Služenje u vojsci je ultimativni test lojalnosti. Kada mladi Amerikanci dignu desnu ruku, oni se zaklinju da će braniti svoju naciju, svoj Ustav, svoj narod. Pa ipak, za mnoge mlade Amerikance, ta zakletva NIJE data vojsci Sjedinjenih Država. Umjesto toga, oni pakuju svoje torbe, prelijeću Atlantik i prijavljuju se u stranu vojsku - izraelsku ratnu mašineriju, poznatu kao Izraelske odbrambene snage (IDF).

Veze s domovinom

Brojke govore mnogo. Prema Washington Postu, 23.000 američkih državljana jevrejskog porijekla trenutno služi u izraelskoj vojsci. Nasuprot tome, podaci Ministarstva odbrane SAD-a pokazuju da se 2006. godine manje od 4.000 američkih vojnika izjasnilo kao Jevreji. Kasniji izvještaj Ministarstva odbrane iz januara 2019. godine procijenio je da ta brojka iznosi otprilike 0,4 posto aktivnog vojnog osoblja. Jednostavno rečeno, više američkih jevrejskog porijekla, i po broju i po procentu, služi pod nezakonito prisvojenom Davidovom zvijezdom nego pod Zvijezdama i prugama.

Naravno, mnogi novi Amerikanci održavaju lične kulturne i predačke veze sa svojim domovinama - zemljom iz koje zapravo potiču, sa pravim prezimenima, a ne hebreiziranim istočnoevropskim porodičnim imenima. Međutim, nijedna etnička grupa nema lobi posvećen služenju politici strane zemlje, poput AIPAC-a. Meksički Amerikanci slave pobjedu Meksika na Cinco de Mayo, ali ne promovišu prijavljivanje u meksičku vojsku. Irski Amerikanci se raduju Danu Svetog Patrika, ali se nisu stavili u red da se pridruže Irskoj republikanskoj armiji. Nijedna etnička američka grupa ne prikuplja neprofitna sredstva koja se odbijaju od poreza za stranu vojsku, osim jevrejskih milijardera, koji finansiraju „prijatelje IDF-a“.  

Kontroliran od strane ovog stranog lobija, Kongres ne samo da toleriše izraelski izuzetak, već ga pokušava i nagraditi. Dva jevrejska republikanska zakonodavca; Guy Reschenthaler i Max Miller, predložili su zakon, HR 844 , kojim bi se izmijenio Zakon o civilnoj pomoći američkim vojnicima kako bi se uključili (jevrejski) Amerikanci koji služe u izraelskoj vojsci. Ako bude usvojen, amandman bi ovim "stranim" vojnicima dao iste beneficije koje su rezervisane za Amerikance u uniformi.

Nesrazmjerna zastupljenost

Neka to bude jasno: izraelski (američki) vojnici bi imali istu zaštitu kao i vojnici američke vojske. Izraelac koji izgladnjuje bebe i čini ratne zločine u Gazi bi bio pravno neodvojiv od američkog marinca koji čuva kamp Pendleton u Kaliforniji.

Kada je u pitanju Izrael, AIPAC, kroz nesrazmjernu jevrejsku zastupljenost u oba doma - tri do pet puta veću od njihovog udjela u odrasloj populaciji SAD-a - ima ogroman utjecaj. U kombinaciji s moći finansiranja kampanje nad izabranim zvaničnicima, AIPAC može pokazati svoju moć kako bi institucionalizirao izraelski izuzetak. Moglo bi se postaviti pitanje, ako je ovo dobro za izraelske (američke) vojnike, zašto ne bi svim Amerikancima koji služe u stranim vojskama pružili iste beneficije? Možda za muslimanskog američkog vojnika, ako ga ima, koji služi u Pakistanu ili Egiptu. Takva ideja bi najvjerovatnije izazvala pobunu u Washingtonu. Optužbe za dvostruku lojalnost, čak i izdaju, dominirale bi naslovima. Ako je tako, zašto ne i u izraelskom slučaju?

Jedan od tih vojnika je David Meyers  iz Kalifornije, koji je proveo šest godina u izraelskoj mornarici. Svoju odluku da se prijavi u izraelsku vojsku objasnio je navodeći „...nevjerovatno duboku i dugu vezu koju imam s Izraelom“. Odgovarajući na pitanje o razlozima zašto je odabrao stranu vojsku umjesto vlastite, njegov odgovor je bio indikativniji: „Sjedinjenim Američkim Državama, sa svojom snagom i veličinom, možda nisu baš potrebne vaše sposobnosti i vaši napori.“

Snaga Amerike kao izgovor

Od kada je snaga Amerike postala izgovor da se ona napusti zbog strane vojske? Bez obzira na to, Meyersova izjava sugerira da on nema duboku ili dugu vezu sa zemljom svog rođenja - ili barem ne tako duboku kao sa stranom zemljom. Amerika je jaka samo zato što njeni građani biraju da joj služe, a ne da je napuste u korist strane uniforme. Odbacivanje američke vojske kao premoćne da bi joj bili potrebni jevrejski Amerikanci nije stvar nužde, već pogrešne lojalnosti.

Mnogi Amerikanci koji služe u izraelskoj vojsci nazivaju se usamljenim vojnicima. To su mladi Amerikanci s njujorškim ili teksaškim naglaskom; sretao sam ih na okupacijskim kontrolnim punktovima širom Palestine. Njihov posao je ponižavati Palestince na Zapadnoj obali i izgladnjivati ​​djecu u Gazi.

Neki mogu predstaviti njihovu službu kao odbranu „židovskog naroda“. U stvari, oni podstiču mržnju prema Jevrejima na Zapadu zbog toga što su lice „isključivo jevrejskih“ kolonija izgrađenih na ukradenoj palestinskoj zemlji ili zbog nametanja aparthejdske okupacije u ime stranog političkog entiteta, čiji su lideri optuženi od strane Međunarodnog krivičnog suda (MKS).

Imajući ovo u vidu, ovi Amerikanci učestvuju u onome što UN, Amnesty International i Human Rights Watch opisuju kao ratne zločine - od vještačkog izgladnjivanja beba u Gazi do podjarmljivanja Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali. Dok MKS nastavlja da istražuje izraelske zločine, jednog dana bi se ovi "Amerikanci" mogli suočiti sa stvarnošću, ne kao heroji, već zbog svoje uloge u zločinima protiv čovječnosti. Ironično, Kongres želi da ove potencijalne ratne zločince izjednači sa američkim pripadnicima vojske.

Brojke ne lažu. Previše zastupljeni na izabranim funkcijama, a nedovoljno zastupljeni u američkoj vojsci, američki Jevreji se prijavljuju u izraelsku vojsku više od pet puta brže nego što služe u snagama vlastite zemlje. To postavlja pitanje: zašto je toliko američkih Jevreja spremnije umrijeti za stranu zemlju nego za nacije koje su im dale sve što imaju? To nije antijevrejska izjava; to je činjenica koja bi se, i trebala bi, podjednako primjenjivati ​​na bilo koju etničku grupu.

Izjednačavanje je uvreda

Ako neki američki Jevreji odluče posvetiti svoje živote i odanost stranoj državi, to je njihova stvar. Međutim, uvreda je za svakog Amerikanca u uniformi kada Kongres razmatra izjednačavanje američkih vojnika s onima koji služe u stranoj vojsci. Još gore, ignoriranjem moralnih i pravnih posljedica, američki kreatori politike riskiraju da uvuku Ameriku u ratne zločine koje su počinili ovi "papirnati" američki građani, zločine koji bi jednog dana mogli biti suđeni u Hagu, a za koje bi današnji članovi Kongresa trebali odgovarati pred svojim biračima.

Plemenska odanost, često prikrivena kao vjerska ili nacionalistička vrlina, iskrivljuje rasuđivanje i zasljepljuje pojedince za nepravdu, uzdižući srodstvo iznad istine, morala i humanosti. Upravo to plemensko sljepilo tjera neke američke Jevreje da se pridruže stranoj vojsci i okaljaju svoje duše krvlju ratnih zločina u Gazi.

(Jamal Kanj je autor knjiga "Djeca katastrofe", "Putovanje iz palestinskog izbjegličkog kampa u Ameriku" i drugih knjiga. Često piše o pitanjima arapskog svijeta za razne nacionalne i međunarodne komentatore. Ovaj članak napisao je za The Palestine Chronicle.)