Tarikat-i bektašije, iako službeno sunnitski, suštinski su ši’iti. Osnivač tarikat, Hadždži Bektaš Veli, rođen je u Horosanu u trinaestom stoljeću i bio je učenik Ahmeda Jesevija, poznatog kao Pir-i Turkistan. Ahmed Jesevi je u dvanaestom stoljeću pokrenuo popularnu poeziju radi konverzije turskih nomada na islam, a njegov rad se širio u turkofonskim zemljama, kulminirajući djelima Junuza Emrea. Osnovao je prvi turski tarikat, tarikat-i jesevije.

Legende o Ahmedu Jeseviju, koje zamagljuju njegov stvarni život, uključuju priče o božanskoj pomoći, slične onima iz arapske literature. Povezan je sa motivima letenja, gdje mu pomažu orlovi. Bektašije i jesevije dijele zajedničke običaje, koristeći turski jezik u obredima umjesto arapskog, a u njima učestvuju i žene. Također, dijele vjerovanje u ptičju metamorfozu, a svoju heterodoksiju su organizirali nakon šesnaestog stoljeća, prihvatajući hurufijske doktrine. Hadždžij Bektaš Veli je osnovao svoje sjedište u selu koje danas nosi njegovo ime, između Kiršehira i Nevšehira.

Albanski šejh, Ahmed Sirri-baba u odjeljku djela Risale al-Ahmedijje, opisuje dolazak Hadždži Bektaš Velija:

To stanje potrajalo je jedan duži period tokom kojega je on ‘gazi’ putem dok je konačno stigao u Silije Kara-Ujuk mjesto koje će kasnije postati veoma poznato pod imenom ‘Hadždži Bektaševa oblast’, nazvano po njegovom plemenitom imenu. Mjesto je pripadalo gradu Kiršehiru budući je bilo samo šest sahata putovanja udaljeno od njega. Zaustavio se tu i to mjesto prihvatio kao mjesto svoga boravka. Počeo je držati govore i predavanja koji su sadržavali sva potrebna upozorenja i objašnjenja, te savjete koji su ljudima bili potrebni. Širio je vjersku naobrazbu i znanje, podučavajući ljude kako u stvarima koje su se ticale neposrednih vjerskih znanosti kao i u onima koje su bile vezane za duhovnu spoznaju. Učenici su se okupljali oko njega nastojeći čuti svaku njegovu riječ, trudeći se spoznati suštinsku stvarnost božanskog. Ljudi su sa svih strana pristizali u to selo, tiskajući se i gurajući, očekujući njegov blagoslov. Tako se uzvišeni tarikat-i bektašija proširio i izvan granica zemlje Ruma. Broj onih koji su mu pristupali bio je ogroman i dramatično se uvećavao sve dok slava našeg učitelja nije stigla do ušiju sultana Orhana, drugog Osmanskog sultana. Naumpalo mu je i uvidio je kako bi sebi mogao priskrbiti pobjedu i okoristiti se dovama poštovanog Šejha, tako da je sišao sa svoga prijestolja i osobno otputovao da se susretne sa našim gospodarem i učiteljem. Bio je počašćen osobitom čašću da poljubi njegovu blagoslovljenu ruku i da on za njega učini osobitu dovu, te se na njega spusti božanski blagoslov (bereket).

Duboko u dvadeseto stoljeće, Hacibektaş-koy ostao je važno hodočasničko mjesto za sve albanske i ne-turske bektašije. Prema djelu Vilayet-namah Manakib Hünkar Hajji Bektaş-i-Veli, Ahmed Jesevi je Hadždži Bektašu darovao svete predmete, uključujući tadž (krunu), ogrtač (hrku), stolnjak (sofru), postekiju (sedždžade), svijećnjak (ćirak) i zastavu (bajrak).

Šejh Ahmed Sirri-baba ističe simbolički značaj tadža i hrke. Tadž, bijela kapa sa dvanaest brazdi, nosi osobine kao što su znanje, pokornost i pobožnost. Broj dvanaest povezuje se s riječima šehadeta. Ogrtač je tradicija koju su slijedili časni preci, uključujući ‘Ali ibn Ebu Taliba, koji je nosio hrku.

Prema Baba Redžepiju, Hadždži Bektaš Veli rođen je 1247. u Nišapuru kao potomak Muhammeda. Učio je od Lukmana Perende i kao misionar došao u Anadoliju, prvo hodočasteći mezar Imama ‘Alija, gdje je ostao četrdeset dana. Godine 1281. osnovao je tekiju u Soluğa Qara Ojük, koja je postala središte tarikata.

Hadždži Bektaš Veli umro je između 1338. i 1341., a njegov numerički značaj povezan je s njegovom smrću. Godina nakon njegove smrti, uspostavljena je bliska veza između janjičara i bektašija, što je doprinijelo širenju tarikata. Početkom šesnaestog stoljeća, Balim Sultan reformirao je praksu i obrede tarikata, uvevši četverostupanjski sistem inicijacije: (1) ašik, (2) derviš, (3) baba, i (4) dede-baba. Halifa je bio neposredno imenovan od strane prethodnog dede-babe kao predstavnik tarikata.

Bektašije i njihova vjerovanja

Bektašije, poznate kao Djeca Puta ili Yol Evladi, vjeruju da se Hadždži Bektaš Veli nikada nije ženio i da nije imao potomstva. Puno članstvo u tarikatu stječe se inicijacijom na svečanosti Ajn-i Džem (Ayin-i Cem), nakon koje slijedi period učenja pod budnim okom muršida (šejha). Njihov vrhovni autoritet je dede-baba. S druge strane, Yol Evladi, koji tvrde da imaju krvnu vezu s Hadždži Bektašem, smatraju se članovima tarikata od rođenja i vjeruju da je Hadždži Bektaš bio oženjen i da je imao sina koji je naslijedio vođstvo tarikata.

Iako su zvanične islamske obaveze, poput pet stubova vjere, važne, u bektašijskom vjerovanju pridaje se veći značaj postu prvih dvanaest dana muharrema i posljednjim danima mjeseca zu’l-hidždže. Zakon o davanju zekata proširen je na pomaganje svima u nevolji. Bektašije povezuju Allaha, Muhammeda i ‘Alija trojakom vezom, gdje su Poslanik i njegov zet jedinstveni u osobnosti. Baba Redžepi naglašava razliku između Muhammeda, nositelja islamskog svjetla, i Imama ‘Alija, koji je nositelj znanja o tom svjetlu. ‘Ali je prenio božansko svjetlo svojoj djeci, dvanaestorici Imama, dok je to svjetlo stiglo do Hadždži Bektaša.

Pripadnici tarikata prakticiraju propisane obrede, uključujući dvije posebne molitve za dobrobit svijeta, kao i obred žaljenja za ubojstvo Imama Husejna u Kerbeli. Ključna vjerovanja uključuju vahdet-i vudžud (Jedinstvo Bitka), što podrazumijeva otkrivanje Božanske stvarnosti unutar sebe, pri čemu se sva stvorenja smatraju manifestacijama Božanske suštine.

Bektašije priznaju ženama ista prava kao i muškarcima, a njihovo prisustvo u tekiji je uobičajeno. Ova tradicija se nastavlja iz jesevijske prakse, gdje su žene bile dobrodošle na derviške skupove bez obaveze nošenja pokrivala za glavu. Isti običaj se poštuje i u bektašijskim halkama.

Mnoge od osobenosti karakterističnih samo za bektašizam i bektašije u Turskoj, moguće je pronaći i prepoznati i u učenju albanskih bektašija, iako, otkriva Margaret Hasluck, Albanci su i na bektašizam utisnuli svoj vlastiti, karakteristični nacionalni pečat. Ona pojašnjava:

Bektašizam je iznimno snažan činilac u albanskoj historiji i politici, smirujući kršćane do te mjere da oni zaboravljaju svoju stoljetnu netrpeljivost prema islamu, svejednako ostajući vrlo snažna životna sila u toj vjeri. Pronaći razloge ovoga paradoksa ni na koji način nije nezanimljivo. U njihovoj organizaciji nema ničega iznimno znakovitog i izvanrednog. Iako se ni na koji način ne razlikuju od ostalih muslimana međusobno se prepoznaju malim, naizgled beznačajnim, reklo bi se, tajnim znakom, naizgled uobičajenim dodirom brade rukom. Ponad običnih bektašijskih vjernika su derviši, prepoznatljivi i upečatljivi po svojim visokim bijelim filcanim kapama, neoženjeni ili oženjeni, ovisno o ogranku (kol) koji su odabrali; naušnica u jednom uhu ukazuje na neoženjene. Poput svećenika istočne (kršćanske) crkve oni nose brade; Srbima je, izgleda, bilo preče obrijati bradu pročelnika tekije Martaneš, nego spaliti njegovu tekiju. Laici (obični vjernici) žive u svojim kućama, a derviši (u najmanjem određeni period svoga života) moraju živjeti u tekiji, koja se izdržava od priloga vjernika ili pak iz vakufa (zaklade) preminulog vjernika; uobičajeno je da derviši, nakon što presele (umru), budu ukopani u prostoriji za zajedničke obrede (ibadet hane); uz tekiju nikada se ne gradi džamija u općeprihvaćenom smislu toga pojma i građevine. Derviše u tarikat prima baba, obično svaku tekiju vodi jedan baba, koje, ako su neoženjeni postavlja njihov pročelnik kojega zovu halifom, kojih u Albaniji imaju trojica, ili pak ahi-dede, prvak svih neoženjenih bektašija, koji živi u središnoj tekiji u Maloj Aziji.

Osmanlije su sumnjale u aktivnosti bektašija

U Albaniji i drugim balkanskim područjima, bektašije pokazuju eklekticizam koji nadmašuje granice postavljene u drugim dijelovima svijeta. Potkraj šesnaestog stoljeća, bektašije su bile prisutne u mnogim dijelovima Balkana. Turski putopisac Evlija Ćelebi bilježi središta bektašija, uključujući tekiju Mehmed-paše Jahjapašića u Srbiji, koja je sagrađena prije 1548. godine. Ova tekija, smještena južno od radnje Abaza-paše u Beogradu, imala je derviša Mehmeda Horosanija kao pročelnika.

Situacija u Albaniji toga vremena pokazuje brojne praznine i nedorečenosti u kronološkim pregledima. Istraživači pokušavaju rekonstruirati kontekst uspostave tarikata u Albaniji, ukazujući na tursko osvajanje Albanije pod sultanom Muratom II. 1431. godine, kao i na sudjelovanje bektašija u vojnim kampanjama. Iako Evlija Ćelebi ne potvrđuje savremene pretpostavke o jakom prisustvu bektašija, spominje ljude koji su gajili neprijateljstvo prema emevijskim halifima i proslavljali Sultan Nevruz.

Bektašije su se na Balkanu počele ukorjenjivati polako, bez ozbiljnog otpora. Propovjednici su često bili ograničeni u poznavanju lokalnih jezika, dolazeći u malim grupama iz Dimotike, gdje su se nalazili njihovi glavni centri. Među prvim bektašijskim misionarima bili su Pir Abdal na Kosovu i Šah Kalender u Elbasanu. U šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, pojavljuju se i druge značajne ličnosti, poput Baba Ali Horosanija i Dylgjar Hysejnija.

Širenje mreže tekija posebno se razvijalo u oblasti Tosk u Albaniji. Tokom osamnaestog stoljeća, podizane su tekije u Đirokastru, Kruji i Elbasanu, uz osnivanje manjih tekija u zabačenim područjima. Međutim, ove tekije su često bile pod pritiskom osmanskih vlasti, koje su povremeno sumnjale u aktivnosti bektašija, što je dovelo do spaljivanja i uništavanja tekija, uključujući tekiju Baba Alikosa u Beratu.

Nakon zabrane djelovanja tarikata u Turskoj 1925. godine, tekije u Albaniji postale su središta aktivnosti za cijeli svijet. Babinger navodi da Evlija Ćelebi nije spominjao bektašijsku tekiju u Kruji, osim one u Kanini. Kissling, pak, sugerira da su izolirane skupine bektašija vezanih za janjičarske odrede mogle utjecati na širenje tarikata, ali da je stvarno jačanje bektašijske prisutnosti u Albaniji počelo kasnije, nego što se ranije pretpostavljalo.

Kronologija bektašijskog utjecaja u Albaniji složena je zbog postepenog osmanskog osvajanja, koje nije bilo naglo, već se odvijalo kroz strategiju sultana i savezništava s lokalnim gospodarima. Turci su prvi put stigli u područje Epira i Albanije između 1380. i 1418. godine kao plaćenici kršćanskih vojski. Kroz vrijeme, postali su vladari, dok su kršćanski vladari postajali vazali.

Godine 1391. sultan Bajezid I. anektira turske emirate u Epiru i Albaniji, a Kruja postaje središte sukoba. U isto vrijeme, turske snage, pod vođstvom Šahina, pomažu lokalnom gospodaru Tomasu Prealimbošu protiv Albanaca. Bajezidove vojne akcije također su utjecale na venecijansko gospodarstvo, dok su Albanci u Kruji predali grad Turcima bez borbe.

Kako je osmanska vlast jačala, bektašije su se počele postepeno utvrđivati u Albaniji. Hajdar-baba, iz tekije, svjedoči o sudjelovanju bektašijskih baba u vojsci sultana Murata II. Uspostava tarikata bila je spora, ali konstantna, a među prvim značajnim likovima koji su došli u Albaniju su Kasim-baba, Jemin-baba i Husejn-baba. Ovi prvaci svoga reda su doprinijeli širenju bektašizma, a prvi podaci o osnovi tekija datiraju unatrag do vremena sultana Fatiha Mehmed-hana II.

Bektašije u Bosni i Hercegovini

Derviški red bektašija nije bio mnogo raširen u Bosni i Hercegovini, navodi Džemal Ćehajić koji se iscrpno bavio derviškim redovima u našoj zemlji, mada je postojala bektašijska propaganda. Prema onome što nam saopštava Evlija Čelebi, koji je prošao ovuda 1660. godine, postojala je jedna bektašijska tekija na periferiji Čajniča. U vezi s tim Evlija Čelebi piše:

"Na jugoistočnoj strani varoši s desne i lijeve strane druma što vodi iz Tašlidže (Plevlje) u Čajniče od Sinan-pašine česme, koja se nalazi na tome drumu pola sata daleko, pa sve do Čajniča nalaze se ogromna stabla trešanja. Podalje od toga drvoreda na jugoistoku, na jednom brežuljku kojih hiljadu koraka daleko, nalazi se Gazi Murad-babina bašča s bektašijskom tekijom (asitan), koja zaslužuje da se vidi. To je tako visoka osmatračnica da se od ove tekije koja je puna hladnjaka vidi cijela varoš Čajniče... U svakom uglu toga mjesta mnogi zaljubljeni i odani derviši izvode muzičke tačke divnim melodijama i u svako doba razne grupe priređuju muzičke tačke poput Huseina Bajkare. Jednom riječju, stanovnici gradova dolaze na ovo mjesto gozbe sa raznim jelima i pićima i priređuju raznovrsne zabave i sastanke". 

Dalje izvori ne govore o ovoj tekiji. Postoji, međutim, u narodu uspomena na tekiju koja se nalazila na Musalli poviše grada Čajniča, iznad današnjeg hotela "Orijent", a postojalo je i turbe nešto niže pomenutog hotela, podignuto nekom turskom poginulom oficiru. Tekija je bila srušena poslije I. svjetskog rata, ali ju je kasnije obnovila neka žena. I konačno je srušene poslije II svjetskog rata i nije više obnovljena. Narod se sjeća nekog šejh Omera i Murad-Dedeta, što pomalo zvuči na bektašijski red derviša i tradiciju koja je tu već postojala, tvrdi Ćehajić.

Prema opisu tekije bektašija, o kojoj govori Evlija Čelebi i o kojoj se sačuvao pomen u narodu, postoji izvjesna podudarnost, s obzirom na mjesto na kojem je bila locirana. Moguće je da je ona izgubila svoj prvobitni karakter i kasnije pripadala nekom drugom tariku.

Isto tako jedna bektaši tekija postojala je i u gradu Sarajevu, na lijevoj obali Miljacke pokraj Ćumurije mosta, na koju nas podsjeća samo ulica "Tekija" koja je nosila to ime sve do 1931. godine. Inače nema nikakvih podataka niti o njezinu postanku niti o tome kada je nestala.

Zna se da je jedna bektašijska tekija postojala i u Banjaluci. Nju spominje Murad Sertoglu, ali o njoj ne daje nikakve podatke. Budući da izvori iz kasnijeg vremena pružaju malo informacija o ovim tekijama, samo može da znači da je njihovo trajanje i njihova aktivnost bila i ograničena i kratkotrajna, da je bektašizam, prema Ćehajiću, imao samo perifernu ulogu, te da se kao sekta i jedan vid sinkretističke religije nije mogao dugo održati u strogo sunnitskoj sredini Bosne i Hercegovine. Jer za sve tekije koje su bile aktivne i održale se nešto duže, a naročito one iz kasnijeg perioda osmanske vlasti kod nas, postoje refleksije u istorijskim i drugim izvorima, ili bar kratke informacije o njihovom nastanku i djelovanju. To je Ćehajića navodilo na zaključak da, ne samo bektašizam, nego i drugi heterodoksni derviški redovi i sekte, koji su se ovdje javljali s vremena na vrijeme, nisu se mogli ustaliti niti razviti na ovom prostoru gdje je snažna islamska teološka škola i moćna sunnitska inteligencija vodila glavnu riječ.