Na svom vrhuncu kompanija je bila pravi kolos. Njen monopol nad praktično neiscrpnim rezervama prirodnog plina u Sibiru, njegova mreža cjevovoda koja se proteže Evropom i njegova sposobnost da svojim jeftinim gorivom pridobije vlade svih vrsta, učinili su Gazprom najvećim igračem na energetskoj sceni kontinenta. Na vrhuncu robnog procvata 2008. godine, tržišna kapitalizacija ruske državne komkanije premašila je 360 ​​milijardi dolara, što ju je učinilo trećom najvrijednijom kompanijom na svijetu i najvećom u Evropi. Za Rusiju, zemlju u kojoj je izvoz energije okosnica ekonomije, Gazprom je bio dragulj u kruni.

Međutim, za Vladimira Putina prava vrijednost kompanije nikada nije bila ekonomska, već prije geopolitička. Opsesija koja je, u kombinaciji sa sljepoćom menadžmenta, na kraju gurnula Gazprom u krizu iz koje za sada izgleda nema izlaza.

U 2023. godini kompanija prvi put od dolaska Putina na vlast nije zabilježila dobit. Što je još gore, doživjela je najveće gubitke od ruske finansijske krize 1998. godine: 6,8 milijardi dolara. Prihodi od izvoza u inozemstvo pali su za 66%, a prodaja Evropi, koja je nekada kupovala 40% cjelokupnog plina koji je trošila iz Rusije, pala je na razine neviđene od 1970-ih, na samo 8% u 2023. Kolaps koji, upozoravaju stručnjaci, ne treba smatrati anomalijom, već novom realnošću ruske državne komoanije. “Gazprom je definitivno izgubio svoju privilegiranu poziciju. I to će vjerojatno trajati dugo, dugo”, kaže Szymon Kardaś, istraživač u Evropskom energetskom programu pri Evropskom vijeću za vanjske odnose (ECFR).

Kako je Gazprom od dominacije Evropom gurnut prema irelevantnosti na kontinentu?

Odmah po dolasku na vlast 2000. godine, Putin je ponovno preuzeo državnu kontrolu nad Gazpromom, nasljednikom Ministarstva plinske industrije Sovjetskog Saveza, nakon osam loših godina u kojima je djelovao kao dioničko društvo. Nakon što je postavio lojalne oligarhe na ključne položaje u kompaniji i osigurao im kontrolu nad 65% ruskih dokazanih rezervi prirodnog plina (uz one koje dijeli s drugim energetskim partnerima), ruski je predsjednik brzo pretvorio državnu kompoaniju u temeljni alat za njegovu glavnu vanjskopolitičku opsesiju: ​​oporavak i konsolidaciju izgubljenog utjecaja u bivšim sovjetskim republikama i satelitima u Evropi.

U svojoj knjizi "Snaga, energija i novi ruski imperijalizam", mađarska analitičarka Anita Orban navodi da je glavni cilj Gazproma, jedine ruske plinske kompanije aktivne u srednjoj Evropi, "spriječiti svaki pokušaj diverzifikacije opskrbe energijom u regiji.”

“Sve dok je Rusija jedini izvor prirodnog plina za te zemlje, Gazprom i Kremlj bi imali značajne mogućnosti utjecaja na njih”, ističe autorka.

Evropska unija svjedočila je spremnosti Kremlja da upotrijebi plin kao energetsko oružje početkom 2009. Tog prvog januara, na vrhuncu zime i nakon mjeseci rastućih napetosti između Moskve i Kijeva, Putinova vlada iznenađujuće je objavila potpunu obustavu izvoza plina u Ukrajinu. Sedam dana kasnije, ovo zatvaranje prošireno je na 16 država članica EU-a i Moldaviju, prisiljavajući firme i škole diljem jugoistočne Evrope na zatvaranje zbog hladnoće.

No unatoč ovom jasnom upozorenju, većina srednjeevropskih zemalja, zavedena niskim cijenama ruskog plina i nespremne poduzeti velike infrastrukturne projekte potrebne za njegovu zamjenu, zadržala je svoje veze s Gazpromom. Neki su ih, zapravo, proširili. Čak i nakon ruske aneksije Krima 2014. godine, Njemačka Angele Merkel pozdravila je mogućnost udvostručenja protoka plina plinovodom Sjeverni tok 2.

Ova ovisnost o plinu koju je razvila većina zemalja Evropske unije — unatoč upozorenjima zemalja poput Poljske i baltičkih država, koje su prepoznale uzorke iz Moskve slične onima iz sovjetske ere — na kraju bi izazvala najveću energetsku katastrofu na kontinentu od krize iz 1973. U ljeto 2021. godine, prije sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, Gazprom je prekinuo opskrbu svojim evropskim kupcima baš kad su rezerve u skladištima plina u EU bile na najnižoj tački u historiji. Rezultat je bio golem porast cijena električne energije koja je skočila iznad 300 eura po megavat-satu u Evropi. Nakon početka rata, ruska državna kompanija počela je tražiti isplate u rubljama i zatvarati slavine onim zemljama koje su odbijale, udvostručivši pritisak na cijene.

Gazprom je završio svoju transformaciju u energetsko oružje. I djelovalo je. Putin se kladio da Evropa neće moći živjeti bez ruskog plina. Dva mjeseca nakon invazije, dok su cijene električne energije još uvijek vrtoglavo rasle, predsjednik je na sastanku s jednim od svojih potpredsjednika izjavio da evropske zemlje “ne mogu bez energetskih izvora, uključujući prirodni plin”.

Ali Putin je izgubio opkladu. Evropska unija uspjela je prebroditi energetsku krizu smanjenjem potrošnje i brzom diverzifikacijom izvora plina. Bruxelles i drugi glavni gradovi proveli su mjere energetske otrežnjenosti dok su povećali uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz zemalja kao što su Katar i Sjedinjene Države. Evropske su zemlje čak reaktivirale elektrane na ugljen ili odgodile zatvaranje nuklearnih reaktora. Šta god je bilo potrebno.

Nakon dvije godine oluje, EU je uspjela nadvladati oluju. Danas je cijena plina u Evropi deset puta niža nego u jeku krize.

I dok je bol EU bila privremena, Gazpromova rana koju je sam sebi nanio je trajna. Evropa je prije rata bila daleko najvažnije tržište za to državno preduzeće, s više od 80% izvoza. U 2021. Rusija je otpremila oko 132 milijarde kubika plina u Evuropu. U 2023. ta je brojka pala na 24 miklijarde kubika, što je bio kolaps bez presedana za kompaniju. “Pad količine bio je enorman. Što nije iznenađujuće, jer ako izgubite najvažnije tržište svoje kompoanije, finansijski učinak je neizbježan,” kaže Kardás. Gubitak koji je, jasno, nepovratan, jer svakim danom zemlje Evropske unije sve više ulažu u alternativne pravce ruskog plina. “Vraćanje izvoza u Evropu na prethodne razine je nemoguće”, kaže stručnjak.

Gubitak evropskog tržišta je pak ozbiljan udarac za Kremlj. Kako stručnjakinja za sankcije Agathe Demarais ističe u Foreign Policyju, do prošle godine samo je Gazprom doprinosio s oko 10% prihoda ruskog saveznog budžeta. “Ova lavina novca sada se čini kao daleka priča. U 2023. godini doprinos kompanije u državnu blagajnu (...) smanjen je za 80%. I, kao i s mnogim drugim firmama koje gube novac, Gazprom sada duguje povrat poreza iz državne blagajne”, kaže.

Početkom 2010-ih svaka je plinska kompanija bila opsjednuta novim „srebrnim metkom“ za povećanje svog izvoza: ukapljenim prirodnim plinom (LNG). Način transporta goriva se sastoji od hlađenja goriva na -162 stupnja Celzijusa kako bi se pretvorilo u tekućinu, čime se njegov volumen smanjuje 600 puta. Odatle se može transportirati specijaliziranim LNG tankerima. Ovaj tehnološki napredak ne samo da je omogućio firmama da prevladaju geografska i logistička ograničenja nametnuta plinovodima, već je i otvorio globalno tržište novim mogućnostima globalne trgovine.

Međutim, unatoč širokom spektru prednosti koje je LNG nudio sektoru, Gazprom se nastavio usredotočiti na svoje tradicionalne rute plinovoda. Kompanija je poduzela nekoliko stidljivih koraka u tom smislu, izgradivši tvornicu za ukapljivanje na istočnom rubu Vladivostoka i drugu u blizini Sankt Peterburga, ali su drugi projekti propali zbog tehničkih prepreka, nedostatka odgovarajućeg finansiranja ili internih administrativnih i birokratskih poteškoća, između ostalih faktora.

Taj nedostatak prilagodbe i odgovora na nove prilike tržišta LNG-a istaknuo je Gazpromova ograničenja u poređenju s drugim mnogo manjim, ali agilnijim konkurentima u ruskom energetskom sektoru. “Početkom prošlog desetljeća, Vladimir Putin je bio jako ljut na Gazprom jer je izgubio svoju najveću priliku za guranje LNG projekata,” objašnjava Kardás. “To je vjerojatno bio jedan od razloga zašto je Putin u jesen 2013. odlučio dati svoj pristanak na liberalizaciju zakona o izvozu plina i dopustiti Novateku da razvija projekte izvoza LNG-a”, dodao je.

Nemoguće je razumjeti progresivni pad Gazproma u posljednjem desetljeću bez povezivanja s paralelnim usponom Novateka. Osnovana 1994. godine od strane grupe ruskih poslovnih ljudi, firma je započela kao mali nezavisni igrač u plinskom sektoru. No, od spomenute liberalizacije 2013. doživjela je spektakularnu ekspanziju. Za razliku od državne kompanije, Novatek je djelovao kao privatni komercijalni subjekt fokusiran na LNG tržište, razvijajući masivnu lučku izvoznu infrastrukturu kao što je Yamal LNG—četvrto najveće postrojenje za ukapljivanje u svijetu—i profitirajući od rastuće globalne potražnje za plinom brodovima.

Kao primjer razlike između dviju kompanija, u istoj 2023. godini u kojoj je Gazprom izvijestio o rekordnom gubitku od 6,8 ​​milijardi dolara, Novatek je ostvario rekordnu dobit od 5,1 milijarde dolara. Trenutno Novatek razvija megaprojekt Arctic LNG 2 – iako je opterećen ogromnim paketom američkih sankcija – i planira izgradnju još jednog velikog pogona u Murmansku. U međuvremenu, kako se ističe u izvještaju,“Gazpromu nedostaju relevantni kapaciteti za izvoz u obliku LNG-a plina proizvedenog u Zapadnom Sibiru, koji se tradicionalno izvozi u Evropu i nema plinovode koji bi omogućili njegov transport na druga tržišta”.

Ova rastuća nesposobnost da se sa sibirskih bušotina plin šalje ka domovima polovine Evrope ostavile su Gazpromu kao jedinu mogućnost okretanje najvažnijem savezniku Rusije: Kini. U 2023. kompanija je izvezla rekordnu količinu od 22,7 milijardi kubika prirodnog plina u Peking, gotovo 50% više od onoga što je prodala azijskom divu prethodne godine i nada se da će ponovno srušiti tu brojku tokom 2024.

Ali Gazpromove nade suočavaju se s dva ograničenja. Prvo, da plinovod koji povezuje obje zemlje, nazvan Power of Siberia, ima maksimalni transportni kapacitet od 38 milijardi kubika godišnje. Drugi je da ovaj plinovod crpi iz plinskih polja istočnog Sibira, dok se oni koji su hranili Evropu – a sada trebaju nova odredišta – nalaze na poluotoku Jamal, na sjeverozapadu.

Zbog toga državna kompanija sve nade polaže u odobrenje novog megaprojekta između dviju zemalja, nazvanog Power of Siberia 2. Taj 2800 kilometara dug plinovod polazio bi od bušotina Yamal, prelazio Mongoliju i vodio do Kine i imao protok od 50 milijardi kubika. Djelimično olakšanje, s obzirom na to da bi i dalje predstavljalo samo polovinu gubitka izvoza u Evropu, ali je od vitalne važnosti da Gazprom ostane na površini. Problem? Otkako je projekat prvi put predstavljen 2006. godine, kineska vlada nije prestala odugovlačiti.

"Kina je nevoljka iz dva razloga. Prvo, vjerovatno joj ne treba toliko plina iz Rusije, jer se njena politika temelji na diverzifikaciji izvora opskrbe. Iz njezine perspektive, nije mudro postati previše ovisan o jednoj određenoj zemlji", tvrdi Kardás. S druge strane, vrijeme radi protiv Gazproma, a u korist Pekinga, što kineskoj vladi daje ogromnu prednost za pregovaračkim stolom.

Kao što ističe studija Centra za globalnu energetsku politiku, za razliku od Rusije, Kina ne žuri s finalizacijom ugovora o Power of Siberia 2 jer je vrlo malo vjerojatno da će zemlji trebati bilo kakve dodatne opskrbe plinom. Projekcije bilansa pokazuju da će njegov uvoz dosegnuti oko 250 milijardi kubnih metara do 2030. godine, što se može u velikoj mjeri (ili u cijelosti) pokriti već ugovorenim isporukama", objašnjava izvještaj. Peking će trebati samo nove izvore goriva od 2040. nadalje, što je dovoljno vremena da iz Gazproma iscijedi i posljednju moguću rublju u pregovorima o cijenama.

Prema nedavnom izvještaju Finacisal Timesa, tokom posljednjeg sastanka dviju strana kineski pregovarački tim zahtijevao je cijenu plina približnu onoj koju Rusija plaća za svoje visoko subvencionirano domaće tržište. Nadalje, bila je spremna kupiti samo mali dio od 50 milijardi kubika koliko je mogao nositi Snaga Sibira 2. To su uslovi, za sada, neprihvatljivi za Gazprom i vjerovatni su razlog zašto Alexei Miller, izvršni direktor kompanije, nije pratio Putina tokom njegove posjete Pekingu početkom juna.

Međutim, kako je britanskim novinama rekao Alexander Gabuev, direktor Carnegie Russia Eurasia Center u Berlinu, Miller će prije ili kasnije biti prisiljen popustiti kineskim uslovima. “Plinovod se može izgraditi dosta brzo, budući da su plinska polja već razrađena. U konačnici, Rusi nemaju drugu opciju za plasiranje ovog plina na tržište”, rekao je analitičar. U samo jednom desetljeću Gazprom je prešao put giganta koji diktira uslove evropskim zemljama do toga da bude prepušten na milost i nemilost Kinezima. Gazprom je, ukratko, u klopci. Zarobljen svojom nefleksibilnom infrastrukturom u eri globalne trgovine, slabom pregovaračkom sposobnošću prema novim klijentima i geopolitičkim ponorom.

Njegovi evropski kupci okrenuli su mu leđa i svakim danom ih je sve manje kako se višegodišnji ugovori približavaju kraju. Njegov prozor mogućnosti za razvoj LNG projekata je zatvoren, a Novatek je ubrao većinu prednosti pristupa globalnom tržištu. U nemogućnosti da se riješi svojih plinskih bušotina, Gazprom nadu vidi jedino u Kini.

Malo je vjerojatno da će Gazprom potpuno propasti, s obzirom na njegovu ključnu ulogu u domaćoj opskrbi Rusije plinom, ali njegovi dani kao dragulja u kruni ruskog izvoza su prošli. Strmoglav pad za kompaniju za koju je Putin vjerovao da je u stanju da cijelu Evropu baci na koljena. El Confidencial