Mjesecima već Bećirović vodi predizbornu kampanju. Jasno je to svima iz sasvim namaštanog napretka BiH ka NATO-u u što nas privremeno predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović bez ikakve naznake dokaza uvjerava.

Samit NATO-a koji se odžava u Ankari, ne sadrži u radu ili kao goste zemlje partnere sa prostora Zapadnog Balkana, Srbije, BiH ili Kosova. Pa kako to? Ne radi se o tome da je NATO izgubio interesovanje za našu zemlju, recimo, već je fokusiran na vlastita unutrašnja pitanja.

I dok je NATO fokusiran na povećanje izdvajanja za odbranu, BiH se ne može pohvaliti ispunjavanjem uslova Saveza u vezi sa povećanjem izdvajanja novca za obranu. Kao ni ispunjavanjem političkih uslova, zbog jednostavne, a Bećiroviću za populizam sasvim nebitne činjenice, da njegov partnerski SNSD nema namjeru pristati na intenziviranju puta BiH ka NATO-u.

Pomalo je van karaktera za Bećirovića činjenica da ipak nije otišao u Ankaru pa pokušao se na silu fotografisati se sa nekim od čelnika država članica NATO-a ili pak ponovno proganjati jadog generalnog sekretata Marka Ruttea koji je od predsjedavajućeg Predsjedništva BiH skoro razvio PTSP.

No, prije par dana Bećirović se tokom susreta s novim komandantom NATO štaba u Sarajevu, brigadnim generalom Jamesom C. Fowlerom, ipak držao svog generalnog pristupa sagovornicima. Ponovio je Fowleru kome je sve već nebrojeno puta rekao kako je predložio da se BiH što prije uputi poziv našoj zemlji za pristupanje NATO-u.

Bećirović ponovimo, nije u Ankari na samitu NATO-a. Je li to ponestalo novca u državnoj kasi za novo putovanje?

A možda je problem mnogo jednostavniji. Na samitu na kojem se zaista razgovara o sigurnosti, odbrani, ulaganjima i strateškim odlukama nema mnogo prostora za samopromotivne monologe namijenjene domaćoj publici. Tamo se ne vrednuje broj konferencija za medije, niti broj saopćenja u kojima sami sebi dodjeljujete ulogu najvećeg zagovornika NATO integracija. Tamo se mjeri ono što je država uradila.

A Bosna i Hercegovina nije uradila dovoljno.

Od Bećirovića i njegove Trojke slušamo iste rečenice o "historijskom napretku", "nikad snažnijem partnerstvu" i "jasnim signalima" iz Brisela. Istovremeno, Program reformi predmet je političkih natezanja, povećanje izdvajanja za odbranu ostaje mrtvo slovo na papiru, a svaka ozbiljnija odluka koja bi zemlju približila NATO-u neslavno okončava prije no što je i donesena.

Paradoks njegove politike upravo je u tome što najveće uspjehe u NATO integracijama pronalazi u vlastitim izjavama. Što su konkretni rezultati skromniji, to su saopćenja optimističnija. Što su prepreke veće, to su najave spektakularnije. A kada dođe trenutak da se vidi gdje se Bosna i Hercegovina zaista nalazi u odnosu na druge zemlje aspirante, ispostavi se da je stvarnost znatno manje impresivna od političkog marketinga.

Nije problem što Bećirović nije pozvan u Ankaru. Problem je što građanima mjesecima pokušava prodati utisak da je upravo on nezaobilazan sagovornik NATO saveza.

Vanjska politika, međutim, nije pitanje lične promocije. Ona se ne vodi fotografijama i ličnim željama. Vodi se rezultatima. A rezultati se, za razliku od saopćenja iz Kabineta predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, ne mogu napisati unaprijed.

Zato bi možda najpoštenije bilo da Bećirović, umjesto svakodnevnog uvjeravanja javnosti kako Bosna i Hercegovina nikada nije bila bliže NATO-u, odgovori na jedno jednostavno pitanje: šta je njegova politika konkretno promijenila u odnosu na stanje od prije godinu dana?

Odgovor je vjerovatno samo još jedno saopćenje i još jedna fotografija.