Kad vatra proguta papir, ne nestaje samo celuloza. Nestaje trag, dokaz, otisak prsta jednog vremena. U noći sa 25. na 26. august 1992. godine, vatra koja je lizala i proždirala sarajevsku Vijećnicu nije bila slučajan plamen, nego isplanirani napad na kičmu identiteta i centralni nervni sistem pamćenja Bosne i Hercegovine. Bio je to memoricid.

Svi znamo brojeve, ponavljamo ih već godinama: dva miliona bibliotečkih jedinica. Ali ta cifra, koliko god bila monstruozna, ostaje apstraktna. Ona otupljuje oštricu gubitka. Pravo pitanje, ono koje pogađa pravo u dušu svakog ko voli ovaj grad, glasi: šta je to konkretno izgorjelo? Koje su to najstarije i najvrednije tihe svjedoke naše prošlosti granate pretvorile u pepeo i dim?

 Vijećnica, odnosno Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, nije čuvala apsolutno najstarije rukopise u Bosni. Taj primat pripadao je Orijentalnom institutu, barbarski spaljenom tri mjeseca ranije, 17. maja 1992, gdje su nestali unikati iz 11. i 12. vijeka. Pripada i Gazi Husrev-begovoj biblioteci, čije je blago, mudrošću i hrabrošću njenih čuvara, skriveno i spašeno od iste sudbine.

Vijećnica je, međutim, bila nešto drugo. Bila je ogledalo Bosne u njenoj punoj, slojevitoj i često kontradiktornoj kompleksnosti. Njena Specijalna zbirka bila je mjesto gdje se susreću Orijent i Okcident, rukom pisani kodeks i prva štampana knjiga, fermani sultana i prve novine na narodnom jeziku.

Među njenim zidinama ležali su stotine rukopisnih kodeksa na arapskom, perzijskom i osmanskom turskom jeziku. Nisu to bili samo teološki spisi, tu su se nalazila djela iz filozofije, matematike, astronomije, medicine i književnosti, prepisivana strpljivom rukom učenjaka od 16. do 19. vijeka. Svaki od tih rukopisa bio je prozor u intelektualni život osmanske Bosne, dokaz da ova zemlja nikada nije bila slijepo crijevo carstva, već živo kulturno raskršće.

U tom moru uništenog blaga, postoji jedna priča o Kur'anu iz 1559. godine. Dok je pakao gutao sve oko sebe, grupa bibliotekara i građana, prkoseći snajperima i granatama, utrčala je u plamteću zgradu. U tom haosu, neko je zgrabio upravo taj stari rukopis i iznio ga na sigurno. Taj spašeni Kur'an pored toga što je sveta knjiga, ujedno je i spomenik ljudskoj hrabrosti i tvrdoglavom bosanskom inatu koji odbija da se preda ništavilu.

Vijećnica nije čuvala samo rukopisnu tradiciju. U njenim trezorima nalazili su se i dragulji evropske štamparske revolucije – inkunabule. To su knjige štampane u prvih pedesetak godina nakon Gutenbergovog izuma, do 1500. godine. Posjedovati ih značilo je biti dijelom glavnog toka evropske civilizacije. Njihovo uništenje bio je pokušaj da se izbriše dokaz o dubokoj, višestoljetnoj pripadnosti Bosne evropskom kulturnom krugu. Pored njih, gorjele su i prve knjige štampane na Balkanu, ti prvi, stidljivi otisci koji su označili prelazak iz doba pera u doba olova.

Možda najopipljiviji gubitak za razumijevanje modernog identiteta jesu kompletna godišta prvih bosanskih novina. Kada su izgorjeli Bosanski vjestnik ili Sarajevski cvjetnik iz 19. vijeka, nije izgorio samo stari papir. Izgorio je zapis o svakodnevici, o političkim previranjima, o prvim pokušajima stvaranja javne sfere, o tome kako je ovaj narod počeo misliti o sebi kao o naciji. Kao da je neko spalio porodični dnevnik pisan generacijama.

A šta tek reći za stare geografske karte? Unikatni prikazi Balkana, osmanski katastarski dokumenti, austrougarski precizni premjeri. Karte nisu samo crteži, one su argument. Dokaz o postojanju, o granicama, o demografiji, o kontinuitetu. Spaliti kartu znači pokušati spaliti pravo na zemlju o kojoj ta karta svjedoči.

Paljevina Vijećnice, dakle, nije bila samo tragedija. Bio je to manifest. Poruka ispisana fosfornim granatama da narod bez dokaza o svojoj prošlosti nema pravo ni na budućnost. Uništenjem knjiga, rukopisa i karata, zločinac je pokušao uništiti samu ideju o Bosni – kompleksnoj, multikulturnoj, historijski utemeljenoj.

Zgrada je obnovljena, njen sjaj je vraćen. Ali pepeo pamćenja ostaje zauvijek razasut. Naša je obaveza da ga se sjećamo, ne kao apstraktne brojke, već kao konkretnih, nezamjenjivih svjetova koje je progutao mrak. Jer narod koji zaboravi svoju prošlost, nema pravo na budućnost.