cucla-duda...
U zapisniku piše dalje: Likvidirana pucnjem u glavu.
Avdo Huseinović, autor je brojnih dokumentarnih filmova o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i počinjenim zločinima.
Film "Biljani- kuće s pogledom na genocid" snimao je godinu dana u saradnji sa Udruženjem Biljani u srcu od kojeg je i potekla ideja.
- Moram se zahvaliti tim ljudima. Odavno nisam naišao na jednu takvu susretljivost i dobru organizaciju. Priča o Biljanima je priča o genocidu na jednom malom prostoru. U slučaju Biljana je najlakše bilo dokazati genocid, namjeru da se u potpunosti iskorijeni jedna nacionalna grupa – kaže Huseinović za Stav.
Slušao je, navodi dalje, i priče insajdera.
- To su bivši pripadnici vojske i polcije RS-a. Čuo sam od njih kako je temeljito bila pripremljena ta operacija na području Ključa i Sanskog Mosta. Nisu žurili, išli su selo po selo. A Biljane su ostavili za kraj. Brojne su teške i tragične priče koje sam slušao dok sam radio ovaj film. Teško je izdvojiti neku. Najupečatljivija je scena priča o ubistvu bebe Amile Džaferagić, njene majke, brata, članova porodice. Priča Amora Mašovića kako su posmrtni ostaci bebe Amile posljednji nađeni u jami Lanište.
Dok sam živ pamtit ću izjavu tada desetegodišnje djevojčice Sejade Omanović kojoj je ubijena majka u selu Botonjići. Ona je tada morala voditi brigu o tri mlađe sestre. Na njena dječija pleća je pao taj teret. Najmlađa sestra imala je nepunih godinu dana.
- U jednom danu sam postala i majka i žena i domaćica a još uvijek sam dijete. Preko noći sam morala sve to postati. Živiš, a ne živiš – kazala je ona – prepričava Huseinović.
Biljani su, kaže naš sagovornik, veliki zločin bez kazne.
- Znamo da veliki zločin je mogao počiniti samo veliki broj zločinaca. Nažalost, prošlo je više od tri decenije a mi imamo samo jednu, ne mogu je nazvati čak ni presudom, onu Marku Samardžiji. Nešto je sada pokrenuto, ali se bojim da zločinci kada osjete da proces ide nepovoljno po njih vrlo lahko pređu Drinu i odu u Srbiju. Tada postoju nedodirljivi Sudu i Tužilaštvu BiH, a država Srbija ih čuva. Ovo je primjer organiziranog zločina koji su izvršile najbliže komšije, ljudi koji su odlično poznavali svoje žrtve. Svjedoci govore da nikada niko u Biljanima čak ni kamenom se nije bacio na komšije Srbe – navodi Huseinović.
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je 10. januara optužnicu protiv Jovana Кevca, rođenog 1946. godine u Кljuču, državljanina Bosne i Hercegovine. Kevca, kao komandanta bataljona VRS-a na tom području, se tereti za zločine počinjene u julu 1992. godine, prilikom napada na mjesta Gornji i Donji Biljani, kada je zarobljeno i nakon zarobljavanja ubijeno blizu 250 civila bošnjačke nacionalnosti iz navedenih mjesta, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani i identificirani iz više masovnih grobnica.
Službena zabilješka Milana Tomića. Izvor: MKSJ
Službenu zabilješku o tome šta se dogodilo 10. jula 1992. godine u Biljanima sačinio je tadašnji komandir stanice milicije iz susjednog mjesta Milan Tomić. Upravo on naveo je ime Jovana Kevca.
Kevac, kako je to u svom filmu naveo Huseinović, danas mirno živi u Srbiji.