Sarajevo, u onaj predakšamski vakat kad sunce tek što nije palo za Trebević, ima taj specifičan miris. To nije samo miris somuna koji se, vreo i posut ćurekotom, probija kroz smog i mem; to je miris iščekivanja. Ali u stanu Omera K., na trećem spratu austrougarske zgrade u Titovoj – onoj vrsti stana za koji se '45. ubijalo, a '95. otimalo – mirisalo je na ustajalost. Na teške plišane zavjese koje niko nije oprao otkako je drugarica Mira, pokoj joj duši (ili šta već komunisti imaju umjesto duše), preselila na onaj svijet.

Omer je sjedio u svojoj fotelji od zelene kože, relikviji nekog davnog kongresa, i gledao kroz prozor. Dolje, rijeka ljudi tekla je prema Baščaršiji. Vreva, smijeh, život. Gore, u njegovom mauzoleju od stotinu kvadrata, tišina je bila toliko glasna da je zujala u ušima. Na regalu, među kristalnim vazama iz Češke koje su skupljale prašinu decenijama, stajale su uokvirene slike: rukovanja s predsjednicima komiteta, ljetovanja u vojnim odmaralištima, na samom vrhu slika sa Maršalom lično, sve sami dokazi moći koja je isparila brže od rose na podnevnom suncu.

Nekada je Omer zvuk ezana doživljavao kao ličnu uvredu, kao atavizam koji koči "progresivnu misao" radničke klase. Zatvarao bi prozore, pojačao Vesti na radiju Beograd. Večeras  ga je slušao kao osuđenik koji broji otkucaje sata pred izvršenje kazne. Kandilji na Begovoj džamiji nisu mu više bili "klerikalna propaganda", već semafori koji pokazuju da je njegovo vrijeme isteklo. Crveno. Kraj vožnje.

Cijena betonskog raja

Da bi sjedio ovdje, u ovom stanu s visokim stropovima, Omer je morao zaboraviti mnogo toga. Prvo je zaboravio očevu dovu kad je polazio u gimnaziju. Zatim je zaboravio majčine dimije koje je krio od kolega sa fakulteta. A onda je, metar po metar, prodavao dušu za funkciju. Bila je to, mislio je tada, poštena trampa: tradicija za beton, vjera za regres, duša za stanarsko pravo.

Njegova Mira bila je još gora. Bila je "progresivnija" od samog Marksa. Prezirala je mahalu, "brlog zaostalosti" – tako ju je zvala. Nije dala da se u kuću unese somun za ramazan jer "to smrdi na loj i srednji vijek". Umrla je prije pet godina, ostavivši za sobom garderobu punu kostima koje niko neće nositi, stan pun relikvija koje su na ovaj ili onaj način veličale ateizam i prazninu koju nikakva ideologija dijalektičkog materijalizma nije mogla popuniti.

A sin? Damir. Omerov jedinac. Damirov uspjeh bio je Omerov krunski dokaz da je bio u pravu. Barem je tada tako mislio. Poslao ga je u Norvešku, daleko od "balkanskog primitivizma". I šta je dobio? Dobio je stranca koji zove dvaput godišnje, glasom hladnim kao fjordovi, tražeći novac. Omer je znao, iako je lagao samog sebe, da taj novac ne ide za unukov koledž. Išao je u vene, ili u nos, ili u neku sektu koja je zamijenila prazninu koju su mu otac i majka ugradili operacijom uklanjanja identiteta. Omer je do sad prodao većinu onoga što je stekao u doba kad parola „imaš stan, imaš vikendicu- vrati vikendicu“ nije važila za njega i one iste kao on. Prodavao je komad po komad stečenog harama, da bi finansirao propast vlastitog djeteta. Pobjegao je od oca koji je klanjao, da bi dobio sina koji se klanja igli. To je ta strašna matematika dunjaluka.

Bijeg u harem

Tog ramazanskog predvečerja nije osjećao glad. Omer je jeo redovno, piletinu na vodi, kako doktor nalaže, malo blanširanog povrća sa strane, slatko nikako. Glad je bila negdje dublje, u prsima, tamo gdje je nekad stajala partijska knjižica. Obukao je mantil, onaj stari, kvalitetni, što se više ne proizvodi, i izašao. Noge su ga same nosile, ne prema Klubu penzionera gdje se još uvijek bistrila politika iz osamdesetih, a Titova slika na zidu pobožno se gledala prije nego se ispije prva jutarnja ljuta, nego dolje, niz ulicu, prema Begovoj.

Nije znao zašto ide. Nije znao ni abdest uzeti. Zaboravilo se. Ali trebao mu je zvuk ljudi koji vjeruju u nešto. Bilo šta. Ne bilo šta – Boga.

Ušao je u harem džamije kao lopov. Sakrio se u sjenu velikog kestena. Oko njega, svijet je bio živ. Djeca su trčala, ljudi su se selamil i, miris somuna bio je opojan. Osjećao se kao uljez, kao virus u zdravom tkivu. Gledao je te ljude i zavidio im. Ne na vjeri, on to još nije razumio, već na pripadnosti. Oni su bili dio nečega. On je bio sam.

Dok je Sarajevo utihnulo nad prvim gutljajem vode, Omer je shvatio da milost ne traži partijsku knjižicu niti reviziju prošlosti; ona je bila tu, u samom vazduhu ovog mjeseca koji ne pravi razliku između pravednika i povratnika. Ramazan je stigao kao generalna amnestija za sve njegove izgubljene godine, podsjećajući ga da Božija vrata nemaju portira i da se u ovom vaktu milost nudi svakome ko je spreman priznati sopstvenu žeđ. Shvatio je da je sav onaj beton i progres bio samo duga, hladna obilaznica oko vlastitog srca, a da se istinska pripadnost ne dokazuje funkcijom, već saginjanjem glave pred Onim koji prima i onda kada čovjek sam sebe otpiše. Bez riječi i bez naučenih dova, srušio se pod teretom sopstvenog harama i spoznaje da se u prašini harema krije više dostojanstva nego u svim njegovim crvenim tepisima, a suze su mu dugo topile hladan kamen džamijskog harema.