U hronologiji obnove nezavisnosti Bosne i Hercegovine 7. april 1992. godine zauzima istaknuto mjesto. Na taj dan, Republika Hrvatska je, među prvima u svijetu i istovremeno kada i SAD, priznala Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i samostalnu državu. Već u maju iste godine uspostavljeni su diplomatski odnosi, a u jesen je Hrvatska postala prva zemlja koja je uputila ambasadora u Sarajevo.

Ipak, tri decenije kasnije, historijska distanca otkriva duboku dvosmislenost tadašnje i kasnije politike Zagreba prema svom prvom susjedu.

Tuđmanovi planovi

Činjenica je da su Hrvati u Bosni i Hercegovini, uz podršku Republike Hrvatske, izašli na referendum 29. februara 1992. godine, što je bilo presudno za uspjeh borbe za nezavisnost. Kako navode arhivski izvori, poput zapažanja Herberta Okuna, pomoćnika predsjedavajućeg Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, Hrvati su imali direktan interes da se Bosna i Hercegovina odvoji od Jugoslavije kojom su tada dominirali Srbi.

Međutim, paralelno s diplomatskim priznanjem, razvijali su se i planovi koji su direktno potkopavali suverenitet tek priznate države. Još u decembru 1991. godine, na sastanku u Zagrebu pod predsjedavanjem Franje Tuđmana, otvoreno se govorilo o "okupljanju hrvatskog nacionalnog bića u maksimalno mogućim granicama".

Tuđman je tada iznosio vizije o granicama Banovine Hrvatske, smatrajući da Bosna i Hercegovina u svom punom kapacitetu onemogućava "istinski nezavisnu Hrvatsku", te je prognozirao da će se Bošnjaci, tada Muslimani, morati zadovoljiti "državicom u ostatku BiH".

Od saveznika do UZP-a 

Ova dvosmislenost politike - s jedne strane ruka podrške, a s druge planovi o podjeli - dovela je do tragičnog sukoba. Međunarodni sud u Hagu je kroz obimnu dokumentaciju i presude, posebno u predmetu "Prlić i ostali", van razumne sumnje utvrdio da je Hrvatska učestvovala u međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini.

Presude jasno govore o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) čiji je cilj bio etničko čišćenje muslimanskog stanovništva s teritorija koje je Hrvatska zajednica (kasnije Republika) Herceg-Bosna smatrala svojim. U taj poduhvat bili su uključeni najviši zvaničnici Hrvatske kao što su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko, u tijesnoj saradnji s rukovodstvom HVO-a.

Dokazi svjedoče o strahotama logora poput Heliodroma, Dretelja i Ljubuškog, gdje je zatvorenicima nuđen "izbor" - ostanak u logoru ili trajni odlazak u treće zemlje preko Hrvatske, uz prethodno potpisivanje formulara "Ureda za prognanike i izbjeglice". Haški sud je ovakvo "dobrovoljno" napuštanje domova okarakterizirao kao deportaciju.

Danas, 34 godine kasnije, aktuelna hrvatska politika nerijetko nastoji revidirati ove činjenice. Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović ne tako davno u Kninu je istakao kako bez Hrvatske vojske i HVO-a ne bi bilo slobode za Bošnjake, niti Daytona, nazivajući etiketu "zločinačke organizacije" za Herceg-Bosnu "dugom časti" koji hrvatska diplomatija mora ispraviti.

S druge strane, zanemaruje se činjenica da je, naprimjer, Peti korpus Armije RBiH u Bihaću godinama "čuvao leđa" Hrvatskoj vojsci, onemogućavajući srpskim snagama da taj dio stave pod kontrolu, što je direktno utjecalo na ishod rata u samoj Hrvatskoj.

Nada izvan politike

Iako politika i dalje ostaje glavni izvor tenzija, koristeći historiju za dnevne obračune, život se često odvija na drugačijim osnovama. Dok diplomatije raspravljaju o "čišćenju računa", obični ljudi pronalaze zajednički jezik tamo gdje nema granica kao što su sport i svakodnevnica.

Nada za bolje sutra i istinsko pomirenje možda se najbolje ogleda u slikama koje nisu zabilježene u sudskim spisima ili političkim govorima. Kada je fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine prije nekoliko dana osigurala plasman na predstojeće Svjetsko prvenstvo u SAD-u, Meksiku i Kanadi, radost se nije osjetila samo u Sarajevu, Tuzli ili Zenici. Taj uspjeh proslavili su i mnogobrojni Hrvati, kako u našoj državi tako i u Hrvatskoj, pokazujući da emocija i ljudska povezanost mogu nadvladati politike prošlosti. Možda je upravo to putokaz da, uprkos teškom historijskom bremenu, budućnost pripada ljudima, a ne isključivo proglasima i granicama.