Emir Hadžikadunić je istaknuti bosanskohercegovački diplomata, akademik i autor. Svoje bogato diplomatsko iskustvo stekao je obavljajući funkciju ambasadora Bosne i Hercegovine u Maleziji i Iranu.

Trenutno je Hadžikadunić posvećen akademskom radu kao profesor na Sarajevskoj školi za nauku i tehnologiju (Sarajevo School of Science and Technology - SSST). Autor je dviju zapaženih knjiga: "Zašto Iran" i "Od Daytona do Brisela", koje nude duboke uvide u vanjsku politiku i političke procese. Pored toga, Hadžikadunić je autor velikog broja naučnih radova objavljenih u domaćim i stranim relevantnim časopisima.

Svoju doktorsku disertaciju, naslovljenu "Različitost vanjske politike Mohammada Khatamija (1997-2005) i Mahmouda Ahmadinejada (2005-2013) – Operativna kodna uvjerenja kao izvori utjecaja", odbranio je 2018. godine. Ova disertacija dodatno potvrđuje njegovu ekspertizu u području međunarodnih odnosa i vanjske politike. 

Za Stav, profesor Emir Hadžikadunić je detaljno analizirao aktuelne geopolitičke događaje na liniji Izrael - Iran. U svom osvrtu, profesor Hadžikadunić je posebno naglasio utjecaj tog sukoba na globalnu politiku. Njegova analiza nudi uvid u kompleksnost odnosa između ove dvije ključne regionalne sile i implikacije koje njihova eskalacija nosi za međunarodnu stabilnost. Profesor Hadžikadunić je, kao stručnjak za vanjsku politiku Irana i međunarodne odnose, pružio sveobuhvatan pogled na potencijalne posljedice po globalnu sigurnost.

Poštovani profesore, hvala Vam na izdvojenom vremenu. S obzirom na Vaše iskustvo kao ambasadora Bosne i Hercegovine u Iranu i autorstvo knjige o ovoj zemlji (Zašto Iran?), želio bih Vas, služeći se naslovom Vaše knjige, upitati: Zašto trenutni sukob između Irana i Izraela i koja je njegova pozadina?

- Odgovor na pitanje zašto je baš sada došlo do rata između Irana i Izraela treba tražiti na strani koja je eskalirala sukob. Prvo, u percepciji izraelskog političkog i vojnog establišmenta, Iran je tokom posljednjih 20 mjeseci asimetričnog rata, koji je Izrael vodio protiv tzv. Osovine otpora, izgubio ključne mehanizme odvraćanja. Najprije je oslabio Hezbollah, a zatim je izgubio Siriju. Gubitkom Sirije urušena je ključna karika u iranskom lancu regionalnog uticaja - čime su vrata za izraelski napad na Iran ostala širom otvorena. Drugo, balistički udari koje je Iran izveo na Izrael u aprilu i oktobru prošle godine, kao odgovor na izraelske napade na iranski konzulat u Siriji i ubistvo lidera Hamasa u Teheranu, nisu uspostavili vjerodostojan efekt odvraćanja. Izraelsko rukovodstvo ih je moralo smatrati preslabim, te zaključiti, ispravno ili pogrešno, da će šteta od trećeg iranskog odgovora biti manja od koristi izraelskog napada.

Da je Iran u oktobru prošle godine odgovorio snagom udara iz juna ove godine, možda bi kalkulacije u Tel Avivu bile drugačije. Početni uspjeh Izraela iz proteklog 12-dnevnog rata omogućio je treći faktor. Mossad je uspio razviti izuzetno široku mrežu doušnika u Iranu - od operativaca na terenu do infiltracije u najviše vojne strukture. Svjestan svojih kapaciteta na terenu, direktor Mossada David Barnea bio je među najglasnijim zagovornicima eskalacije sa Iranom. Kombinacija ova tri faktora učinila je izraelski napad neminovnim ove godine.

U kojoj mjeri je gubitak strateške dubine u Siriji, uslijed nedavnih geopolitičkih promjena u toj državi, zakomplicirao iransku poziciju i dugoročne strateške interese?

- Gubitak Sirije za Iran znači mnogo više od puke geopolitičke promjene. Padom režima Bashara al-Assada, Iran je izgubio stratešku platformu za logistiku, obavještajnu koordinaciju i operativno djelovanje u Levantu. Ostao je bez vjernog političkog i vojnog saveznika, a time i bez strateške dubine koja je imala egzistencijalni karakter od 1979. godine. Sirija je bila najvažniji arapski saveznik: podržala je islamsku revoluciju, stala na stranu Irana tokom iračko-iranskog rata (1980-88), omogućila korištenje svog zračnog prostora za iranske napade na Irak, a preko sirijskih luka Alžir i Libija su Iranu dostavljali oružje 1980-ih.

Sirija je također služila kao ključna veza Teherana s Hezbollahom i Libanom. Njihov savez onemogućio je Izraelu da uspostavi proizraelski režim u Libanu 1980-ih, a zatim je bio presudan za uspon Hezbollaha i formiranje tzv. osovine otpora tokom 1990-ih i 2000-ih. Iran i Sirija gradile su percepciju da su ključne karike te osovine. Iako su postojale očite ideološke razlike između Islamske republike i sirijskog sekularnog režima, političke elite u Teheranu i Damasku ljubomorno su čuvale uzajamne odnose, vođene zajedničkim interesima.

Kakve su bile reakcije izraelske javnosti na nedavne sukobe s Iranom? Može li se smatrati da je riječ o ratu premijera Netanyahua ili je prisutno šire raspoloženje unutar jevrejskog naroda koje podržava takav obračun?

- Državnici nemaju uvijek presudnu ulogu u pokretanju ratova - često ih na to primoraju vanjske okolnosti ili pritisak javnosti. Ipak, u slučaju izraelskog napada na Iran, Benjamin Netanyahu je diktirao te okolnosti u strateškom i taktičkom smislu. Godinama je zagovarao vojni napad na iranska nuklearna postrojenja, uvjeravao Sjedinjene Države da to učine, svjestan da Izrael nema vojne kapacitete za potpuni uspjeh.

Taktički, ovaj rat mu je bio politički koristan - kako bi popravio svoju poljuljanu popularnost kod kuće i poboljšao imidž među evropskim saveznicima. Strpljivo i manipulativno je čekao pravi trenutak - i dočekao ga u junu ove godine. Izraelska javnost mu je, očekivano, pružila podršku, budući da je vlada decenijama oblikovala percepciju Islamske Republike kao egzistencijalne prijetnje Izraelu. Uz Izrael su stale i Njemačka, Velika Britanija i Francuska - iako su zbog humanitarne katastrofe u Gazi samo nekoliko dana ranije bile među glasnijim kritičarima njegove vlade.

Hadžikadunić: Gubitak Sirije za Iran znači mnogo više od puke geopolitičke promjene

S obzirom na nedavni izraelski napad, kako je to utjecalo na raspoloženje i duh iranskog naroda? Je li ovaj vanjski pritisak uspio homogenizirati iransko društvo?

- Izrael nije napao samo iranski vojni vrh - meta su bili i civilni objekti: bolnice, fabrike, mediji, aerodromi. Iranski narod je odgovorio patriotski što je očekivana reakcija za narod čija je zemlja napadnuta. Čak su i oni koji nužno ne podržavaju teokratsku vlast aplaudirali iranskom raketiranju Izraela. To je ponosan narod koji neće tolerisati napade na svoju državu, kao što neće tolerisati da se Iranu uskarati suvereno pravo nacionalnog razvoja. Civilni nuklearni program u tom kontekstu doživljava se kao pitanje nacionalnog dostojanstva.

Ovdje želim posebno istaći jedno važno zapažanje - društvenu mobilizaciju u Iranu po nacionalnoj, a ne samo vjerskoj liniji. U tri javna obraćanja koja je vrhovni lider Khamenei održao nakon napada, primjetna je nova retorička linija koja ukazuje na širi pokušaj unutrašnjeg homogeniziranja društva u uslovima vanjske prijetnje. Pojmovi "nacija" i "narod" provlače se kroz gotovo svaki pasus govora. U svom posljednjem obraćanju, najprije se obratio "velikoj naciji Irana", zatim "šehidima i mučenicima", a tek na trećem mjestu "Islamskoj Republici".

Koliko je izvjesno da dođe do promjene vlasti u Iranu?

- Promjena vlasti u Iranu moguća je na sljedećim izborima, ali promjena režima nije izgledna. Ono što može biti realno jeste promjena vrhovnog lidera u skladu sa previđenim ustavnim procedurama, s obzirom na njegove godine i zdravstveno stanje. O toj tranziciji se otvoreno govori već nekoliko godina, a potencijalni nasljednici su uveliko poznati.

Nesporno je da je Izrael tehnološki superiorna država, ali nije li nedavni sukob ukazao na određenu ranjivost Izraela, te da Iran posjeduje zavidan nivo tehnološkog napretka u polju vojne industrije?

- Sve što je Iran postigao od Islamske revolucije 1979. godine ostvario je uglavnom vlastitim snagama i uz velika odricanja. Razvio je sopstveni raketni program kratkog, srednjeg i dugog dometa, a preciznost njegovih balističkih raketa postala je viralna na društvenim mrežama. Prema izraelskim izvorima, stepen penetracije bio je između 10 i 20 posto. Iran je također izgradio vlastiti nuklearni program za civilne potrebe, a još 2009. postao je deveta zemlja na svijetu koja je lansirala satelit u Zemljinu orbitu. Sve to ostvareno je uprkos višedecenijskom režimu međunarodnih sankcija.

Kako tumačite reakcije iz islamskog i muslimanskog svijeta? Je li ovaj sukob još jednom potvrdio tezu teoretičara realizma da se države ponašaju u skladu sa svojim interesima i nastoje maksimizirati svoj utjecaj?

- Reakcije država s muslimanskom većinom bile su uglavnom očekivane, u skladu s njihovim partikularnim nacionalnim interesima, a često i interesima vladajućih elita ili samih vladara. Neke su bile glasnije u osudi, druge znatno suzdržanije, ovisno o svom odnosu prema Iranu, Sjedinjenim Državama ili čak lično prema Donaldu Trumpu. Nije tajna da su neke regionalne muslimanske zemlje, poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina i Jordana, strahovale od tzv. iranskog polumjeseca - od Perzijskog zaljeva, preko Iraka i Sirije do Libana. Danas, međutim, iste zemlje mogu strahovati od potpune vojne dominacije Izraela. Svjesne su da bi njihova vojna podređenost Tel Avivu mogla ozbiljno ugroziti njihove nacionalne interese, a ne treba zanemariti ni teritorijalni integritet, ukoliko Izrael izađe kao apsolutni pobjednik u ratu s Iranom. Zato su mnoge muslimanske vlade danas zbunjene i neodlučne. Ta voda je još mutna i trebat će vremena da se razbistri.

Nadovezujući se na prethodno pitanje, zanima me, je li ovaj sukob pokazao da je Izrael uspio u svom možda i najvažnijem geopolitičkom cilju – podjeli arapsko-muslimanskog svijeta?

- Politička i vjerska solidarnost među muslimanskim državama oduvijek je bila ograničena na retoriku, simbole i protokolarne geste - poput nastupa na Generalnoj skupštini UN-a kada je Palestina na dnevnom redu. U stvarnom, praktičnom smislu, ta solidarnost gotovo isključivo postoji na nivou naroda - tzv. muslimanske ili arapske ulice. Možda je posljednji istinski izraz političke solidarnosti među državama s muslimanskom većinom bila podrška Bosni i Hercegovini tokom agresije 1990-ih. Od tada, jedinstvo tzv. ummeta ostaje više ideološka fikcija nego politička realnost. Drugo, Izrael je već podijelio muslimanski i arapski svijet na države koje su ga priznale i one koje to još nisu učinile. Među onima iz prvog kruga naći će se i muslimanske zemlje koje će u raskošnim hotelima organizirati bogate iftare u Tel Avivu, dok stanovnici Gaze umiru gladni pod kišom granata i projektila.

Jasno nam je da Sjedinjene Američke Države i Izrael ne žele da Iran stekne nuklearnu bombu, ali želim čuti Vaš stav o ponašanju Rusije po tom pitanju. Možemo li reći da ni Rusija nije zainteresirana za iransku nuklearnu bombu, odnosno, želi li Rusija u svom susjedstvu državu s takvim oružjem?

- Tokom izraelsko-iranskog rata čuli smo zanimljive teze ruskog predsjednika Vladimira Putina, a filozofskim jezikom to je obrazlagao i njegov ideolog Aleksandar Dugin. Obojica su insistirali da je Rusija nudila Iranu bliže strateško partnerstvo ili čak uzajamnu odbrambenu saradnju - konkretno, dublju integraciju iranskih sistema protivzračne odbrane s naprednim ruskim sistemima. Takva saradnja, pretpostavlja se, podrazumijevala bi i fizičko prisustvo ruskih vojnih snaga na tlu Irana, što je nezamislivo iz perspektive iranskog ustava, političke kulture i duboko ukorijenjenog principa nezavisnosti.

Iran nije pristao na tu vrstu savezništva prema Putinu. Umjesto toga, Teheran se opredijelio za tzv. negativni saveznički model - koji podrazumijeva da nijedna strana neće podržavati neprijatelje one druge. To se uklapa u dosljednu politiku Irana koja afirmiše slobodu izbora u vanjskoj politici. U vezi s nuklearnim oružjem, treba imati u vidu da nijedna vojna sila koja ga posjeduje - uključujući i Rusiju - nije zainteresirana za njegovo širenje. To bi logički ugrozilo njihov privilegovani status. Zbog toga je i stvoren NPT režim - kako bi klub nuklearnih sila zadržao svoj privilegovani status i spriječio širenje oružja koje bi moglo narušiti njihovu stratešku dominaciju.

S obzirom na to da se američki predsjednik Trump često koristio različitim opravdanjima i davao kontradiktorne izjave - od tvrdnji da je znao za napad, pa čak i da ga je odobrio, do onih da je sve učinjeno iza njegovih leđa - može li se reći da je imao ključnu ulogu u ovom sukobu, te je li ovaj sukob bio u njegovom interesu?

- Napad Izraela na Iran nije mogao biti izveden bez prethodnih vojnih, diplomatskih i političkih konsultacija s Washingtonom. Takva operacija jednostavno nije moguća bez znanja, a vjerovatno i saglasnosti američkog predsjednika. U tom smislu, ne sumnjam da je Donald Trump bio obaviješten i da je odobrio napad. Štaviše, najavljena runda pregovora između Irana i SAD-a u Omanu, zakazana za nedjelju, izgledala je kao pažljivo smišljena obmana. Napad se dogodio dva dana ranije - vjerovatno da bi Iran bio zatečen. Slično tome, Trump je najavio da daje diplomatiji 15 dana da riješi sukob, ali su Sjedinjene Države već dva dana kasnije bombardovale iranska nuklearna postrojenja teškim penetrirajućim bombama - što dodatno potvrđuje da je diplomatska ponuda bila samo taktika obmane. S druge strane, Iran je pokazao svoju poslovičnu naivnost. Uprkos ozbiljnoj ratnoj prijetnji i ponižavajućim iskustvima s ciljanim likvidacijama, Teheran je nastavio funkcionisati po principu "business as usual". Njegovi ključni nuklearni naučnici i dalje su živjeli u običnim stambenim zgradama, izlažući sebe, svoje porodice i komšije smrtonosnim izraelskim napadima.

Može li se govoriti o pobjednicima ili poraženima u 12-dnevnom ratu Izraela i SAD-a s jedne strane, i Irana s druge?

- Iako procjene razmjera fizičke destrukcije industrijskih kapaciteta, strateških objekata i infrastrukturnih instalacija još nisu konačne, jasno je da su gubici značajni na obje strane i da će se mjeriti desetinama milijardi dolara. Iran je priznao 935 žrtava, uključujući najviše vojne zapovjednike i nuklearne naučnike. Izrael je priznao 28 poginulih. Iako je razlika očita, ona ne određuje pobjednike ili poražene. Pobjeda se mjeri ispunjenjem strateških ciljeva. Izrael nije uspio srušiti iranski režim, niti uništiti iranske raketne sisteme. Iako su Izrael i SAD teško oštetili iranski nuklearni program, još nije jasno da li je on potpuno uništen. Preliminarne procjene američkih obavještajnih agencija sugeriraju da nije - što znači da ni taj cilj nije u potpunosti ostvaren. S druge strane, iako ciljevi Irana nisu bili jasno deklarirani, može se pretpostaviti da su željeli odgovoriti odlučno, u skladu s pravom na samoodbranu. Cilj je bio opstati i ostati uspravan. Opći je utisak da je Iran to i postigao uprkos velikim gubicima i šteti. Ovaj rat stoga nije završen, on je samo privremeno prekinut ili je ušao u novu fazu.

S obzirom na to da je sukob privremeno prekinut i da američki predsjednik Trump izražava stav kako će to dovesti do "vječnog mira" između Izraela i Irana, kako Vi gledate na tu izjavu? Je li, prema Vašem mišljenju, riječ samo o kupovini vremena i konsolidaciji snaga s obje strane?

- Nedavno sam za jedan ugledni portal citirao čuvenog pruskog vojnog teoretičara Carla von Clausewitza, koji je tvrdio da je rat nastavak politike drugim sredstvima. U skladu s tom definicijom, dvanaestodnevni rat između Izraela i Sjedinjenih država, s jedne strane, i Irana, s druge, bio je upravo to - nastavak iransko-američkih nuklearnih pregovora, ali ovoga puta oružjem umjesto riječima. Ubojito oružje postalo je pregovarački alat.

Isto tako, prekid vatre nije nužno i prekid rata. U duhu Clausewitza, on može biti samo uvod u novu fazu - nastavak sukoba političkim i diplomatskim sredstvima. A ne treba isključiti ni mogućnost da se, umjesto diplomatije, oružje ponovo vrati u prvi plan.

Što se tiče Donalda Trumpa i njegove izjave o "vječnom miru", bilo bi neozbiljno sve njegove izjave shvatati ozbiljno.

Hadžikadunić: Ne treba isključiti ni mogućnost da se, umjesto diplomatije, oružje ponovo vrati u prvi plan

Jeste li mišljenja da će Iran u doglednoj budućnosti steći nuklearno oružje? S tim u vezi, kako komentirate stav američkog uglednog profesora Mearsheimera da će Iran stjecanjem nuklearnog oružja stvoriti pretpostavke za mir u toj regiji, odnosno da velike sile nuklearno oružje koriste kao sredstvo odvraćanja?

- Iran se, uprkos stereotipima, u međunarodnim odnosima uglavnom ponaša kao racionalan državni akter. Desetljećima je birao diplomatiju za rješavanje sporova oko svog nuklearnog programa. Nije istupio iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT), ratificiranog još prije osnivanja Islamske Republike, iako IAEA sve češće djeluje kao politički instrument, a ne kao neutralni nadzornik. Ostao je privržen tom režimu uprkos oštrim sankcijama i stalnom međunarodnom pritisku.

Direktni izraelski napad i američko bombardiranje iranskih nuklearnih postrojenja označili su kraj jedne ere. Iz iranske perspektive, situacija se sada radikalno promijenila. Diplomatija nije ispunila svoju svrhu, a ni NPT nije pružio stvarnu zaštitu. Da stvar bude još gora, Iran je ostao bez ključnih mehanizama odvraćanja. A šta rade racionalne države kada izgube povjerenje ili instrumente zaštite? Traže nove. Stoga ne iznenađuje što je iranski parlament usvojio zakon o prekidu saradnje s IAEA, koji je Vijeće čuvara revolucije ekspresno potvrdilo. Nuklearni program time je prešao u "nevidljivu zonu" - što je vjerovatno najopasnija posljedica izraelske agresije.

Zato držim da će Iran u narednih pet do deset godina razviti i testirati nuklearno oružje. Ne zato što to želi, već zato što ne postoji racionalniji način da se zaštiti od stalne prijetnje agresijom. U tom smislu, shvatam razmišljenja uglednih američkih profesora iz škole realizma, poput Kennetha Waltza ili Johna Mearsheimera da bi nuklearno oružje Irana poslužilo kao faktor odvraćanja i balansa. Iranu ne treba mnogo bombi. Dovoljna je samo jedna.

Dozvolite mi da Vas upitam sljedeće: Dok je trajao sukob između Irana i Izraela, pozornost javnosti bila je znatno manje usmjerena na Palestince. Što se u tom razdoblju događalo u Gazi?

- Dok je trajao izraelsko-iranski rat, genocid u Gazi ušao je u svoju do tada najmonstruozniju fazu. Civili koji su stajali u redu za hranu postali su mete, kao da su služili za vježbu preciznog gađanja - što govori o brutalnosti koja prkosi svakom poimanju ljudskosti. Istovremeno, izraelska mašina za ubijanje pojačala je svoj tempo - broj ubijenih Palestinaca tokom tih 12 dana premašio je dotadašnji dnevni prosjek. Gaza i palestinsko pitanje općenito ostaju centralna tema Bliskog istoka.

Za kraj, je li pitanje Ukrajine ostalo po strani? I naposljetku, na sve to dolazi i pitanje geopolitičkih kretanja na Balkanu ili drugim regijama - je li se tu dogodilo nešto značajno tokom sukoba Irana i Izraela?

- U ratu s Ukrajinom, Rusija nastupa s pozicije vojne nadmoći. Balans sile - u artiljeriji, zračnoj sili i ljudstvu - je na strani Rusije, pa njene trupe svakodnevno probijaju linije. Prema Johnu Mearsheimeru, ovaj sukob će prije završiti na bojnom polju nego za pregovaračkim stolom - jer Rusija, iako sporo, ipak pobjeđuje.

Međutim, rat Rusije protiv Ukrajine je također strukturalni rat, rat za novi evropski ili čak međunarodni poredak. U toj široj dimenziji, Rusija se nalazi u slabijoj poziciji jer se de facto suprotstavlja cijelom NATO savezu. Zato još nema direktnih geopolitičkih posljedica po regiju Zapadnog Balkana, koja je gotovo u potpunosti okružena članicama NATO-a.

Danas postoje tri ključna geopolitička žarišta: istočna Evropa, Bliski istok i istočna Azija. U prva dva već traju ratovi za redefinisanje regionalnog poretka. Sukobi su aktivni jer uzroci nisu otklonjeni, niti je uspostavljen stabilan i široko prihvaćen okvir mira. Treći rat - oko Tajvana ili Južnokineskog mora - još nije počeo, ali mnogi vjeruju da bi mogao započeti kada Kina procijeni da je Amerika dovoljno iscrpljena na ostala dva fronta.

Unipolarna struktura se urušava, a svijet prolazi kroz bolnu tranziciju ka nečemu novom, još nejasnom. Moguće je da već živimo treći svjetski rat - samo toga još nismo potpuno svjesni.