Šta su glavni razlozi za aferu “Avazova depeša” i brutalni medijski napad na ljekare s Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS)? Da li je izmišljeno pismo anesteziologa koje su plasirali novinari Dnevnog avaza i Raporta te kasnije zakazivanje protesta od “neformalnih grupa građana” pokušaj da se pritiscima prisilno smijeni menadžmenta KCUS-u, želja da se podeblja također prenapuhana i politizirana afera “Respiratori” ili je možda u pitanju nešto sasvim treće, potreba da se skrene pažnja s pravih krivaca za veliki broj zaraženih i umrlih u Sarajevu te da se bijes javnosti usmjeri ka doktorima s KCUS-a?

Ili je sve to dio istog plana?

Iako zvuči ružno govoriti o ljudima kao brojevima, ipak je neophodno pričati jezikom statistike da bi se shvatilo o čemu je riječ. Prosto kazano, ogromna većina ljudi umrlih od sredine februara ove godine do danas bila bi živa da je broj zaraženih ostao na nivou ispod 100 zaraženih osoba dnevno, kao što je to bilo do sredine februara. Umjesto toga, imali smo katastrofalnih po 800 novozaraženih, a što je naš zdravstveni sistem dovelo gotovo do pucanja. Upravo u tom kontekstu treba tretirati i pitanje respiratora, kao i same mogućnosti da zaraženi građani dobiju adekvatnu i blagovremenu njegu jer je nastao ogroman pritisak na zdravstvene ustanove.

Ljekari tu nisu nikakvi krivci nego su i sami žrtve, i to žrtve katastrofalne politike. Optuživati ljekare za visoku smrtnost najteže oboljelih građana znači pobrkati uzrok i posljedicu. Jednostavno rečeno: da je bilo manje zaraženih, bilo bi i manje mrtvih. A odgovornost za ogroman broj zaraženih ne snose ljekari i zdravstveni radnici već isključivo nesposobni sarajevski režim ili, bolje rečeno, diletantska Vlada Kantona Sarajevo i njen Krizni štab.

POPULIZMOM SE NE MOŽE UPRAVLJATI KRIZOM

Odluka Vlade Kantona Sarajevo da odugovlači s uvođenjem efikasnih mjera te da u “dvanaest i pet” 12. marta uvede simbolični, parcijalni i nedovoljni vikend lockdown ponajbolje svjedoči o tome da je “m:tel” koalicija, koja vlada Sarajevom, suštinski nesposobna upravljati krizom. Kada je broj zaraženih u Sarajevu počeo rasti gotovo eksponencijalno, potkapacitirana i od straha paralizirana vlast Kantona Sarajevo nije bila sposobna donijeti bilo kakvu smislenu odluku kojom bi zaustavila nadolazeću, na osnovu iskustava iz cijelog svijeta, sasvim izvjesnu katastrofu.

Političke kalkulacije najprizemnije vrste te populističko koketiranje s javnim mnijenjem glavni su razlozi zašto je Fortina Vlada odbijala poslušati zdravstvenu struku, te je otezala, a na kraju i zakasnila s uvođenjem odgovarajućih mjera. A čak i kada su konačno odlučili nešto poduzeti, odabrali su opciju uvođenja polumjera koje nisu mogle kontrolirati epidemije željenom brzinom.

Pooštrene mjere nastale su kao kompromis, kao pokušaj da se održi vještački kreirani imidž navodno popularne Vlade. A i takve, došle su neoprostivo kasno. Nakon što je epidemija izmakla svakoj kontroli te se u kratkom roku napunile bolnice i preopteretili domovi zdravlja te cijeli zdravstveni sistem bio doveden do pred kolaps, pajaci iz “m:tel” Vlade dosjetili su se kako amnestirati sebe od sve glasnijih optužbi i kritika zdravstvene struke i šire javnosti za pokazanu indolentnost, avanturizam i nesposobnost.

Vještačke afere “Respiratori” i “Avazova depeša” poslužili su za poznatu taktiku “držite lopova”, tačnije za prebacivanje odgovornosti sa sebe na doktore KCUS-a, na one ljude koji su, zbrinjavajući ogroman broj građana oboljelih od virusa, već ionako ispaštali zbog kriminalne nesposobnosti Fortine Vlade. Da li su oni inicirali aferu ili su je samo iskoristili za suštinu problema, manje je važno. Na plećima Edina Forte, Harisa Vranića i ostalih članova Vlade Kantona Sarajevo i Kriznog štaba, na čijem je čelu ministar Vranić – a Štab je izborom nove Vlade rekonstruiran tako što su iz njega izbačeni članovi koji su radili na KCUS-u i u Hitnoj pomoći – nalazi se odgovornost za tragične sudbine naših sugrađana.

Zašto nesposobna i kukavička Vlada Kantona Sarajevo nije reagirala dok je sedmična incidenca zaraženih (sedmični broj zaraženih na 100.000 stanovnika) u Sarajevu bila 100, a bila je glasno pozivana da promptno i što hitnije reagira, umjesto što je čekala da broj zaraženih dostigne nivo koji je garantirao zagušenje i kolaps zdravstvenog sistema, do kojeg bi pod takvim uvjetima došlo ne samo u Bosni i Hercegovini već u bi kojoj zemlji članici Evropske unije.

Neosporna je i neoboriva činjenica da je Vlada Edina Forte kriminalno podbacila i zakasnila te da su to svojim životima platili građani Sarajeva. Koliko je tačno zakasnila Vlada Kantona Sarajevo? Zakasnila je za najmanje pet stotina mrtvih Sarajlija, vjerovatno i više! To ćemo saznati za koji mjesec kada budu objavljeni precizni podaci o ukupnoj smrtnosti, uključujući i one koji se zbog zagušenosti zdravstvenog sistema nisu pravovremeno liječili od drugih oboljenja.

MINISTRU SITUACIJA NIJE ALARMANTNA

Prisjetimo se samo neshvatljivih izjava Harisa Vranića od 26. februara, kada je rekao da je situacija u Kantonu Sarajevo “ozbiljna, ali nije alarmantna”. Vranić je davao takve izjave iako je morao biti svjestan da kanton ulazi u treći val pandemije, jer su svi relevantni indikatori pokazivali upravo takav trend. Otkad je ministar Vranić izjavio da situacija “nije alarmantna”, umrlo je 529 građana Kantona Sarajevo, više nego do početka pandemije pa do te njegove “umirujuće” izjave!

Ako ministar Vranić, njegov Krizni štab, premijer Forto i ostali članovi Vlade Kantona Sarajevo nisu znali da se u trenutku davanja tako neodgovorne izjave Sarajevo uveliko nalazilo u trećem pandemijskom valu, onda su krajnje nesposobni, a ako su bili svjesni mogućnosti takve situacije, onda su kriminalno neodgovorni spram građana Sarajeva.

Tužilaštvo Kantona Sarajevo, MUP i SIPA trebali bi ovih dana, umjesto na KCUS-u, boraviti, štaviše, trebali bi kampirati, u kabinetima premijera Edina Forte i ministra Vranića, te ih priupitati za motive zašto je uvođenje strogih mjera kasnilo, zašto tada postojeće mjere nisu bili striktno provođene, a kao vrsta dokaza i samopriznanja da su bili zakasnili može im poslužiti činjenica da danas imamo mnogo strožije mjere od onih s kraja februara i početka marta iako su brojevi novozaraženih manji od tadašnjih.

Zatvaranje škola dogodilo se 12. marta, kada je sedmični broj zaraženih na 100.000 stanovnika iznosio 941. (Napomenimo da se u Italiji škole i sve redom automatski zatvara, a regija proglašava crvenom zonom onda kada taj broj dosegne 250.) Ugostiteljski objekti zatvoreni su 19. marta, kada je sedmični broj zaraženih na 100.000 stanovnika bio 1.076, a što je bilo kriminalno kasno.

Tog famoznog i za ministra inkriminirajućeg 26. februara – to je samo dan prije nego što su sarajevski načelnici iz “Trojke” objavljivali svoje fotografije sa skijanja na Bjelašnici – sedmična incidenca iznosila je 422. Dakle, ministar nas je uvjerava da situacija nije alarmantna iako su brojevi bili drastično gori nego kada se u Italiji sve zatvori.

U vrijeme pisanja ovog teksta (7. aprila 2021) sedmična incidenca iznosi 393. Ako danas stanje nije alarmantno i ako nije za uvođenje mjera, a bolje je nego 26. februara, zašto nisu otvorene kafane i škole? Zato što im je trebalo 20.000 zaraženih (toliko ih se zarazilo od 26. februara do danas) i 529 mrtvih da shvate kako su pogriješili i da je stroge mjere trebalo uvesti sredinom februara, a ne sredinom marta, sa zakašnjenjem od tri ili četiri sedmice i da je incidenca od nekoliko stotina znak da je već sve debelo izmaklo kontroli.

POLITIČKA RAČUNICA VAŽNIJA OD LJUDSKIH ŽIVOTA

Čak i tada, krajem februara, dok je Vranić u kamere iskazivao svoje neznanje o tome na koji način funkcionira matematika pandemije, čak i tada je već bilo kasno za mnoge buduće žrtve virusa korona u Sarajevu. Treba već jednom shvatiti i razumjeti: Kada sedmična incidenca zaraženih pređe brojku od nekoliko stotina, tada je gotovo sigurno da ćete imati stotine mrtvih. Ako niste tu činjenicu naučili za godinu, koliko traje pandemija, a ministar ste zdravstva ili premijer kantona, onda ste ne samo krajnje nesposobni i nepodesni za funkciju koju obavljate već ste i odgovorni za masovno stradavanje.

Ako ste bili svjesni ovih prostih zakonitosti i naučnih činjenica u vezi s virusom, a zanemarili ste ih zbog neke političke računice, da očuvate socijalni mir u Kantonu ili da udovoljite zahtjevima kojekakvih interesnih grupa, a uz to ste još i malo skijali i dernečili po planinama te pravili nove klastere zaraze, onda je to mnogo više od neznanja i grešaka počinjenih iz nehata, onda se treba dobro pogledati u ogledalo i zapitati imate li na rukama krvi vaših sugrađana.

Vjerovatno je upravo ova “samospoznaja” te strah od krivičnog progona i dovela do pokretanja ili korištenja afere kojom se željela saprati nečista savjest te odgovornost prebaciti na nekoga drugog, u ovom slučaju nesretne doktore, a u čemu je prljav posao odigrala Avazova kamarila. To daje još jednu zločinačku dimenziju cijelom slučaju “Avazove depeše” jer pokazuje da su sarajevski “m:tel” režim i medijski lešinari njegovih partnera spremni odgovornost za eksplozivno širenje virusa i posljedične smrti građana prebaciti na one ljude koji su po cijenu svojih života sanirali i popravljali greške Vlade Kantona i Kriznog štaba te neprestano i na vrijeme upozoravali da će situacija eskalirati ako se hitno ne poduzmu potrebne aktivnosti.

A o kakvom se odsustvu zdravog razuma i obraza radi, najbo[1]lje pokazuje ponovno gostovanje Vranića po medijima te njegove izjave da je njemu “čudno toliko umiranje na respiratorima”. Umjesto što dovodi u sumnju ne samo stručnost već motive pa čak i sam humanizam doktora s KCUS-a, Vranić nije čak niti zastao da se upita kako je uopće došlo do situacije u kojoj su respiratori, ma kakve kvalitete bili, potrebni građanima jer upravo su on, Krizni štab na čijem je čelu i Vlada Kantona Sarajeva, čiji je on ministar zdravstva, bili odgovorni i nadležni da ne dođe do takve situacije.