Politička scena tzv. „Republike Sarajevo“, odnosno ono što se naziva „Trojka“, koliko god to njima skloni mediji i „nezavisni analitičari“ pokušavali prikriti, iz dana u dan od lokalnog općinskog, preko gradskog, pa sve do kantonalnog nivoa pretvara se u niz rastućih i razdirućih problema. Nezadovoljstvo građana raste, a za to vrijeme „Trojka“ se međusobno optužuje i traži krivca.

Situacija u kojoj neko treba da preuzme odgovornost za nikada goru situaciju u Kantonu Sarajevo novo je iskustvo za „Trojku“, a građani više ne žele da slušaju optužbe da je SDA za sve kriva. Nekada su to tolerirali, ali iscijedili su taj „argument“, doslovno do zadnje kapi.

Nepotizam i nipotizam u javnom sektoru, smjene uspješnih direktora, poput npr. Adema Zalihića (direktor JZU Zavod za hitnu medicinsku pomoć), haos u resorima obrazovanja i zdravstva, u sistemu komunalne privrede, sumnjivi tenderi, sumnjivi grantovi..., nikada prljaviji grad, nepokošen i obrastao u korov, a premijer, ministri i načelnici svaki dan objavljuju snimke kako oni lično peru ulice i zalijevaju cvijeće, što građanima, sasvim opravdano, sve više ide na nerve.

Najavljivali su „evropsko Sarajevo“, a ne mogu ni pokositi ni zaliti ono što je SDA zasadila. Građani su tragom takvih najava očekivali investitore, turiste, studente iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, pa i drugih država, a „Trojka“ je u Sarajevo dovela kukce, pacove i zmije.

Kumulacija se desila neopozivom ostavkom Predraga Peđe Kojovića s čela „Njihove stranke“, ali ipak, nakon par patetičnih obraćanja javnosti, istu je opozvao. Vrijeđanje novinarke od strane Kojovića, na posljednjoj pres-konferenciji, najbolje govori o tome kolika nervoza vlada u redovima „Trojke“.

Nezvanično, Kojović je podnio ostavku nakon što su Lejla Brčić, dojučerašnja ministrica pravde Kantona Sarajevo (NS), ali i Edin Forto podnijeli ostavke. Brčićkina je prihvaćena, a cijena Fortinog odustajanja od ostavke na mjesto premijera bila je Kojovićeva ostavka na mjesto predsjednika stranke.

Zašto? Zato što su Edin Forto, kao i svi kadrovi Naše stranke postali taoci Kojovićevih isuviše prisnih odnosa s Konakovićem, koji se, iako samo skupštinski zastupnik, petlja u sve procese u Kantonu Sarajevo i tako nastavlja svoju decenijsku vladavinu Kantonom Sarajevo.

Odgovornost za to, u nemogućnosti da je prebace na SDA, ovaj put preuzima, ni kriv ni dužan, premijer Edin Forto, koji očito, pod sve većim pritiskom baze i glasača, ne želi da bude samo još jedno ime upisano u Bulevar Konakovićevih političkih žrtava.

Kada smo kod Konakovića, njegova nervoza nije ništa manja nego Kojovićeva. To je ovaj, na sebi svojstven način, demonstrirao na posljednjoj sjednici Skupštine, a gdje je nakon šovinističkih, seksističkih i primitivnih uvreda na račun zastupnice iz SDA, doktorice Biščević-Tokić, ustao i počeo neartikulirano galamiti na zastupnika Zahiragića i govoriti mu da ima „bolestan mozak“. Liderski, nema šta.

Svakako, Konakovićeva nervoza je možda i opravdanija nego Kojovićeva. Njegova Narod i pravda je nakon uspjeha na lokalnim izborima u Sarajevu, ali i debakla širom Bosne i Hercegovine, gdje je najavljivao pobjedu, ušla u velike probleme. Naime, nakon što su uzeli vertikalu vlasti u Kantonu Sarajevo, glasači, logično, očekuju neke rezultate, a rezultata nema, štaviše, afere se redaju jedna za drugom.

Kadrovi koji nisu uspjeli na lokalnim izborima očekuju svoje mjesto pod budžetskim nebom Kantona Sarajevo. „Kadrova“ je puno, a mjesta malo. Tako su skoro svi kandidati NiP-a za načelnike imenovani ili zaposleni u javnom sektoru Kantona Sarajevo. Oni koji još nisu sve su nezadovoljniji.

Posebno nezadovoljstvo u NiP-u vlada radi sve većeg utjecaja Aljoše Čampare u politici NiP-a, koji utjecaj ostvaruje intimnim odnosom s Konakovićem. Čak je, kako saznajemo, dobio nadimak „šofer“, jer u pravilu, on vozi Konakovića na skupove po Bosni i Hercegovini.

Nezadovoljstvo dijela osnivača NiP-a Čamparinom pozicijom i utjecajem u stranci je opravdan jer je NiP zapravo i nastao u sukobu Konakovića i Ademovića s Čamparom i Zvizdićem.

Struju nezadovoljnih predvodi Kemal Ademović, a prvi operativac te struje je Elvedin Okerić. Njih dvojica su spriječili Konakovića da imenuje Čamparu za sekretara stranke. Možda to objašnjava zašto Denis Zvizdić još nije formalno zakoračio u NiP, jer bi on i Čampara zasigurno veoma brzo ovladali tom strankom. Također, ideja da Zvizdić bude de iure nezavisni kandidat, ali de facto kandidat NiP-a uz podršku SDP-a i NS propao je, prevashodno radi pobune u SDP-u.

Pobunu u SDP-u predvode Denis Bećirović, Irfan Čengić i još neki istaknuti kadrovi, a podržava ih i mlada gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić. Oni smatraju da SDP pod kišobranom NiP-a gubi svoju autentičnost i glasače, što je Čengić u više navrata naglašavao u javnim istupima.

Karićka je, s druge strane, iz prve ruke vidjela kako je teško sarađivati s NiP-om, jer je stalno izložena pritiscima i ucjenama iz Gradskog vijeća koje predvodi genetski predodređeni Jasmin Ademović.

Iako se očekivalo da će Nermin Nikšić opstati na mjestu predsjednika SDP-a do izbora, sve su prilike da bi i on, ukoliko se ne oslobodi utjecaja Konakovića, mogao završiti kao Kojović.

Situacija u općinama je otprilike slična, predsjedavajući Općinskog vijeća Centar Sead Đozo (NiP) u sukobu je sa Srđanom Mandićem, Hasan Tanović u sukobu je s čitavim Općinskim vijećem u Novom Sarajevu. U drugim općinama je situacija manje više ista ili slična.

Za to vrijeme dešava se diplomatska ofanziva bosanske politike kakvu ne pamtimo odavno.

Bakir Izetbegović je bio u Bruxellesu, obavio sve bitne sastanke, kako institucionalne, tako i političke. Poslane su ključne poruke s tih sastanaka. Šefik Džaferović je bio u Turskoj, osim zvaničnog zapaženog učešća na diplomatskom forumu, lični susreti s Erdoğanom i poruke podrške. Od ranije, naporima njega i Komšića, rezultati su preko ANP-a i vojne vježbe na Manjači, pa do posljednjih poruka iz NATO-a.

Bisera Turković je danima u SAD-u, prvo u Washingtonu, gdje je obavila niz bitnih sastanaka s bivšim i trenutnim donosiocima odluka, a s kojih su poslane veoma snažne poruke. Nakon toga New York, UN, Vijeće sigurnosti, na kojem se ministrica ipak obratila, uprkos snažnom protivljenju Dodika i pismima koje na sjednici niko nije spomenuo osim ambasadora Rusije koji je dobio više nego adekvatan odgovor. Sve članice Vijeća sigurnosti UN-a osim Rusije podržale su Bosnu i Hercegovinu.

A sjećate li se priče opozicije i gore spomenutih SDA disidenata kako je Ministarstvo finansija Bosne i Hercegovine značajnije od Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine?

Da rezimiramo, „Trojka“ je politička skupina koja broji svoje posljednje dane. Može li to ikoga i čuditi? Ne može opstati ideološki potpuno suprotstavljena, a radi suštog interesa sastavljena koalicija.

Nikada ni jedan subjekat nije tako brzo prokockao politički kapital koji su zaista dobili od građana. Razotkrili su se kao nesposobni kantonalni nasljednik koji ničim nije zaslužio naslijeđeni kapital.

Poseban problem za njih jeste Stranka za BiH s mladim i ambicioznim Semirom Efendićem, a koji je izgleda znao šta će se desiti s „Trojkom“, čak im je to i najavio kada su mu nakon izbora 2018. oteli Vladu KS, te je, uprkos napuštanju SDA i anti-SDA histeriji, otišao svojim putem daleko od ove ideološki neukusne čorbe.

Također, konsolidacija SDA, njena ozbiljna državna i međunarodna politika, koja se izgleda tek vidi na pravi način kada se ima s kim komparirati, nešto je na šta ova neprincipijelna skupina ne može imati odgovor, pa čak ni u Skupštini Kantona Sarajevo, koja je nekada prirodno bila njihov teren.

Šestorka, Petorka, Četvorka, Trojka, Dvojka, NULA!