Bio je 29. maj 1991. godine kada je beogradska Crvena zvezda u Bariju podigla pehar osvajača Kupa prvaka, jedini koji je osvojio neki slavenski klub u historiji tog takmičenja. Željko Ražnatović zvani Arkan tog je dana bio u zatvoru.

Uhapšen je nekoliko sedmica ranije u Hrvatskoj. Tada je bio samo ubica koji je svoje posjete stadionima spajao s uslugama jugoslovenskoj tajnoj policiji i velikim pljačkama. Nekoliko mjeseci kasnije, tokom srbijanske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, postat će jedan od najkrvoločnijih zločinaca posljednjeg desetljeća 20. stoljeća.

Jedan od istraživača koji je dublje proučio njegovu figuru bio je Carles Viñas, doktor savremene historije sa Univerziteta u Barceloni. "Od svojih početaka kao prevarant i pljačkaš banaka, Arkan je znao kako povlačiti svoje konce zahvaljujući prilici koju su mu pružili balkanski ratovi. Na taj način je uspio sebi izboriti mjesto među novom srpskom elitom, u tolikoj mjeri da on i danas ostaje referenca za srpski ultranacionalizam", kazao je Vinas za El mundo.

Rane avanture u Göteborgu, Londonu i Rimu nagovijestile su Ražnatovićevu kriminalnu slavu na čelu Tigrova, paravojne formacije koja će širiti teror dva desetljeća kasnije u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i hercegovini. "Arkan ima inteligenciju, hrabrost, brzinu, prilagodljivost i mimetičke vještine, čvrsto pamćenje, brze reflekse, pronicljivost, harizmu kao vođa i potpuni nedostatak morala ili grižnje savjesti", objašnjava Diego Mariottini, autor knjige "Bog, domovina i smrt".

"Njegov odnos prema nasilju je jednostavan i nekritičan: ubija istom lakoćom kojom normalan čovjek naručuje u baru ili se vozi podzemnom željeznicom. Ako se od njega traži da ubije, on to čini iz interesa i s potpunom smirenošću. Bez kontradiktornosti , bez skrupula, bez unutrašnjih sukoba, bez grižnje savjesti, obavještajne službe uzimaju u obzir ovu posebnost, koja se smatra neprocjenjivom kvalitetom i funkcionalnom za interese organizacije."

Jovica Stanišić, šef srpske tajne policije (SDB), bio je zadužen za vrbovanje Arkana za tu svrhu. U februaru 1989. godine, nedugo nakon osnivanja navijačke grupe Delije, kojoj je bio vođa, Arkan je izišao na Marakanu, stadion Crvene zvezde, ruku pod ruku sa Stanišićem. "Naravno, ne postoji dokument koji bi to dokazao, ali poznavajući pozadinu očito je da je svrha i jednog i drugog bila korištenje ultrasa za služenje ekspanzionističkim ciljevima Slobodana Miloševića", kazao je srbijanski novinar Branimir Đokić u razgovoru za El Mundo. Ta mala grupa od 20 „delija“ na kraju će postati, kako su mjeseci prolazili, udarna snaga od 10.000 ultrasa. Mnoge od njih Arkan je lično vrbovao da šire teror u Zvorniku, Kozarcu ili Srebrenici.

Prema Međunarodnom krivičnom sudu u Haagu, Tigrovi su učestvovali u najmanje 28 zločinačkih akcija između 1991. i 1995. Iz svoje baze u Erdutu, tada okupiranom dijelu Hrvatske, kretali su se u svojim moćnim džipovima, stigavši ​​na mjesto događaja nakon što ih je bombardovala srpska artiljerija. Njihov modus operandi Mariottini opisuje sa zastrašujućom preciznošću: "Silovanja, napadi svih vrsta, deportacije u koncentracione logore, pogubljenja po kratkom postupku... Tigrovi ciljaju čak i na leševe. Spaljuju i ruše sve crkve nepravoslavnih vjera, pljačkaju... Srbi se ne žele ograničiti na pobjedu u ratu: cilj je eliminirati sve tragove prošlosti i sadašnjosti neprijatelja." Historija će to zabilježiti pod izrazom "etničko čišćenje".

Jedna od najstrašnijih epizoda dogodila se u hrvatskom gradu Vukovaru. Dana 18. novembra 1991. godine, nakon gotovo tri mjeseca opsade i masovnog bombardovanja, grad je bio prisiljen na predaju. Samo dva dana kasnije, 206 preživjelih, uglavnom žena i djece, sklonilo se u bolnicu. Tamo su ih Tigrovi pogubili. Četiri mjeseca nakon slavnih dana u Bariju, Siniša Mihajlović je užasnuto promatrao rodni grad razoren od razaranja. Ali on je to učinio iz nešto drugačije perspektive.

"Pričate o zlodjelima, a niste bili tamo. Ja sam rođen u Vukovaru, gdje su Srbi manjina. Godine 1991. je bila 'hajka na Srbe': ljudi koji su godinama živjeli zajedno, odjednom su počeli pucati jedni na druge. Ja sam rođen u Vukovaru, gdje su Srbi manjina", govorio je kasnije. “Arkan je došao braniti Srbe u Hrvatskoj. Njegovi ratni zločini su neopravdani, strašni su ali nije li sve užasno u građanskom ratu?", elaborirao je Mihajlović 2009. u intervjuu za Corriere di Bologna.

Fascinacija pojedinih igrača Crvene zvezde Arkanom porasla je u decembru 1991. godine, kada su se iz Tokija vratili s osvojenim Interkontinentalnim kupom (3:0 protiv Colo Cola). Arkan je na aerodromu čekao s vrlo posebnim darom: grumenom slavonske zemlje za svakog od prvaka. Obećao im je da će osloboditi tu regiju od nesrba i rekao im je: 'Jednog dana će cijela ta regija biti vaša'“, kaže Mariottini.

I danas, nakon toliko vremena, može se razumjeti strah koji je Arkan izazivao svaki put kada bi odlučio ući u svlačionicu. "Niko se s njim nije usudio raspravljati. Naravno, mnogi su fudbaleri imali kontakte s ljudima koji su se bavili mutnim poslovima. Ali takva su bila ta teška vremena. Bilo je jednostavno pitanje opstanka", ističe Đokić.

Ako je fudbal donosio prihode, još je veća zarada bila u vojnim misijama. “Biti Arkanov Tigar gotovo je isto što i poduzetnička profesija”, sa stanovitim sarkazmom sažima Mariottini ove pljačkaške poslove. "Kada Tigrovi uđu u kuću, postupaju sistematski: prvo uzmu frižider, televizor i video player. Porodice ubijaju ili raseljavaju, a često napadači pretražuju i vrt u potrazi za skrivenim draguljima. Arkan je svojoj miliciji prenio svoj životni moto: "Bolje živjeti jedan dan kao lav nego sto godina kao ovca." Izreka koja datira iz Prvog svjetskog rata, iako ju je kasnije obnovio Benito Mussolini.

Krajem 1995. godine, završetkom ratova, Arkan se na vrlo neobičan način vratio u civilni život. Oženio je Svetlanu Veličković zvanu Ceca, najpoznatiju turbofolk pjevačicu Srbije, te se ponovo vratio u fudbal. Doduše, ovaj put kao vlasnik FK Obilić, skromnog kluba sa periferiji Beograda, nazvanog po osobi koja je ubila sultana Murata u tragičnoj bitki na Kosovu 1389.

U prvoj sezoni ušli su u prvu ligu a u sljedećoj osvojili titulu u Prvoj ligi Srbije. Christopher Stewart je opisivao Arkanove metode u svojoj knjizi „Lov na tigra“.

"Postizanje pogotka protiv Obilića moglo bi izazvati komplikacije. Prije svake utakmice stadion je bio pun muškaraca odjevenih u crno... Sudije su dobile sugestije kako da rade svoj posao. Na tribinama navijači prijete suparničkim igračima: 'Ako zabiješ go, nećeš izaći živ' i 'Slomit ćemo ti noge, morat ćeš ponekad hodati na rukama'. Moralo ih se podsjetiti da su morali izgubiti, a priča se da su Arkanovi pomoćnici silazili i u svlačionicu... Bilo je igrača koji su misteriozno nestajali prije utakmice, jedan je rekao novinarima da su ga Arkanovi ljudi zatvorili u garažu”, piše dobitnik Pulitzerove nagrade 2015.

Unatoč svemu, protiv Bayerna se u pretkolu Lige prvaka nije moglo učiniti ništa, osim pomiriti se s Kupom UEFA-e, gdje ih je u septembru 1998. čekao Atlético Madrid. Arkanova supruga doletjela je u Madrid, priča se da ju je tada Predrag Mijatović počastio galantnom šetnjom španskom prijestolnicom. „Naravno, u to vrijeme ni on nije mogao rizikovati da ne poštuje Cecu ili da učini nešto što bi se moglo smatrati uvredom“, kaže Đokić.

Sa sedmero priznate djece i više-manje skrivenom željom za mirnim životom, dani slave naprasno su završili 15. januara 2000. godine, kada je Arkan ubijen u beogradskom hotelu Intercontinental. Nikada se nije saznalo ko su bili nalogodavci ubistvamoje je (navodno) izveo Dobrosav Gavrić. U Srbiji se sumnjalo ne sve i svakoga, od narkomafije, do soba iz najbližeg okruženja Slobodana Miloševićeva. Siniša Mihajlović se nakon pokopa emotivno oprostio od Arkana: "Bio je moj prijatelj. Bio je vođa navijača. Ne odričem se svojih prijatelja." /ARHIV, EL MUNDO/