Dok sedam kulturnih institucija od državnog značaja – Zemaljski muzej BiH, Historijski muzej BiH, Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Kinoteka BiH, Umjetnička galerija BiH i Biblioteka za slijepa i slabovidna lica – već tri decenije preživljava na rubu egzistencije, novi muzeji u bh. prijestolnici bilježe rast i profit. 

Institucije koje čuvaju nacionalno pamćenje, identitet i kulturni kontinuitet Bosne i Hercegovine, posebno Zemaljski muzej BiH, za koji se može reći i da je naš rodni list, polako se gase. Paradoks je u tome što ih je osnovala država, ali im u godinama nakon rata 90-tih nikada nije riješila pravni status. Bez sistemske podrške, ove institucije žive od grantova koji se uglavnom mogu koristiti isključivo za projekte, dok je njihovo svakodnevno funkcionisanje prepušteno malom broju entuzijastičnih uposlenika koji nerijetko rade bez plaće – zapravo, gotovo po pravilu.

Na grantove se prijavljuju poput bilo kojeg udruženja građana, što je ponižavajuće za institucije s višedecenijskom tradicijom i međunarodnom reputacijom. Nerijetko dobijaju odbijenice od ministarstava na različitim nivoima vlasti, posebno kada resor vode politički predstavnici iz srpskog ili hrvatskog korpusa. Iz te perspektive, odnos prema državnim kulturnim institucijama s pravom se može tumačiti kao svojevrsni nastavak agresije na Bosnu i Hercegovinu – tihe, administrativne i političke.

Kulturne institucije od državnog značaja tako dijele sudbinu običnog čovjeka u Bosni i Hercegovini – osuđene su na puko preživljavanje, dok oni koji su "jučer ponikli" danas ubiru profite.

Privatne kulturne institucije, poput Muzeja ratnog djetinjstva, Muzeja opsade Sarajeva ili Muzeja optičkih iluzija, funkcionišu po tržišnom principu: prihod od ulaznica ostaje njima. Po istom principu formalno rade i državne institucije, ali ključna razlika je u broju posjetilaca. Privatne institucije imaju sredstva za marketing i promociju – što je legitimno – dok državne institucije nemaju ni osnovne uslove za vidljivost i razvoj. Novac za promociju zapravo nikada nisu imali, i oslanjaju se na dobru volju medija da eventualno podsjete javnost da još uvijek postoje, da su otvoreni za javnost, jer, niko drugi o njima i ne razmišlja. 

Posebno je porazno što ministarstva obrazovanja u kantonima nikada nisu uvela obavezne posjete nacionalnim institucijama kulture. Jer gdje bi djeca učila o svojoj prošlosti, svom identitetu, ako ne u muzejskim institucijama? Zar nije poražavajuće da i danas među nama postoje pojedinci koji i ne znaju gdje se nalaze naše institucije kulture?

Čak i simbolične cijene ulaznica, uz organizirane školske posjete, značajno bi doprinijele opstanku državnih kulturnih institucija. Danas, s brojem posjetilaca koji jedva pokriva jednu mjesečnu plaću, ove institucije opstaju isključivo zahvaljujući entuzijazmu zaposlenih.

Podsjetimo, zbog ovakvog ignoratskog stava prema instutucijama kulture od državnog značaja Zemaljski muzej BiH jedno vrijeme bio je primoran da zatvori vrata za javnost, a isto je bila primorana da uradi i Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH. Nadu im nije ulio ni nalog koji je visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt (krajem 2024. godine) uputio Vijeću ministara BiH i Parlamentarnoj skupštini BiH u kojem je između ostalog, zahtijevao da u roku 60 dana donesu zakon koji će riješiti njihovo pravno i finansijsko pitanje. Nisu riješili do danas, a vjerovatno nikad ni neće. Schmidt međutim ima ovlaštenja da to sam uradi, a zašto mu odgovara ovakva situacija, još se nikada nije izjasnio.