Početkom oktobra 1912. godine mladobosanac i crnorukac Mustafa Golubić, kao četnik u odredu vojvode Vojislava Tankosića, s puškom u rukama koračao je kroz šumu prema karauli Vasiljevac, bilizu Merdara na Kosovu. Odred je na ovaj teren bio upućen da svojim akcijama otpočne Prvi balkanski rat. Iza jedna okuke, na tri koraka pred njim iznenada se ukazao čovjek koji je sjedio i zamišljen pušio duhan, dok mu je puška ležala u travi. Imao je miran i bezazlen izraz na licu obraslom kratko podrezanom crnom bradom, s bosanskim čakširama na sebi i šarenom čalmom na glavi. Golubiću je na prvi pogled bilo jasno da je pred njim zemljak, bosanski muhadžir. Držeći uperenu pušku pitao ga je otkud on ovdje, i on mu odgovori da ga je starješina džemata rasporedio “na busiju”. Golubić je pitao zar se na busiji mirno sjedi i puši, a zemljak mu odgovori da je sanjario i da  mu je “izašla pred oči njegova kuća u Bosni”. Nakon toga ga je pitao šta je on, i dobio odgovor da je Turčin. Golubić je oponirao pitanjem kako može biti Turčin kad ne zna turski, na šta je ovaj rekao: “Lipoga mi dina, ja sam bio i ostaću Turčin, inšala.”

Golubić je za trenutak spustio pušku i gledajući, kako je kasnije pisao, u ovog “zalutalog brata” mislio o tome koliko je silan utjecaj islama na njega. Samo zbog toga što klanjaju kao i on smatrao je “divlje Arnaute” za braću i pošao s njima da se bori protiv onih koji su, po Mustafinom mišljenju, obojici predstavljali pravu braću, protiv Srba. Muhadžir je shvatio da ga ovaj posrbica i četnik neće ostaviti na životu i posegnuo za svojom puškom, na šta ga je Golubić hladnokrvno ubio.

Kao što je naširoko poznato, ovo mučno iskustvo nije bilo prvo takve vrste za Golubića, a pogotovu nije bilo posljednje. Dvije godine poslije, nakon što su njegovi saborci u Sarajevu izvršili atentat na austrougarskog prestolonasljednika, u kojem je uloga vojvode Tankosića bila neposredna i neupitna, a Mustafina, kao i većina stvari u njegovom životu, nejasna i prikrivena, počeo je Prvi svjetski rat. Golubić je stupio u srpski Užički dobrovoljački odred i do naredne godine ratovao što u Bosni što na srpskom frontu prema Bosni i, mada o tome nije ostavio nikakva svjedočanstva, vjerovatno nije propuštao prilike da ubija “zalutalu braću”. Kako je nekad kao mladić u sarajevskoj gimnaziji presvrnuo i od običnog stolačkog Mujka postao vatren i borben nacionalni Srbin, tako je nešto kasnije, nakon što je tokom procesa protiv pukovnika Apisa u Solunu nacionalno uhavizan teškom rukom srpske države i dinastije, postao fanatičan i neumoljiv internacionalni komunistički obavještajac i egzekutor. Glasine govore da je u tome bio izuzetno uspješan, pa je bezimeni bosanski muhadžir ubijen na kosi iznad Merdara postao tek jedna od žrtava na dugom spisku ubijenih na kojem je bilo i poznatih svjetskih imena, poput Lava Trockog.

U drugoj polovini tridesetih godina prošlog stoljeća, u svom zrelom životnom dobu, ovaj revolucionarni desperado bio je čovjek bez nacije i zavičaja. Čežnja za zavičajem često je, kako primjećuje jedan od njegovih biografa Sead Trhulj, sinonim težnje za svojim narodom i jezikom. Golubić je volio i često u razgovoru ponavljao stih poznate narodne pjesme “svaka tuđa zemlja tuga je golema”. U Moskvi je, svjedoči Rodoljub Čolaković, tražio od muzikalnijih prijatelja da mu pjevaju te melanholične bosanske pjesme koje često izražavaju čežnju za nečim nepovratno izgubljenim. Tako je, ležeći na krevetu s rukama na potiljku, pogleda zakačenog za plafon sobe čuvenog moskovskog hotela “Lux”, i pritisnut dertom sevdalinke, Kominternin obavještajac i ubica puštao da mu kroz glavu prolaze slike djetinjstva i rane mladosti u Stocu, onaj nježni koloplet najranijih sjećanja koja sačinjavaju emocionalnu osnovu svakog ljudskog bića. Zapadao je u stanje iste seizmične nostalgije u kojem se nalazio nesretni bosanski muhadžir u trenutku kada se našao na mušici Golubićeve puške “na busiji” iznad Merdara, dok mu je pred očima bila “njegova kuća u Bosni” koju je zauvijek napustio. Isto bi i završio da je u nekom od takvih trenutaka na tog Mustafu naišao jedan od onih mustafa, ali nije, i on bi se iznova prenuo iz osanjenosti i nastavljao svoju opskurnu karijeru, sve dok u ljeto 1941. godine nije u teškim mukama umoren u beogradskom mučilištu njemačkog Gestapoa.

Obojica ljudi s početka teksta, i nepoznati muhadžir i njegov ubica, duboko u sebi nosili su istu identitetsku jezgru nastalu na jednom zajedničkom senzibilitetu, na istom odnosu prema porodici, rodu i okruženju, na istoj vjeri i sveobuhvatnom odnosu prema svijetu koji vjera gradi kroz naraštaje jedne zajednice, na istom jeziku i onome što se jezikom prenosi u ljudsku svijest kao zajedničko mitsko i historijsko iskustvo, na istim neistraženim slojevima ispod ljudske svijesti, odakle njihove komadiće najčešće rudari jezik, ali i druga izražajna sredstva, uvijene u različitim formama iz kojih se pođahkad u nagovještajima pomole, kroz dert sevdalinke ili na neki drugi način. Sučelice su stajala dva čovjeka koji su pripadali istoj etniji, istom narodu, istoj predmodernoj naciji koja se, tada i još dugo nakon njih, borila za vlastitu modernu artikulaciju.

Jedan se nepomirljivim tradicionalizmom, kroz naviku proizašlu iz osmanske miletske društvene strukture, držao distinktivnog identiteta i pripadnosti “turskoj” vjeri, u odnosu na, ne dao Bog, “grčku” ili “latinsku” vjeru, jer je u darulislamskoj tuđini u koju je izbjegao ta vjera bila jedino što je ponio iz zavičaja i kroz šta se mogao integrirati u novo okruženje. Sve drugo što je sačinjavalo njegov identitet ostalo je u Bosni. O tome, o tim nedostajućim dijelovima svog bića, snatrio je, nevješt hajdukovanju i zasjedama, u trenucima smrtonosne nostalgije u šumi iznad Merdara. Zato se u posljednjem danu svog muhadžirluka, i svog nesretnog života, pred uperenom puščanom cijevi gordo kazivao Turčinom.

Drugi je buntovnu i prevratničku crtu svog bića, koja je u mladosti dominirala njegovim karakterom, u siromaštvu sarajevskog gimnazijskog đakovanja i na intenzivan poticaj društva u kojem se kretao, utopio u srpski revolucionarni nacionalizam, koji je u narednoj fazi života zamijenio za revolucionarni komunistički internacionalizam. Avanturistički duh i iskustvo komitske gerile vodili su ga duboko u strukture surovog sovjetskog obavještajnog aparata, u mrežu iz koje nije bilo povratka. Nostalgija i čežnja za Bosnom i Hercegovinom nisu mu bili od koristi, baš kao ni njegovoj žrtvi na Merdarama, ali oni su je osjećali jer čovjek ne može pobjeći od sebe i ne biti ono što izvorno i u svom biću jeste. Lični izbori, dobrovoljni ili nametnuti, od sekundarnog su značaja i ne mijenjaju suštinu identiteta, ni kada su u pitanju Golubić i njegova žrtva iz 1912. godine, ni kada su u pitanju mnogi drugi koji su iz različitih razloga nemogućnost iskazivanja vlastitog razrješavali ogrtanjem tuđeg nacionalnog identiteta, na jedno ili oba ramena, zakopčavajući ga ili ne.

Nije upitno jesu li Golubić i njegova žrtva pripadali istom narodu, jer nesumnjivo jesu. Ono što mi se čini važnim u ovom odnosu, koji po više osnova simbolizira jedno stanje posvemašnje osujećenosti tog naroda, koje je dugo trajalo, jeste propitati je li, kada su se već našli u situaciji da budu smrtno konfrontirani, jedan od njih izdao svoj narod i koji, ili su to učinila obojica?

Jedan je, u beskompromisnom nastojanju da sačuva i zaštiti ono što je bio, iselio i krenuo teškim muhadžirskim putem, ne shvatajući da je određujući dio onoga što je svojim odlaskom čuvao bio neraskidivo vezan za Bosnu i da će u njoj ostati. Drugi je ono što je bio, svoj izvorni identitet, koji se na razmeđu 19. i 20. stoljeća našao pod raznovrsnim pritiscima i osporavanjima, na neki način nastojao sačuvati tako što će ga revolucionirati u srpstvo. I njega je ovaj bezuspješni pokušaj zauvijek odveo daleko od zavičaja.

Oni koji su ostali u Bosni također su bili izloženi ovakvim i sličnim razdirućim pokušajima saniranja krize identiteta koja je nastala mijenjanjem država, društveno-ekonomskih sistema i civilizacijskih krugova. Nakon što je jenjao muhadžirski talas, dio novog obrazovanog naraštaja, kao i dio stare društvene elite, počeo je pehlivaniti između formalnog srpskog i hrvatskog nacionalnog imena. Doduše, malo njih se toj stvari zadavalo srčano i potpuno kao Golubić i nekolicina drugih. Većina naroda izbjegavala je opredjeljivanje i iskazivanje posuđenih identiteta, a i većina onih koji su se javno opredjeljivali, činila je to kao privremenu mimikriju, iz nužde ili oportuniteta. Nešto poput replike iz sjajne karikature Ica Voljevice iz 1967. godine, u kojoj novinar na nekoj njivi pita Bošnjaka pod fesom i s motikom u ruci: “... a jesi li ti Srbin ili Hrvat?”, a ovaj snuždeno odgovara: “Jesam!”

Zakratko čak i kao kalajevski Bošnjaci, a zatim kao Srbi, Hrvati, Jugoslaveni, muslimani-neopredijeljeni, Muslimani i pod drugim imenima, ovaj narod pokušavao je opstati i prilagođavajući se nastalim prilikama sačuvati suštinske sadržaje svog identiteta. Brojne promjene formalnog imena ne govore o stvarnom nacionalnom identitetu, već o uslovima života i opresiji kojoj su bili izloženi. Kako kaže jedan od najznačajnijih savremenih bosanskohercegovačkih historičara Safet Bandžović: nismo mi mijenjali nacionalna imena, nego su nam se mijenjali kumovi. Van dosega potencijalnih novih kumova i ratujući istovremeno s dvojicom bivših, u septembru 1993. godine sami smo izabrali svoje pravo nacionalno ime.

Bošnjaci su uporno, kroz sva iskušenja i stradanja, nastojali sačuvati prije svega svoju vjeru i svoju Bosnu, i u njima opstati. U svemu ostalom, pa i u nacionalnoj nominaciji, pehlivanili su onoliko koliko su im historijske okolnosti dopuštale. Baš prema onoj sentenci Uzeirage Hadžihasanovića izrečenoj pred kraj njegovog života 1943. godine, koja dobro oslikava njegovu ličnu i političku filozofiju starog JMO-a: “Neka nas ima i tamo i tamo.”

Politička i stranačka pripadnost, kulturna i nacionalna orijentacija, i drugo, nisu imali primarni značaj u odnosu prema apostrofiranim temeljnim vrijednostima, što se jasno vidjelo nakon potpisivanja sporazuma Cvetković–Maček, kojim je dio teritorije  Bosne i Hercegovine bio uključen u novoformiranu Banovinu Hrvatsku. Ubrzo je u pokret za banovinsku autonomiju Bosne i Hercegovine u njenim historijskim granicama ušlo sve što je politički, kulturno i javno djelovalo, a što je bilo izvorno bošnjačko, bez obzira na vlastitu javnu nacionalnu i političku orijentaciju. Uz JMO i islamsku zajednicu, zahtjev je podržalo i prosrpski orijentirano muslimansko kulturno društvo “Gajret”, prohrvatski intelektualci okupljeni oko lista Muslimanska svijest i drugi. Čovjek izrazite srpske nacionalne i političke orijentacije dr. Ismet Popovac bio je nosilac autonomističke liste u Konjicu na općinskim izborima za Banovinu Hrvatsku, održanim u maju 1940. godine.  Za potrebe predizborne kampanje štampao je letak kojim je pozivao “braću Muslimane” da glasaju “za nosioca autonomne liste za izbore u općini konjičkoj – dr Ismeta Popovca, predsjednika Odbora za autonomiju Bosne i Hercegovine, za koju se cijelog života borio naš nezaboravni vođa rahmetli dr. Mehmed Spaho, kako je to poručio biračima i naš sadašnji vođa Džafer Kulenović”. Zbog ovog autonomističkog letka bio je uhapšen od strane vlasti Banovine Hrvatske. Sve ovo govori o zajedničkom identitetu i njegovoj jezgri u čiju su odbranu stale sve bošnjačke struje.

Veoma ilustrativna za ovu temu je i dalja lična i politička sudbina Ismeta Popovca. Naredne godine, ostajući dosljedan svojoj srpskoj političkoj orijentaciji i u uslovima rata, pridružio se četničkom pokretu generala Dragoljuba Mihailovića. Uz sve kontradiktornosti ovog angažmana, do kojeg je došlo nakon što su četničke snage zagazile u niz genocidnih pokolja nad Bošnjacima, nesumnjivo je da je Popovac iznutra, iz pozicije pripadnika organizacije koji je imao komunikaciju s četničkim vrhom sve do Mihailovića, nastojao pronaći način da se zaustave pokolji i istrebljenje njegovog naroda. Četnici su sa svoje strane koristili Popovca da zamaskiraju svoje prave ciljeve i genocidnu politiku, te da preko njega, kako su pisali neki od njihovih komandanata, “zamajavaju muslimane” u Hercegovini dok ne završe s partizanima. U augustu 1943. godine na cesti Trebinje–Dubrovnik grupa naoružanih ljudi, vjerovatno četnika, zaustavila je automobil u kojem se nalazio Ismet Popovac sa saputnicima. Pri legitimiranju Popovac se predstavio i rekao da je Srbin-musliman i vođa muslimanskih četnika, na šta mu je jedan od napadača rekao da je on “srpski ustaša” i da baš njega traže. Zatim su ga opljačkali i ubili odmah pored automobila.

Iz svega navedenog jasno je da nije moguće decidirano i bez razumne sumnje odgovoriti na postavljeno pitanje o izdajstvu u prvom navedenom historijskom primjeru, pa ni u brojnim primjerima iz kasnijih perioda, uključujući i primjer Ismeta Popovca. Određene ocjene izdaje jednog broja ljudi koji su bili na suprotnim stranama tokom Drugog svjetskog rata poslije rata su nametnute od komunističkog režima i u potpunosti su ideološke prirode, bez nacionalne izvornosti. Postavku premisa za zaključak o stvarnoj izdaji naroda gotovo da nije bilo moguće jasno odrediti sve do stabiliziranja ustavnog i političkog statusa Bošnjaka, konačnog priznanja njihove nacionalne posebnosti i njene javne afirmacije, do koje je došlo početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Zato se ni odnos Bošnjaka prema zločinu nacionalne izdaje nije razvijao u jasnoj formi, niti u smjeru konsekventne i primjerene reakcije na nju. Nakon velikih nesreća u kojima su se, rasuti “i tamo i tamo”, više ili manje nevoljko svrstavali u različite suprotstavljene frontove, i nakon stradanja, pribirali bi i sastavljali polomljene komade svog bića, nalazeći korisnim da u dolazeća iskušenja ulaze više ignorirajući nego praštajući moguća sagrješenja izdaje iz prethodnih, i nastavljali dalje kao da toga nikada nije bilo, i još gore, kao da ga nikada više i ne može biti. Ovu nadograđenu crtu mentaliteta, koja je dugo utiskivana, svakako nije bilo moguće najednom prekriti novim odnosom, ali je začuđujuće dugo održavanje njene inercije u bošnjačkom narodu jedan fenomen za sebe.

Za razliku od Bošnjaka, drugi narodi u okruženju imaju razvijen i strukturiran odnos prema izdaji i njenim konsekvencama. Kod Srba je izdaja i prokletstvo izdajnika integralni dio kosovskog mita, na kojem su sazdani njihova nacionalna svijest i ideologija. Izmišljeni primjer Vuka Brankovića postao je uzrečica i vijekovima opominjao na pogubnost izdaje. Istrajno su građeni i mehanizmi reakcije na nju. Početkom Prvog srpskog ustanka, kada su birani Karađorđevi lični pratioci, prota Mateja Nenadović upozoravao ih je da onaj među njima ko ne ostane uz vožda i u najopasnijim situacijama da će se taj “zvati izdajica narodni, i mi ćemo onog koji bi ga izdao u čem, iznaći i uhvatiti, pa ne samo njega no i njegovu celu familiju jošte i od tetke dete na vatri spržiti”. Ni u kasnijim vremenima rigidnost ovog odnosa prema izdaji nije ublažavana. Kod Crnogoraca ova crta je, zbog plemenskog nasljeđa i naglašenog dinarskog mentaliteta, još izraženija. Ni hrvatska nacionalna svijest nije propustila unutar sebe izgraditi mehanizme odgovora na fenomen izdaje, i oni su, razumljivo, uvijek bili radikalniji na krajevima hrvatskog političkog spektra.

Nakon priznanja nacionalne posebnosti, linije razlikovanja stavova i polariteta djelovanja u odnosu na interese bošnjačkog naroda bile su sve uočljivije. Uprkos tome, i inercija ignoriranja očitih primjera izdaje bila je, i još uvijek je, više nego uočljiva. Pritom je fascinantno koliko su izdašne zalihe razumijevanja i tolerancije prema počiniocima takvih zloćudnosti.

Identificirane saradnike njemačkog obavještajnog i policijskog aparata komunističke vlasti su tokom rata bez milosti ubijale, a nakon rata dijelom likvidirale, dijelom zatvorski kažnjavale, a neke, ucijenjene stigmom kolaboracije s okupatorom, angažirale u svojoj službi, zajedno s brojnim novozavrbovanima. Nakon što su tokom devedesetih godina podaci o saradničkoj mreži komunističkih službi bezbjednosti djelimično objelodanjeni, reakcije su bile različite, a kod Bošnjaka više nego mlake i smušene. Ostajući daleko od autoritativnih javnih zahtjeva za lustracijom, u odnosu prema ovom pitanju bilo je lahko prepoznati prevladavajuće znakove razumijevanja za to da su prisile, ucjene, egzistencijalna uslovljavanja i slično, bez obzira na to što su se iza njih pomaljali i jednako brojni motivi pohlepe, bolesne ambicije, zavisti i drugih vrsta ljudske kvarnosti, bile opravdavajuće nužnosti zbog kojih je sadržaje te izdaje inercijom tradicije trebalo ponovo ignorirati.

Razumijevanje ove vrste nije ispoljavano samo prema onima na koje se spustila teška ruka jugoslavenskih tajnih službi. Imali su ga, i još ga imaju, i oni koji su, poput književnika Mehmeda Meše Selimovića, pripadali bosanskohercegovačkoj društvenoj eliti, pa onda iz nekog ličnog hatra porekli i izdali svoj izvorni identitet, u kojem su se u Mešinom slučaju nalazili i izvor njegove duhovnosti i čudesna preslica s koje je ispredena zlatna nit koja njegovu umjetnost čini vrijednom onoliko koliko jeste. Nakon odricanja vlastitog, pisac je ogrnuo srpski nacionalni identitet svoje supruge. I danas se kod nas glasno insistira na dokazivanju da njegov vrijedni umjetnički opus pripada bošnjačkoj, a ne srpskoj književnosti, što je legitimno, dok se o činu izdaje najradije šuti. Takav odnos nužno ima višestruke učinke, od kojih su najbeznačajnije, iako moralno najbljutavije, pojave da kojekakve individue u umjetničkom umišljaju svojim preseljenjem u Beograd i kroz posrbljavanje pokušavaju ostvariti afirmaciju, misleći valjda da će ih, uboge duhom, takav čin izdaje vlastitog naroda iz navodnih artističkih pobuda učiniti novim Mešama.

Na početku agresije 1992. godine, s razgrađenom državom i bez instrumenata nužnih za suočavanje s iskušenjima izdaje, na posve iznenađujući način eskalirala je jedna fascinantna masovna hiperosjetljivost. Na sve strane bacani su sumnjičavi pogledi i šireni glasovi upozorenja na potencijalne agente, špijune, UDB-aše i KOS-ovce, čijim su djelovanjem  uglavnom objašnjavani vojni porazi i neuspjesi. Ubrzo nakon početnog perioda rata, kada su pitanja vojne i civilne bezbjednosti stavljena pod kontrolu države u mjeri u kojoj je to bilo moguće u ratnim uslovima, ta sumnjičavost je splahnula na nivo koji se mogao izdržati. Ipak, i dalje je donosila mnogo panike i nimalo koristi. Ispod buke njenih lažnih uzbuna provlačili su se neopaženi znaci i nagovještaji stvarnih i velikih izdaja, poput slučajeva Juke Prazine i Fikreta Abdića, koji su u svijest ljudi kao takvi ulazili tek nakon što je zbog njih bila prolivena bošnjačka krv, i nakon nastupanja drugih štetnih posljedica. Mnogi drugi stvarni slučajevi izdajničkog rada za neprijatelja ostajali su neprimijećeni.

Izet Kasupović, rođen u Izačiću i nastanjen u Zrenjaninu, kao srpski dobrovoljac ratovao je na hrvatskom ratištu, u Sremu, Lici i Slavoniji. U maju 1992. godine s grupom dobrovoljaca došao je u Bosnu i Hercegovinu, na područje Bratunca. U borbama sa snagama Armije RBiH iz Srebrenice u prvoj polovini jula u selu Zalazje ova je grupa imala velike gubitke, među kojima je pao i njihov komandir. Nakon bolnog susreta s borcima Nasera Orića, dio preživjelih dobrovoljaca pobjegao je nazad u Srbiju. Preostali su za novog komandira izabrali upravo Izeta i nastavili djelovati na istom terenu. Desetak dana poslije Kasupović je saslušavan od organa bezbjednosti Birčanske brigade VRS-a na osnovu zahtjeva većeg broja građana “da se imenovani udalji iz jedinice zato što je dijete iz mješovitog braka čiji je otac musliman i zbog sumnje da isti, eventualno, ne sarađuje sa ustašama”. Organ bezbjednosti utvrdio je da je riječ o jednom od najhrabrijih i najsrčanijih srpskih boraca na ovom području, što su potvrdili njegovi starješine i saborci, dok su zahtjevi za njegovo udaljavanje preko Drine poticali od grupe građana iz Bratunca i dijela boraca koji ga nisu lično poznavali.

Ovaj slučaj sa Kasupovićem jako podsjeća na opisani odnos četnika prema Ismetu Popovcu, i zapravo je arhetip i crni okvir u koji će stati slika konačne lične i političke sudbine većine sličnih neofita srpstva. Vrlo slikovit nagovještaj sažet je u onome što se prije desetak godina dogodilo wannabe Nemanji, u Sarajevu rođenom Emiru Kusturici, kada mu je omladinska organizacija SDS-a Višegrad poslala bajramsku čestitku. Kako bar to, hvala Bogu, nije naš problem, nego Nemanjin, možemo se vratiti još nekim primjerima iz prethodnog rata.

Organ bezbjednosti Birčanske brigade VRS-a krajem novembra 1992. godine izvještavao je o građenju operativne pozicije na osnovu informacija do kojih su došli kroz radiokomunikaciju bivših komšija, da jedan od istaknutih branilaca zvorničke Kamenice ima porodicu u Srbiji. Daljim radom utvrdili su da je osim toga i njegov rođeni brat i dalje zaposlen kao policajac u Beogradu. Vrbovanjem, ucjenom ili na neki drugi način, planirali su beogradskog policajca ubaciti u Kamenicu, da brata podsjeti u čijim mu je rukama porodica, i da dalje zajedno rade za srpsku stranu. Nema podataka da je ova kombinacija proigravana, i vjerovatno nije, jer je Kamenica ubrzo nakon ovih planova pala u srpske ruke.

Jedan od najupečatljivijih primjera svakako je slučaj bošnjačkog saradnika srpskih obavještajnih organa iz srebreničke enklave, koji je 11. jula 1995. godine, na dan pada Srebrenice i početka genocida nad Bošnjacima, slao izvještaj obavještajnom organu Bratunačke lake pješadijske brigade, ratnom zločincu Momiru Nikoliću, o tome kako u enklavi vlada totalna dezorganizacija i panika, a komandovanje ne funkcionira. Izvještavao je o tome koje su jedinice i pod čijom komandom izvršile posljednje napade snaga Armije RBiH iz enklave, i o tome da u cilju odbrane planiraju nove napade ubacivanjem iza leđa srpskih snaga. Srpsku vojsku, za koju je znao da napreduje prema Srebrenici, izvijestio je da je veoma slabo branjen pravac prema Đogazima–Blječevi i Ravnom Buljimu. Podatak koji pokazuje da je izdajnik svoj izvještaj dostavio upravo 11. jula, jeste informacija da se tokom noći 10. jula među stanovništvom i vojskom u Srebrenici proširila ohrabrujuća vijest da u Srebrenicu dolazi Naser Orić s grupom specijalaca iz Živinica. Dakle, sve ove i još neke druge informacije dostavio je na dan početka izvršenja zločina genocida nad njegovim narodom.

O ovakvim pojavama šira javnost malo zna, i malo se za njih interesuje. Oni koji to u nekoj mjeri i čine, a to su pretežno egzotične pojave dokonih bošnjačkih popova, za koje je krštenje goveda alternativnih verzija savremene bosanskohercegovačke historije opsesija za koju žive i od koje žive, neki i prilično dobro, to uglavnom čine tako da i dan danas još vagaju i mjere jesu li Alija Izetbegović i njegovi generali bili saradnici KOS-a i izdajnici. Zbog našeg neznanja i nemanja modela primjerene reakcije na izdaju, sasvim je moguće da se i ime izvršioca navedene izdaje, ako su ga srpski poslodavci nakon ulaska u Srebrenicu, greškom ili s namjerom, premjestili sa spiska saradnika na spisak pokopanih u nekoj od masovnih grobnica, danas nalazi na pločama u memorijalnom centru u Potočarima i da svi mi koji od prilike do prilike zijaretimo mezare žrtava genocida, učeći Fatihe i dove za njih, učimo i za njegovu dušu.

Naravno, i ovdje je lahko naći svakakva opravdanja pozivajući se na ljudske slabosti i teške okolnosti kao razloge kojima se saradnja s krvnicima može objasniti. Ključno pitanje je koliko dugo Bošnjaci kao narod još mogu podnijeti ovu prijemčivost za sva moguća opravdanja i nezdravu toleranciju izdaje?

Danas, u uslovima nikad konfuznije i nestabilnije političke situacije, u okruženju koje je jednako neprijateljsko prema Bosni i Hercegovini kao i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, ali u znatno promijenjenim geostrateškim okolnostima i odnosima sila koje dominiraju svijetom, prevladava osjećaj potpune političke i bezbjednosne nemoći bošnjačkih političkih faktora u vlasti. Osim posljedica izraženih u dubokoj društvenoj i sve dubljoj ekonomskoj krizi, to stanje ima i druge poznate propratne pojave. Jedna od njih je i ponovna površna i verbalna masovna hiperosjetljivost na izdaju, koja optužbama, demantima i protivoptužbama puni sadržaje medija i društvenih mreža. Taj komunikacijski šum, koji povremeno postaje zaglušujuća buka, više pokriva nego što otkriva, a apsurdnost situacije upotpunjava potpuni izostanak bilo kakvih posljedica i ozbiljnih reakcija društva, iako je svakome ko gleda otvorenih očiju više nego jasno da prozivke za izdaju uopće nisu bez osnova.

Ovaj tekst nije imao ambiciju da ponudi recept o tome kako se treba postaviti prema fenomenu izdaje, on je svoj domet dosegao već podsjećanjem na njegovu nasušnu potrebnost. Ponudio je i neke historijske primjere, pa ne bi činilo štetu onima do kojih dopre njegov sadržaj da se sljedeći put kada ukazivanje na neku i nečiju izdaju budu relativizirali i odbacivali tradicionalnim bošnjačkim argumentima: sve je to politički, prepucavaju se, gdje će on izdati – fin je čovjek, znam mu baba i amidžu, znam ga iz džamije, nemoguće je – bio je borac u prošlom ratu, i sličnim, sjete kako je u vezi s izdajom sve moguće i da je Bošnjak iz srebreničke enklave 11. jula 1995. godine srpskim napadačima javljao o stanju i namjerama branilaca Srebrenice.